Jugonostalgija

Izvor: Wikipedia
Zastava oivičena granicama SFRJ

Jugonostalgija (također jugo-nostalgija, yugonostalgija ili YU-nostalgija) je izraz nastao spajanjem riječi Jugoslavija i nostalgija, a kojim u najširem smislu odražava pozitivan stav prema Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kod građana država nastalih njenim raspadom. Izraz se u užem smislu koristi u dva značenja - negativnom i afirmativnom.

Negativna upotreba[uredi - уреди]

Izraz se prvi put javio u negativnom smislu za vrijeme raspada Jugoslavije, odnosno kao pežorativni izraz kojim su se od strane separatista u Sloveniji ili Hrvatskoj omalovažavali ili ismijavali pobornici opstanka Jugoslavije. Kasnije je taj izraz postepeno u iste svrhe preuziman od strane srpskih nacionalista u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj kako bi se difamirali zagovornici političkog kompromisa sa Bošnjacima i Hrvatima. Otada se od strane nacionalističkih i desnih krugova u novonostalim državama gotovo univerzalno koristi kao svojevrsni eufemizam za "anacionalne izdajnike". Pojam jugonostalgičar smišljen je kao neka vrsta protestne i uvredljive političke psovke. Pojavio su u plimi samonikli pojmova kojima su političari i novinari početkom 90-tih godina prošlog stoljeća označavali pojedince koji se nisu slagali s bujanjem nacionalizma. Nekoliko je pogrdnih skupnih imenica tih dramatičnih godina steklo najveću medijsku i političku slavu: jugonostalgičari, jugokomunisti i oficirska djeca. Najraniju upotrebu pojma jugonostalgičari nalazimo u jednom osječkom govoru Vladimira Šeksa. Dubravka Ugrešić u eseju Konfiskacija pamćenja kaže kako je jugonostalgičar u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila politička i medijska oznaka za "sumnjivog čovjeka", "narodnog neprijatelja", pa i "izdajicu".[1]

Pozitivna upotreba[uredi - уреди]

Jugonostalgija u afirmativnom smislu pak može označavati otvoreno isticanje pozitivnih strana SFRJ u odnosu na postojeće stanje, odnosno određene prednosti koje je tadašnji poredak pružao njenim građanima, a kojih danas nema. Tu se prvenstveno ističe veća sloboda kretanja, socijalna prava, manja stopa kriminaliteta, manje izražene socijalne razlike, sigurnost posla i plaće, stjecanje stanarskih prava uz povoljne stanarine, dobra i besplatna zdravstvena zaštita, kvalitetno i besplatno obrazovanje, male stope kriminaliteta, sigurnost građana na ulicama, poštivanje rada i radnika, blizina trgovina i uslužnih djelatnosti mjestu stanovanja, besplatno parkiranje, rodna jednakost itd. Konačno i iznad svega: masovno uvjerenje ljudi da su u obliku društvenoga vlasništva oni sami vlasnici sve one silne imovine koju su nove političke elite u bescjenje prodale strancima: banke, mediji, građevinska zemljišta, šume, hotelska poduzeća, trgovački lanci, otoci i sve drugo.[2] Pod time se također izražava pozitivan stav prema određenim aspektima kulture u bivšoj Jugoslaviji - bilo "službenim" kao što su Štafeta mladosti, kult ličnosti vezan uz Josipa Broza Tita ili partizanski filmovi, bilo "neslužbenim" kao što je novovalna rock-scena 1980-ih. Bivši srpski ministar vanjskih poslova Živadin Jovanović je opisao to žaljenje za idealiziranom slikom Jugoslavije vrlo precizno opisao kao žaljenje za tadašnjim prevladavajućim jugoslavenskim optimističkim osjećajima "da će biti bolje, zahvaljujući dojmu gospodarskog i društvenog napretka u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Vladao je optimizam, za razliku od pesimizma koji se danas svugdje osjeća" [1] Jugonostalgija u afirmativnom smislu se odražava kroz manifestacije na kojima se ističu obilježja i simboli bivše države, slave njeni praznici ili heroji. Prema online anketi monitor.hr u 11-om mjesecu 2006. znatno je veći udio onih koji misle da im je SFRJ ostala u jako dobru i dobru sjećanju (54,6 posto) od onih koji je se sjećaju kao loše i jako loše (svega 18,0 posto).[3]

U kulturi[uredi - уреди]

Sve je češća i jugonostalgija u kulturi. Novi val ganutljivog zazivanja "boljeg jučer" ponovno prepravljuje kulturu, o sretnim danima Jugoslavije govore mali, sve učestaliji izložbeni i izdavački projekti, npr. video instalacija Jelene Jureša: Mira, skica za portret. TBF u megahitu Nostalgična također dotiče jugonostalgiju u strofama: "Iz ovog vrimena izlazin van i zaranjan u neki davni, zaboravljeni san u neki bolji dan, pun smija i vica di su sritni ljudi i njihova dica i gledaju u sutra ozarena lica puni nade, u tom svitu pravde jednakosti, bratstva i slobode". Pojavljuju se i pokliči u Rock and Roll pjesmama kao npr. u pjesmi Pips Chips & VideoClips - Bolje "Bo-bo-bolje je bilo prije kod druga Tite-ite-ite i partije"[1]. A rap bend ST!LLNESS u singlu "Katarza" koristi govor druga Tita: "Vi mladi naraštaji, koji se danas razvijate, koji idete u škole, koji učite da bi sutra mogli nositi teret koga naša zajednica mora da nosi, to je stvaranje bolje i sretnije budućnosti. Vi imate svu perspektivu i sve uslove da se u našoj zemlji čim bolje razvijate. Zato mi tu našu djecu moramo učiniti svjesnom potrebe jedinstva naše zajednice. A vi ste ti mladi naraštaji, vi ste ti nosioci i taj cement koji će cementirati našu zajednicu da te radne nacionalističke i te još sitne, pojedinačne pojave nestanu iz našeg svakodnevnog života. Ja vjerujem u vas kao u našu novu generaciju koja će uzeti sve najpozitivnije što je danas dala naša starija generacija. Živjeli mi dragi pionirci i pionirke" Spot je zabranjen za objavljivanje na hrvatskim TV postajama. [4].

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Maja Hrgović, 80-te su bile godine, Novi List/Pogled str. 21, 5.4.2014.
  2. Slaven Letica, Povratak Hrvata u Iliriju, Vijenac 395
  3. U kakvom vam je sjećanju ostala SFR Jugoslavija?, Monitor.hr, online anketa
  4. yumonk021, ST!LLNESS / KATARZA (video), YouTube, 13.7.2009

V. također[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]