Julián Grimau

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Julián Grimau García (Madrid 1911—Madrid, 20. april 1963) bio je španski komunistički političar i aktivist, poznat kao jedan od vođa ilegalne Komunističke partije Španije (PCE) pod Francovom diktaturom, a koga je režim uhapsio i pogubio nakon suđenja koje je izazvalo međunarodne kontroverze.

Grimau je svoju političku karijeru započeo u doba Druge republike, priključivši se ljevičarskoj stranci Republikanska ljevica, koja se pred izbore 1936. godine priključila Narodnom frontu. Nakon što je izbio građanski rat prešao je u redove PCE te otišao u Barcelonu gdje je njegov otac bio radio kao policijski inspektor. Tamo je, prema kasnijim svjedočanstvima, služio kao pripadnik Servicio de Información Militar, tajne policije republikanskog režima i, navodno, sudjelovao u mučenju i progonima ne samo frankističkih petokolonaša nego i radikalnih ljevičara iz anarhističkih redova i pripadnika milicije POUM. Nakon što je rat završio pobjedom Francovih pobunjenika, Grimau je 1939. godine otišao u egzil u Latinsku Ameriku, a potom u Francusku.

Tokom emigracije je postepeno napredovao u redovima Partije, te je 1954. godine u Pragu u tadašnjoj komunističkoj Čehoslovačkoj izabran za člana Centralnog komiteta. Godine 1959. mu je povjereno tzv. "unutrašnje krilo" PCE, odnosno organizacija koja je djelovala u ilegali u samoj Španiji. Zbog toga je u nekoliko navrata tajno putovao u Španiju, postavši jedan od najtraženijih meta Francove tajne policije. Konačno je uhapšen 1962. godine.

Nakon hapšenja je odveden u sjedište tajne policije gdje je, prema navodima njegovih advokata, bio žestoko mučen i premlaćivan; tadašnji ministar unutrašnjih poslova Manuel Fraga Iribarne je, pak, njegove ozljede tumačio kao posljedica neuspjelog pokušaja samoubistva bacanjem kroz prozor. Kada je Grimau, pak, doveden pred specijalni vojni sud, nije optužen za subverzivne aktivnosti protiv tadašnjeg Francovog režima, nego zbog zločina koje je navodno počinio u Barceloni. Suđenje je izazvalo velike kontroverze zbog prilično kreativnog tumačenja tadašnjih španskih zakona, ali i toga što su se sva svjedočanstva protiv Grimaua temeljila na iskazima iz druge ruke. Usprkos svega, kao i protesta u evropsko i međunarodnoj javnosti, gdje je u to vrijeme naglo ojačao pokret za ukidanje smrtne kazne, Grimau je osuđen na smrt. Nastojeći ishoditi pomilovanje španskom vođi Francu su se javno sa takvim molbama obratili i papa Ivan XXIII i sovjetski vođa Nikita Hruščov (koji je time priznao Francov režim kao de facto špansku vlast); usprkos toga što su se njima priključili i neki Francovi najbliži suradnici, kao ministar vanjskih poslova Fernando María Castiella y Maíz, španski vođa je bio neumoljiv, te je Grimau strijeljan.

Grimauovo pogubljenje se odrazilo na tadašnju popularnu kulturu, te su mu pjesme posvetili čileanska kantautorica Violeta Parra i grčki kompozitor Thanos Mikroutsikos. Nakon demokratske tranzicije su pokrenuti pokušaji da se Grimau posthumno rehabilitira, ali su se njima suprotstavljali političari iz desničarske Narodne partije (PP). U nekim gradovima Španije su, pak, po Grimauu nazvane ulice i javne zgrade.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]