Jod-pentoksid

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Jod pentoksid
IUPAC ime
Drugi nazivi jod(V) oksid; anhidrid jodne kiseline
Identifikacija
CAS registarski broj 12029-98-0 DaY
PubChem[1][2] 159402
ChemSpider[3] 140179 DaY
MeSH Iodine+pentoxide
ChEBI 29914
Jmol-3D slike Slika 1
Svojstva
Molekulska formula I2O5
Molarna masa 333.81 g/mol
Agregatno stanje bela kristalna supstanca[4]
Gustina 4.980 g cm−3[4]
Tačka topljenja

? °C

Tačka ključanja

? °C

Opasnost
Opasnost u toku rada oksidant



Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje (25 °C, 100 kPa) materijala

Infobox references

Jod-pentoksid je oksid joda hemijske formule I2O5, gde je oksidacioni broj joda +5.

Dobijanje[uredi | uredi kod]

Može se dobiti zagrevanjem jodne kiseline na temperaturi od oko 170 °C, jer se ona tada raspada uz gubitak vode[5]:

Svojstva[uredi | uredi kod]

Jod-pentoksid je bela kristalna supstanca, za koju važi da je postojanija nego bilo koji drugi oksid hlora ili broma. Ipak, iznad 200 °C se raspada na jod i kiseonik. Sa vodom gradi jodnu kiselinu, te se smatra njenim anhidridom.[5]

Osobina Vrednost
Particioni koeficijent[6] (ALogP) 1,3
Rastvorljivost[7] (logS, log(mol/L)) 4,1
Polarna površina[8] (PSA, Å2) 77,5

Primena[uredi | uredi kod]

Ovaj oksid je jako oksidaciono sredstvo, pa može da oksiduje ugljen-monoksid, što je važno u otkrivanju ovog gasa u smeši, čak i u malim količinama:

Reagens koji se koristi u ovu svrhu i koji sadrži jod-pentoksid se naziva hulmanit.[5]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today 15 (23-24): 1052-7. DOI:10.1016/j.drudis.2010.10.003. PMID 20970519.  edit
  2. Evan E. Bolton, Yanli Wang, Paul A. Thiessen, Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry 4: 217-241. DOI:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. Hettne KM, Williams AJ, van Mulligen EM, Kleinjans J, Tkachenko V, Kors JA. (2010). „Automatic vs. manual curation of a multi-source chemical dictionary: the impact on text mining”. J Cheminform 2 (1): 3. DOI:10.1186/1758-2946-2-3. PMID 20331846.  edit
  4. 4,0 4,1 Greenwood, Norman N.; Earnshaw, A. (1997), Chemistry of the Elements (2nd ed.), Oxford: Butterworth-Heinemann, pp. 851-852. ISBN 978-0-7506-3365-9.
  5. 5,0 5,1 5,2 Parkes, G. D. & Fil, D. 1973. Melorova moderna neorganska hemija. Naučna knjiga. Beograd.
  6. Ghose, A.K., Viswanadhan V.N., and Wendoloski, J.J. (1998). „Prediction of Hydrophobic (Lipophilic) Properties of Small Organic Molecules Using Fragment Methods: An Analysis of AlogP and CLogP Methods”. J. Phys. Chem. A 102: 3762-3772. DOI:10.1021/jp980230o. 
  7. Tetko IV, Tanchuk VY, Kasheva TN, Villa AE. (2001). „Estimation of Aqueous Solubility of Chemical Compounds Using E-State Indices”. Chem Inf. Comput. Sci. 41: 1488-1493. DOI:10.1021/ci000392t. PMID 11749573. 
  8. Ertl P., Rohde B., Selzer P. (2000). „Fast calculation of molecular polar surface area as a sum of fragment based contributions and its application to the prediction of drug transport properties”. J. Med. Chem. 43: 3714-3717. DOI:10.1021/jm000942e. PMID 11020286. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]