Ivan Zapolja
Jovan Zapolja (mađ. Szapolyai János, Zápolya János) je bio erdeljski vojvoda i knez, a posle i kralj, južnog dela, Mađarske takozvane osmanlijske mađarske (1527—1540).
Biografija[uredi | uredi kod]
Jovan Zapolja je rođen 1487. godine u mestu Sepeši var (mađ. Szepesi vár), danas Slovačka, umro u Sasšebešu (mađ. Szászsebes), danas Rumunija, 1540. godine. Otac Ištvan Zapolja (1492-1499), je bio srednjestaleški mađarski plemić, dok mu je majka poticala iz plemićke porodice Hedvig.
Put ka prestolu[uredi | uredi kod]
Od 1505. godine je bio vođa mađarskih plemića koji su se borili za povratak kralja mađarskog roda i protiv bilo kakvog stranog uticaja. Od 1511. godine je bio postavljen za erdeljskog vojvodu. Glavni zadatak koji mu je bio poveren na toj dužnosti bio je da uguši seljačku bunu pod vođstvom Đerđa Dože, što je i uspeo 1514. godine. Porazio je pobunjenike u bitki kod Temišvara, a vođe pobune je prvo mučio pa posle pogubio.
U narednim godinama, dok je Mađarska bila pod uticajem i vlašću Jagelonaca, koristio je slabost vladajuće klase i haos koji je vladao da bi ojačao svoj uticaj, moć i bogatstvo. Kada je Sulejman Veličanstveni napao Mađarsku, 1526. godine, Janoš Zapolja se sa svojom vojskom uputio ka Mohaču, da bi učestvovao u odbrani Mađarske, ali iz nikad stvarno razjašnjenih razloga, nije stigao na vreme da bi učestvovao u Mohačkoj bici.
Po nekim izvorima, jedan od razloga za nestizanje na vreme bio je odnos kuće Habzburga prema Zapolji. Bio je u stalnom sukobu sa vladajućim plemićkim staležom i kraljem. Bečki dvor je zahtevao od Zapolje, između ostalog, povraćaj kraljevske imovine, što mu naravno nije odgovaralo, a i dvorske intrige su bile upućene protiv njega, tako da se posle pričalo po Venecijanskim krugovima da je Zapolja sklopio tajni sporazum sa Sulejmanom Veličanstvenim o sabotiranju i neučestvovanju u borbi.
Vladavina[uredi | uredi kod]
Posle smrti Lajoš II Jageloa, na zasedanju u Sekešfehervaru 5. novembra 1526. godine je Janoš Zapolja izabran za kralja i krunisan pod imenom Janoš I (mađ. I. János).
Nepunih mesec dana kasnije na drugom sastanku, u Požunu, druga vladajuća struja je izabrala Ferdinand I, za kralja. Ovim je u Mađarskoj nastalo stanje pred građanski rat. Plemići su iz koristoljublja menjali strane od jedne situacije do druge. Nastao je haos koji je totalno destabilisao i izcrpeo do tada ekonomski jaku Mađarsku. Ferdinanda su podržavale Češke, Nemačke i Španske kraljevske kuće, tako da Zapolji, da bi se održao na vlasti, nije ostalo izbora i on se okrenuo istoku i Turcima koji mu za uzvrat dali vlast nad delom Mađarske koji su bili osvojili. Sa tim je Zapolja bio priznat za Mađarskog kralja od strane Turaka, naravno pod određenim uslovima koje je diktirala Porta.
U svom ovom prevoranju, mađarski plemički stalež je tražio neki izlaz. Vršili su dugotrajne pregovore da bi ponovo ujedinili zemlju, ali bez uspeha. Na kraju 1538. godine postignut je napredak, dogovoren je status kvo, i došlo je do međusobnog priznavanja dva kralja, sa tim da posle Zapoljine smrti deo kraljevstva potpadne pod vlast Jagelovića. Već sledeće godine Zapolja se oženio sa Izabelom Jagelo i dobio sina, budući Jovan II, Žigmond Zapolja (János Zsigmond). Nedugo posle toga, tačnije posle dve nedelje, je Jovan Zapolja i umro. Posle njegove smrti nastavili su se nemiri u državi i posle turskog osvajanja Budima, 1541. godine Mađarska država se raspala u tri dela Osmanlijsku Mađarsku, Habzburšku Mađarsku i Erdelj.
Izvori[uredi | uredi kod]
- Barta Gábor: A Sztambulba vezető út (1526-1528). Bp. 1983, Magvető
- Tringli István: Az újkor hajnala. Magyarország története 1440-1541. Bp. 2003, Vince
- Szakály Ferenc: Virágkor és hanyatlás. 1440-1711. (Magyarok Európában II.) Bp. 1990, Háttér.
