Jomsvikinzi

Izvor: Wikipedia
Jomsvikinzi se bore pod tučom u bitci kod Hjörungavágra.

Jomsvikinzi su bili polu-legendarni vikinški najamnici koji su se borili za račun raznih vikinških poglavica u 10. i 11. vijeku. Bili su zagriženi pogani, ali su se kao profesionalci znali i boriti i za kršćanske vladare. Sjedište im je bila tvrđava Jomsborg koja se negdje nalazila na južnoj obali Baltičkog mora. Nordijske sage opisuju kako se u redove Jomsvikinga moglo ući tek nakon rigorozne provjere kojom bi se ustanovilo da li je kandidat dovoljno hrabar ili fizički sposoban; kandidat koji bi prošao bi se zaklinjao da će druge Jomsvikinge smatrati za vlastitu braću; sav plijen iz ratnih pohoda se ravnopravno dijelio; Jomsvikinzi su bili izloženi strogoj disciplini te im je bilo zabranjeno da kao zarobljenike uzimaju žene ili djecu, odnosno da ih dovode u Jomsburg. Prestali su postojati kada je godine 1043. norveški kralj Magnus Dobri uništio Jomsborg.

Jomsvikinzi se pod tim imenom prvi put spominju u nordijskim sagama iz 12. i 13. vijeka. Veliki dio historičara ih smatra proizvodom fikcije, ali se ponekad potvrda o njihovom postojanju pronalazi u tekstovima na runskim kamenovima.

Josmvikinzi su se kasnije pojavili u popularnoj kulturi; to uključuje i popularni roman Röde Orm Fransa G. Bengtssona kao i u Viking Invasion, ekspanziji za stratešku video-igru Medieval: Total War iz 2003. godine.

Izvori[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Hollander, Lee M., Trans. The Saga of the Jomsvikings. University of Texas Press, 1989.
  • Jones, Gwyn. A History of the Vikings. 2d ed. Oxford Univ. Press, USA, 2001.
  • Kunkel, O. and K.A. Wilde. Jumne, 'Vineta', Jomsborg, Julin: Wollin. Stettin, 1941.
  • Palson, Hermann, et al., translators. Eyrbyggja Saga. Penguin Classics, 1989.
  • Sturlason, Snorre, and Erling Monsen (Editor). Heimskringla: Or the Lives of the Norse Kings. Dover Publications, 1990.

Vanjske veze[uredi - уреди]