Jezici Evrope

Izvor: Wikipedia

Većina jezika Evrope pripada indoevropskim jezicima. Drugi po redu slijede ugrofinski jezici a nakon njih ostale skupine.

Jezici u Evropi.
Jezici u Evropi 1907.
Pisma u Evropi:
  grčko
Pisma u Evropi 1901.

Od priznatih jezika Evrope njihov broj po državama iznosi: Albanija (7; ukupno 7), Andora (3; ukupno 5), Austrija (9; ukupno 20), Belgija (10; ukupno 29), Bjelorusija (2; ukupno 11), Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8), Bugarska (11; ukupno 16), Crna Gora (4; ukupno 4), Češka (10; ukupno 20), Danska (7; ukupno 13), Estonija (2; ukupno 18), Finska (12; ukupno 23), Francuska (23; ukupno 62), Gibraltar (2; ukupno 3), Grčka (14; ukupno 24), Hrvatska (7; ukupno 22), Irska (5; ukupno 5), Island (2; ukupno 2), Italija (33; ukupno 42), Latvija (5; ukupno 13), Lihtenštajn (3; ukupno 4), Litva (4; ukupno 12), Luksemburg (3; ukupno 6), Mađarska (9; ukupno 17), Makedonija (9; ukupno 10), Malta (4; ukupno 4), Moldavija (5; ukupno 13), Nizozemska (15; ukupno 38), Norveška (10; ukupno 20), Njemačka (27; ukupno 69), Poljska (14; ukupno 20), Portugal (8; ukupno 9), Rumunjska (15; ukupno 23), Rusija (evropska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123), San Marino (2; ukupno 2), Slovačka (10; ukupno 13), Slovenija (4; ukupno 10), Srbija (14; ukupno 21), Španjolska (14; ukupnoo 21), Švedska (12; ukupno 30), Švicarska (12; ukupno 26), Turska (evropska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45), Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56), Ukrajina (13; ukupno 42), Vatikan (1; ukupno 1)[1].

Altajski jezici[uredi - уреди]

Mongolski jezici[uredi - уреди]

Turkijski jezici[uredi - уреди]

Bugarski jezici[uredi - уреди]

Ogurski jezici[uredi - уреди]

Kipčak jezici[uredi - уреди]

Baskijski[uredi - уреди]

Baskijski jezik je izolirani jezik na sjeveru Pirinejskog poluotoka, i kao takav nije povezan s niti jednim od svih navedenih jezika.

Ugrofinski jezici[uredi - уреди]

Ugrofinski jezici su podporodica uraskih jezika.

Sjeverni kavkaski jezici[uredi - уреди]

Sjeverozapadni kavkaski jezici[uredi - уреди]

Sjeveroistočni kavkaski jezici[uredi - уреди]

Malteški[uredi - уреди]

To jesemitski jezik koji se govori na Malti i povezan je s arapskim, ali se piše latiničnim pismom. Kao službeni jezik, njime govori najmanje stanovnika Evropske Unije.

Južni kavkaski jezici[uredi - уреди]

Indoevropski jezici[uredi - уреди]

Većina jezika Evrope su indoevropski jezici. Ova velika porodica jezika razvila se iz jezika koji se govorio tisućama godina prije, a stručno ga se naziva protoindoevropski jezik.

Albanski[uredi - уреди]

Baltički jezici[uredi - уреди]

Keltski jezici[uredi - уреди]

Britonski[uredi - уреди]

Gaelski[uredi - уреди]

Germanski jezici[uredi - уреди]

Sjeverni gremanski[uredi - уреди]

Zapadni germanski[uredi - уреди]

istočni germanski[uredi - уреди]

Grčki[uredi - уреди]

Italički[uredi - уреди]

Romanski jezici[uredi - уреди]

Romanski jezici su nastali iz vulgarnog latinskog jezika koji se govorio diljem Rimskog carstva.

Iberoromanski jezici i dijalekti[uredi - уреди]
Galoromanski jezici[uredi - уреди]
Italoromanski jezici[uredi - уреди]
Retoromanski jezici[uredi - уреди]
Istočnoromanski jezici[uredi - уреди]

Slavenski jezici[uredi - уреди]

Zapadnoslavenski jezici[uredi - уреди]

Istočnoslavenski jezici[uredi - уреди]

Južnoslavenski jezici[uredi - уреди]

Historija pisama[uredi - уреди]

Pisani sustav u Evropi temelji se na fonografsko-abecednom načelu. Njegov izvor je sjevernosemitski(2000-1700 pr.Kr.), zatim prenesen u Evropu preko Grka i od tamo predstavljen Rimljanima u 6. stoljeću pr.Kr. Latinski se alfabet razvio na nekoliko načina. U srednjem vijeku, karolinška minuskula bila je najvažnija varijacija latinskog pisma. Iz nje su se razvile dvije grane : gotička koja se upotrebljavala u Njemačkoj i talijansko-antičko-latinska koja se i danas upotrebljava. ( U Irskoj se upotrebljava i posebni irski tip.)

Neke nacije Evrope su i prije toga razvile svoja vlastita pisma, npr. Germani su upotrebljavali rune (3.do 17. st.).

Jezici po evropskim državama :

1. Albanija (7; ukupno 7): gegijski jezik (1,800.000; 2007.), toskijski jezik (2,900.000; 1989.), vlaški romski (60.000; 1991), makedorumunjski (10.000; Salminen 1993), srpski (točnije crnogorski koji još nije priznat; 297.000; 2007).), makedonski (150.000), grčki (60.000; 1989)[2]
2. Andora (3; ukupno 5): katalonski (31.000; 1990.), francuski (2.400; 1986.), španjolski (24.600; 1986.)[3].
3. Austrija (9; ukupno 20),
4. Belgija (10; ukupno 29),
5. Bjelorusija (2; ukupno 11),
Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8),
Bugarska (11; ukupno 16),
Crna Gora (4; ukupno 4),
Češka (10; ukupno 20),
Danska (7; ukupno 13),
Estonija (2; ukupno 18),
Finska (12; ukupno 23),
Francuska (23; ukupno 62),
Gibraltar (2; ukupno 3),
Grčka (14; ukupno 24),
Hrvatska (7; ukupno 22),
Irska (5; ukupno 5),
Island (2; ukupno 2),
Italija (33; ukupno 42),
Kosovo (albanski, srpskohrvatski, turski, romski)
Latvija (5; ukupno 13),
Lihtenštajn (3; ukupno 4),
Litva (4; ukupno 12),
Luksemburg (3; ukupno 6),
Mađarska (9; ukupno 17),
Makedonija (9; ukupno 10),
Malta (4; ukupno 4),
Moldavija (5; ukupno 13),
Nizozemska (15; ukupno 38),
Norveška (10; ukupno 20),
Njemačka (27; ukupno 69),
Poljska (14; ukupno 20),
Portugal (8; ukupno 9),
Rumunjska (15; ukupno 23),
Rusija (evropska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123),
San Marino (2; ukupno 2),
Slovačka (10; ukupno 13),
Slovenija (4; ukupno 10),
Srbija (14; ukupno 21),
Španjolska (14; ukupnoo 21),
Švedska (12; ukupno 30),
Švicarska (12; ukupno 26),
Turska (evropska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45),
Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56),
Ukrajina (13; ukupno 42),
Vatikan (1; ukupno 1): talijanski; jedan je izumro: latinski.

Reference[uredi - уреди]