Jelena J. Dimitrijević

Jelena J. Dimitrijević

Biografija

Jelena J. Dimitrijević (Kruševac, 27. 03. 1862 — Beograd, 10. 04. 1945) pisala je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Pripadala je grupi postrealista. Njena savremenica bila je Isidora Sekulić, ali je Jelena J. Dimitrijević ostala u sjenci zaborava. Danas je gotovo nepoznata spisateljica. Pisala je lirsku poeziju, bavila se putopisima i pismima, te pisala pripovijetke i romane.

Otac Nikola bio je trgovac, a majka Stamenka kćerka knez Milojka iz Aleksinca. U Aleksinac odlazi 1871. godine. Tamo završava osnovnu školu i ostaje sve do udaje. Udala se sa devetnaest godina, 1881. za mladog potporučnika Jovana Dimitrijevića i nastanjuje se u Nišu. Kasnije, 1898. seli se u Beograd i tamo ostaje do kraja života. Često putuje u Ameriku, Afriku, Aziju.

Sama uči francuski, engleski, ruski, italijanski, grčki, a onda počinje njeno interesovanje za život turskih žena, pa uči i turski. Želja za znanjem pretvorila je Jelenu J. Dimitrijević u pravog borca za ženska prava, zato je sav njen život bio neprekidna pobuna žene svjesne svoje snage da pobijedi orijentalno naslijeđe, da pobijedi balkanski patrijarhalizam u kojem je žena bila vrijedna onoliko koliko joj je rod vrijedio. Svoju borbu za ženska prava ona ističe na specifičan način, prije svega u radu ženskih društava. Bila je 1881. godine najmlađa upravna članica Podružbine Ženskog društva u Nišu. Za vrijeme Balkanskog rata bila je bolničarka, a kasnije upravna članica Kola srpskih sestara.

Najzanimljiviju sliku o njenom životnom angažmanu daju upravo sama njena djela. Bila je čest i jako cijenjen gost u domovima uglednih Turkinja u Skoplju, Carigradu, Solunu i Nišu pa je tako imala prilika da bolje upozna život muslimanki. To iskustvo kasnije će koristiti u svojim djelima. Sve pjesme, putopisi i sva pisma, posvećeni su jednoj jedinoj dominantnoj temi - ženi, njenom položaju u društvu, porodici i njenim osjećanjima. Muškarce u lirskim i u proznim radovima spominje uzgred, i samo kao neku vrstu pozadine prema kojoj se oslikava žena. Takva je njena prva knjiga "Pisma iz Niša o haremima", i sva ostala pisma — iz Soluna, Indije, Misira, Amerike. U proznim djelima ona ističe začuđenost pred očiglednom nepravdom nad ženskim dijelom čovječanstva.

Opis u njenim djelima je slikovit i jasan, a uz opis je gotovo uvijek je prisutan ironičan komentar. U njemu se osjeća protest i mali podsmijeh na račun stranaca koje kao civilizovana Evropljanka ne može da prihvati. Vještinom pažljivog posmatrača do detalja opisuje dobro čuvane tajne muslimana.

Neka od njenih djela prevedena su na češki, njemački i ruski.

Umrla je u 83. godini, krajem aprila 1945. godine i sahranjena, kako su novine zabilježile, skoro bez ikoga na pogrebu, pošto je iz nepoznatih razloga, sahrana bila dva časa ranije nego što je bilo objavljeno. (R. Popović)

Kao posebno priznanje po njoj su nazvane ulice u Nišu i Aleksincu.

Bibliografija

• Une vision, 1891. • zbirka Pesme, 1894. • putopisna proza Pisma iz Niša o haremima, 1897. • pripovijetke Fati-Sultan, Safi-Hanum, Mejrem-Hanum, 1901. • roman Nova, 1912. • Amerikanka, 1912. • Pisma iz Soluna, 1909. • Pisma iz Indije, 1928. • Pisma iz Misira, 1929. • Novi svet ili u Americi godinu dana, 1934. • Sedam mora i tri okeana. Putem oko sveta, 1940.

Profesionalni razvoj

• 1878. Napisala prvu pjesmu pod naslovom "Devojko". • 1881. Postaje najmlađa upravna članica Podružine ženskog društva u Nišu. • 1892. Objavljuje pjesmu "Baba Krasa: U moj zmean i s`g“ Nazvala ju je „pripovijetkom u stihu“. Pjesma je poznata po tome što predstavlja prvi slučaj da je jedna pjesnikinja upotrijebila dijalekat, u ovom slučaju niški. Pjesma na duhovit način daje sliku života u Nišu, a motivski nagovještava i novelu "Đul Marikina prikažnja". • 1894. U Nišu objavljuje prvu zbirku poezije "Pesme I" (Jelenine pesme). Počinju nagađanja o autorki, među kojima su i ta da je u pitanju Turkinja koja je odbjegla iz harema i pokrstila se. Jedna od pjesama iz ove zbirke, ”Sunce jarko”, iz ciklusa ”Sevdiji od Sevdije”, stekla je veliku popularnost u narodu kao pjesma za pevanje. Muzički je zapisana prema pjevanju srpskih ranjenika na Bitoljskom frontu. •1895. U Bosanskoj vili izlazi prikaz poezije J. Dimitrijević, pod naslovom "Jelenine pesme", iz pera književnih kritičarki Kosare Cvetković (1868-1953) i Hristine Ristićeve (1867-1938). • 1897. Pisma iz Niša o haremima objavljena u Beogradu. • 1909. U pismu prijateljici Lujzi St. Jakšić, od 2. augusta 1909, objašnjava razloge svog puta u Solun, iz čega se naslućuju i elementi budućeg romana "Nove": ”Ja pođoh onamo s mnogo radosti i radoznalosti: videću one koje sam volela i od kojih sam voljena, doznaću kako im je kad su razvijene, crvene li staroturkinje od stida, meću li po nagonu mahramu na glavu, umeju li da idu s ljudima i raduju li se nove, da li je u Solunu bilo za sve njih šešira ili su neke gologlave.” •1912. Roman "Nove" objavljen u Beogradu, izdanje i nagrada Srpske književne zadruge. Roman govori o životu turskih žena u Solunu, u trenutku uoči dubokih društvenih promena. •1928. Na inicijativu Udruženja jugoslovensko-ruskih studenata, u Beogradu je 30. decembra proslavljena tridesetpetogodišnjica njenog rada. Svečanost je održana u ”velikoj univerzitetskoj dvorani”, a govorile su profesorice Darinka Stojanović (1892-1971) i Jelena Lazarević (1877-1947). Prisustvovao je kraljev izaslanik, ministar prosvjete, Milan Grol. Pročitana je i čestitka književnog istoričara Pavla Popovića, tada prorektora univerziteta, koji je Jeleninu karijeru pratio od samog početka. U pismu se, između ostalog, navodi da je on preporučio Srpskoj književnoj zadruzi roman "Nove" za objavljivanje.

Književno stvaralaštvo

Danas gotovo nepoznata i zaboravljena spisateljica, Jelena J. Dimitrijević, počela je objavljivati svoje prve pjesme u Otadžbini i Vili. Tema pjesama bila je karakteristična za njeno pjesništvo. Pjevala je o ljubavi, o sevdahu, ali na nesvakidašnji način ili bar na način neprimjeren ženskom poimanju ljubavne poezije. Njene su pjesme odmah izazvale pažnju, ali i znatiželju. U Videlu, u rubrici posvećenoj pregledu novih književnih djela i pojava, kritičar pomalo patetično pita: "Ko je to što onako kao Mirza peva ljubavi... To je žena koja voli žene, ali ih voli kao što ih mi volimo". Mnogo se nagađalo ko se krije iza potpisa Jelena. Sevdalijske pjesme i neskriveno erotsko osjećanje samo su podsticali maštu. "Od nekuda iskrsnu pripovijetka da je Jelena Turkinja, pobjegla iz jednog harema. Moglo se misliti da je Jelena čeljade sa dalekoga istoka jer je njena poezija tako živi i vjerni otpjev istočnjačke bujnosti i strasnosti, tako rječiti otisak... Pjesničku ličnost Jelene J. Dimitrijević savremeni kritičari poredili su sa Mirzom Šafijem, Sapfo i, najčešće, sa Jovanom Ilićem i njegovom zbirkom pjesama Dahire.

Danas se njene teme ne čine toliko originalnim, jer kada su se 1894. godine u Nišu pojavile Jelenine pesme, pozni romantizam i sasvim posebno interesovanje publike za turske teme, stvorili su pogodno tlo za opisivanje sevdaha, strasnih i skrivenih ljubavi. "Istočnjačkim žarom" već se bio proslavio Jovan Ilić, a oko njega se okupljao i pravi kružok "pisaca sevdaha". Ipak je sve kritičare zanela i iznenadila baš tema njenih pesama: "Ona je izabrala da pjeva turski život, ili, tačnije reći, ljubav prema Turkinjama... . Ona je, dakle, stvorila nov način, nov, originalan rad poezije... Ipak, nijedan od njih nije se pozabavio pravom analizom strukture pjesama, pa čak ni dubljom analizom nove teme koju je pjesnikinja ponudila. Pavle Popović jednostavno konstatuje da su pjesme pisane sa "pretensijom" i da im zato "književnost mora dati naročiti značaj". Istina, mimo ostalih pohvalnih napisa u kojima se jednostavno tvrdi da su pjesme dobre, Pavle Popović iznosi i argument koji je i u današnje vrijeme zanimljiv. "Ove je pesme pisala jedna žena; taj je slučaj redak... U našem književnom životu, žena ne igra veliku ulogu".

Jelena J. Dimitrijević u svom književnom stvaralaštvu nije prelazila okvire postavljene ženi piscu. Ona je pisala lirsku poeziju, bavila se putopisima i pismima, ali je zato sav njen život bio neprekidna pobuna žene svjesne svoje snage da se iščupa iz orijentalnog naslijeđa, da pobijedi balkanski patrijarhalizam u kojem je žena bila onoliko vrijedna koliko joj je rod vrijedio.

Sama Jelena J. Dimitrijević u svojim "Pismima iz Soluna" na pitanje da li je feministkinja odgovara: "U nas ima njih dosta... . I ja sam po malo, ali ne kao Amerikanke". Njen feminizam se iskazivao u, za naše prilike, sasvim specifičnom vidu, prije svega u radu ženskih društava koja su imala raznovrsne programe - od dobrotvornih do prosvjetiteljskih.

U proznim djelima, njena začuđenost pred očiglednom nepravdom nad ženskim dijelom čovječanstva nije tako eksplicitna kao u pjesmama. Ona će u "Pismima iz Misira" zabilježiti: "Na magarcima jašu ljudi, a žene idu peške... kroz jednu nozdrvu provučena je karika, srebrna, a možda i zlatna, tek utisak je jedan isti... Jedne su tetovirane po čelu i bradi: obeležene kao koze i ovce da se zna iz čijeg su tora". Opis je slikovit, jasan, gotovo kao da je prizor uhvaćen fotografskim aparatom. Uz opis je i ironičan spisateljkin komentar. Osjeća se u njemu i protest, ali i mala veselost i laki podsmijeh na račun stranaca, onih drugih, različitih od nas. U nešto ranijem putopisu iz Soluna njen stav prema položaju žena je pun indigniranog nerazumijevanja prema običajima koji njoj izgledaju sasvim neprimjereni: "I sad mi padne teret na dušu kad se sjetim one desetogodišnje ženske djece s dugačkim suknjama: udate... Ali ortaka još ima, čak i u Solunu, gde se duše žena otimaju i bune".9 Međutim, pravu, eruptivnu pobunu iskazala je Jelena J. Dimitrijević u sarkastičnoj pesmi "Žena".

Jelena J. Dimitrijević je poznavala "kao retko ko orijentalni život", a i zanimanje za običaje doskorašnjih gospodara bilo je veliko. Tako je postojao dvostruki razlog da se objave Pisma iz Niša, svojevrstan i po mnogo čemu nesvakidašnji putopis. U svom predgovoru za "Putopise iz Amerike", već priznata i iskusna spisateljica sama definiše svrhu putopisne književnosti: "Svaki putnik obično opisuje mesta i ljude onako kako ih je on sam video". Putopisni žanr u vrijeme Jelene Dimitrijević već je imao određeni umjetnički status, i u našoj književnosti obilježenoj dominacijom patriotskog osjećanja, brzim društvenim promjenama, novim naučnim potrebama i unapređenjem komunikacijskih sistema, bio je, čini se, posebno popularan, vjerovatno i zato što je vladala naročita usaglašenost između opisa putovanja i nacionalno-oslobodilačkog preporoda. Najčešće, putopis podrazumijeva opis putovanja, impresije s puta; i u taj model se sasvim dobro uklapa većina djela Jelene J. Dimitrijević. Nešto je komplikovaniji slučaj sa Pismima iz Niša jer u njima nije opisano putovanje, niti je putovanje poslužilo da se napiše naučni izvještaj: istorijski, geografski, etnografski. "Pisma iz Niša", putopisni prvijenac Jelene Dimitrijević, nose u sebi neke od osnovnih problema koji su zaokupljali spisateljku tokom čitavog njenog književnog života. Prije svega, odnos prema sopstvenom narodu koji se suprotstavlja svim ostalim. Već u prvom pismu upućenom Lujzi Jakšić, čitaoca iznenaćuje prejako izraženo osjećanje patriotizma. Danas opis Niša i prvog viđenja ovog grada zvuči isuviše sentimentalno i pretjerano teatralno. Djevojčicu, koja sa majkom i bratom ugleda grad, obuzima prenaglašena radost: "... ja zadrhtah, uspravih se da ga bolje vidim, raširih ruke da ga zagrlim i, klonuh: naslonih glavu na grudi moje ostarele majke; obe se zaplakasmo...".

Struktura putopisa je uobičajena i ne odstupa od standardnog obrasca. Jelena J. Dimitrijević je iskoristila jedan od oblika — pismo, što joj je omogućilo da pravi manje digresije. Oblik pisma joj je dozvolio da i sebe uplete u kazivanje i to ne samo kao posmatrača i svjedoka, već i kao aktera zbivanja. Način na koji su je turske žene prihvatile, ona je iskoristila i da prokomentariše naravi i da sa nešto ironijske distance zaključi da je stvarnost često daleko od proklamovanih ideala. Turci ističu dušu, dobru dušu u prvi plan, ali se, ipak, desi da se dobra djevojka vrati porodici jer je ružna. Na ličnom primjeru zaključuje da, možda, cijene i pamet i dušu, ali da je njen izgled, ipak, bio ono što su jedino vidjele, pa prema tome i sudile. Pisma su bila povoljna i zato što predstavljaju i zasebne cjeline koje, ipak, nisu dijelile niti udaljavale od osnovne zamisli. Svaka ova mala zasebna cjelina davala je povoda da spisateljka govori i o posebnim temama: o jeziku, pjesništvu, kulturnom naslijeđu, vjeri, a da sve te posebne teme, digresije, postepeno dopune cjelinu zamisli.

Jelena J. Dimitrijević je poznavala orijentalnu književnost i knjige muslimanskih putopisaca o našim krajevima. Pišući kitnjasto, sa mnogo deminutiva koji danas smetaju čitaocu, ona je, zapravo, o Turkinjama pisala njihovim sopstvenim jezikom. Sama kaže da "Muslomanke" mnogo vole deminutive, pa se čini i logičnim da kada piše o Muslimankama i govori na njihov način. Zato su i opisi koji podsjećaju na pripovijedanje iz Hiljadu i jedne noći, česta upotreba stihova kojima se ilustruje pripovijedanje, jedan od načina uživljavanja u atmosferu.

Pisma iz Niša o haremima

Putopis "Pisma iz Niša o haremima" krije u sebi i nagoveštaje veće i cjelovitije epske forme — romana. Svako pismo upućeno iz Niša po jedna je stepenica dalje u otkrivanju svadbenih običaja, ali se u isto vrijeme pažljivo prati i sentimentalni život aktera. Kritičari su odmah uočili skrivenu romanesknu formu: "Prikazati u skromnom okviru pisama čitav roman, i to ne roman jednoga lica nego čitave nacije..." Mlada i mladoženja nisu imaginarne ličnosti, već pojedinci sa ličnim osjećanjima, karakterima, socijalnom pozadinom. Spisateljka se nije zadržala samo na opisu običaja i obreda, već je pravila i male, ovlašne portrete ličnosti. Sve žene koje sjede, piju kafu i pričaju cijele noći imaju svoju sopstvenu sudbinu koju Jelena J. Dimitrijević saopštava. Nevjesta je nesrećna jer ne može da pođe za dragog, i iz pisma u pismo prate se promjene na mladoj djevojci. Kako vrijeme odmiče, ona slabi, tužna je, a žene komentarišu, sažalijevaju. I sve ostale prisutne hanume imaju svoje priče, i svaka se priča saopštava počasnoj gošći, inoverki, ženi koja može da razumije i čija je učena različitost upravo garancija za dobar prijem ispovijesti.

Opisi žena u haremu su dvojaki. Prije svega, opisuje se tačno sve ono što okružuje žene. Tačno se opisuje odjeća, šminka, namještaj i običaji. Tu spisateljka nimalo ne pušta svojoj mašti na volju; njen opis je slikovit, ali egzaktan.

Međutim, Jelena J. Dimitrijević koristi sasvim drugi jezik kada opisuje unutrašnji život Turkinja, ili kada iznosi svoje lične komentare. Tada zaboravlja na svoju ulogu objektivnog posmatrača i dozvoljava svome sentimentu da se potpuno iskaže. Slikajući njena osjećanja ucviljene mlade spisateljka se služi stereotipima i klišeima koji su, s jedne strane, bliski kulturnom naslijeđu jer se prepoznaju u narodnim pjesmama (sunašce sjajno, evo jedva zeman dođe i slično), ali i onima koji su trivijalni i koji samo opterećuju tekst. Djevojče je "nežno i tužno", "krupne suze" vlaže "zamišljeno oko", "dubok uzdah" izlazi iz "nemirnih grudi". Ipak, ovakav način pisanja mogao bi se objasniti željom da se predmet oživi iznutra, da se uđe iza postavljene barijere i da se opisane stvari proosećaju, da se prikažu same sobom.

Iako je, mnogim uzgrednim zapažanjima, ispričala dosta o turskom shvatanju života, ipak je pravo interesovanje bilo usmereno na ženu, njen život, njen odnos prema muškarcima. Hanume iz niških harema su posredstvom Jeleninih pisama dobile dimenzije stvarnih osoba, žena koje su zaokupljene životnim problemima, koje razmišljaju. Haremske odaje su izgubile sjaj kojim su romantičarski pesnici i slikari obasjali svoja dela. U prizorima iz niških harema nestalo je lepih, ali beživotnih odaliski. Zainteresovana Jelena J. Dimitrijević ulazi u hareme oboružana znanjem i oštrim okom. Dok objašnjava običajno-pravne odnose pri sklapanju braka, pažljiv posmatrač uočava detalj: meku ruku kadune neradnice. Kasnije će u pismima biti objašnjeno kako žene u haremima malo ili nimalo ne rade. Spisateljka kaže da je sama videla kako njen stari susjed čisti grašak, a drugi prostire pelene dok se žena šeta obalom rijeke da uhvati svježeg vazduha. Osoba iz druge kulturne i vjerske sredine s podjednakom pažnjom primjećuje i dobre i loše strane turskih običaja. Čini joj se sitničav ugovor u kojem se nabrajaju sve stvari koje mlada donosi, bez obzira što taj ugovor štiti ženu ukoliko je muž otjera. Ironična je prema zabrani vjenčavanja rođaka jer se zbog očuvanja imanja zabrana često krši. Blagonaklono opisuje ruho i nakit, ali sa prezirom emancipovane Evropljanke govori o šminkanju i malim kozmetičkim operacijama. Ipak, ona se ne podsmijava drugačijem osjećaju za lijepo i kada je u (neprijatnoj) situaciji da se njena prijateljica glasno smije je, njen bijes se obrušava na Srpkinju koja je sujetna i netolerantna.

Kao i u svim ostalim knjigama Jelene J. Dimitrijević i u ovoj je jasno iskazan stav prema ženskim pravima i ženi kao neshvaćenom i odgurnutom dijelu ljudske zajednice. Spisateljka ne voli kada se bezrazložno podsmijava ženskim navikama i uvijek oštro reaguje tražeći oslonac u ironiji: "Što se Hajrija doteruje nije čudo — žena je. A šta je Ali-beg?" Ali ono što je najviše pogađa je obespravljenost žena i ženska pomirenost sa tim stanjem. Evropljanka ne može nikako da shvati potpunu zavisnost Turkinje od muškarca, oca ili muža. Sklapajući brak, nevesta u znak pokornosti ljubi muža u čelo, ruku i - nogu. To ljubljenje muževljeve noge kojim se simbolično priznaje ko je stariji izaziva zaprepašćenje. Njeno čuđenje i otpor izazivaju i mnoge druge stvari koje ne prihvata, ali to je ne sprečava da se divi i običajima koji su za pohvalu. Ne zaboravlja da kaže da čak nije "ni čula da je koju muž istukao". Pošto je upoznala porodični život, podsmijava se zabludi o lošem mužu koja se u našim krajevima iskazuje poslovicom "zao kao Turčin". Jer, ona se uvjerila u suprotno.

Knjiga pisama iz Niša nije samo zanimljiv opis nesvakidašnjih prizora, ona je i mnogo više, blagi protest feministkinje, jasno iskazan životni stav nekonvencionalne žene, svjedočanstvo o jednom vremenu i, naročito, o jednom jeziku koji je danas teško prevesti.

OBMANA I ovo mi veče u mislima prođe,/ U meni se bude mile uspomene:/ Ja se sećam dana kad prvi put dođe,/ Ja mislim na čase s tobom provedene/ I s tužnim smešenjem zovem ono doba,/ Al' da li se kogod odzava iz groba ?/

Pod belim pokrovom crna zemlja beše,/ Od studeni golo drhtaše drveće,/ Još jesenji dani ruho mu odneše;/ Sa ledene kore Dunav se ne kreće;/ Rastuženi zimski vetrovi se čuju,/ Kao da prirodu mrtvu oplakuju./

U mojoj odaji, toploj, pored mene/ Ti si; duša tvoja moju dušu greje;/ U što god pogledam veselo se krene,/ Sve je oživelo, na mene se smeje,/ Suha drva, što u mojoj peći gore,/ Dobila su jezik, o sreći govore./

Muzika jezika tvoga me opije/ Velike zemljake dok mi čitaga svoje,/ Il' dok opisuješ kako snažno bije,/ Krupno srce zemlje prosvećene tvoje./ Tu, u ovom svetu, malom, mojem samo,/ Sav svet zaboravljam...! Ćeretamo./

Da vreme ne stoji sasvim zaboravim:/ Časovi me s kule podsete na vreme./ O kako bih tada da ga zaustavim!/ O kako bih kako časi da zaneme!.../ Veseo te osmeh ispraća iz kuće,/ Nežam stisak ruke "do sutra" šapuće./

Al' ja ne znam zašto: čim nisi na stazi,/ Kad te iza reda drveća nestane,/ Sva veselost moja od mene odlazi,/ Jedna suza bola iz oka mi kane:/ "Sve prolazi", šapćem "i ovo će proći,/ I doći će vreme kad mi neće doći"./

Svaki me rastanak s tobom opomene/ Na prolaznost svega zemnog što postoji,/ I u mome srcu bol se tada krene,/ Ko dim se raziđu lepi snovi moji;/ A često, po svu noć, dok se god ne svane,/ Ja tužim za nečim što će da nestane./

---

Snega više nema, prošla ljubičica,/ Iscvetalo voće, jorgovan šumori,/ Ja tebe izgledam veseloga lica,/ Sva priroda o tvom dolasku govori — / Tako mi se čini. Srce osluškuje,/ I obraduje se kad god šum začuje/

U sastancima mi prolete proleće,/ Leto. Jesen ode kao na krilima./ Na Jug lasta, evo, šesti put odleće.../ O kada mi bude došla ova zima!/ Za rastaiak s tobom ne pripremih sebe./ Ni Boga da molim ne umem bez tebe./

Na hladnome svetu naći prijatelja/ Koga mi volimo i koji nas voli,/ Da mu nije tajna najtajnija želja / Naša, što nas boli da i njega boli,/ Da sa nama deli radost svoju, vaje,/ Bog ovaku sreću pravednima daje./

I ja sebe brojih u te pravednike,/ Mesto sumnje veru ponesoh u grud'ma./ Ovet mi se zablista s istine velike,/ Isto kao Bogu verovah i ljud'ma.../ O, ovu ti veru iskazat' ne mogu!../ A tebi verovah više nego Bogu./

Al' zašto si, kaži, uzela iz mene/ Veru (ona, ko Bog, u meni je bila)?/ Moja duša trpi muke nečuvene,/ Duhu su mi vita salomljena krila:/ Sva se osećanja sad bune u meni — / I anđeli, i Bog, svi su neiskreni./

Kada se usnama kogod moli Bogu,/ Ja pomislim: srcem demona priziva./ Još osećam tugu i tegobu mnogu,/ Još mi svakim danom sve čudnije biva;/ Još mi se večerom malo smire grudi,/ I još jutrom bol se pre mene probudi./

I najedanput mi se učini daleko / Ono što mi beše od najbližeg bliže;/ Grdno dubok bezdan put nam je preseko,/ Preko njega misao misli ne dostiže;/ Tuđe mi je ono što nazivah svojim,/ U neprijatelja prijatelja brojim./

---

U mojoj odaji, hladnoj, pored mene / Nisi. Stvari nisu kao što su bile:/ U što god pogledam: tmorno, nit' se krene./ A sirova drva u peći mi cvile,/ Ko da oplakuju prohujale dane/ Mnogog zadovoljtva i jedne obmane./

Jelena J. Dimitrijević, Beograd.

BOSANSKA VILA | Datum izdavanja: 01.02.1910. | Arhivski materijal broj: 673586

Izvori

- Pisma iz Niša o haremima, Jelena J. Dimitrijević 
- Putopisi Jelene Dimitrijević kao mogućnost viđenja drugog, Slobodanka Peković(pogovor fototipskom izdanju djela Jelene    
  Dimitrijević, Pisma iz Niša o haremima, Beograd-Gornji Milanovac, 1986, str. I –XV) 
  
  http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=167.0 Arhivirano 2016-03-25 na Wayback Machine-u
  http://knjizenstvo.etf.bg.ac.rs/sr-lat/authors/jelena-dimitrijevic Arhivirano 2014-04-13 na Wayback Machine-u

 * Najnovije objavljeno o književnici Jeleni J. Dimitrijević:

  Veb-stranica posvećena Jeleni J. Dimitrijević
  http://jelenajdimitrijevic.wix.com/memento

   Članci:
  - Ana Stjelja, Jubilej - 30 godina od prvog reizdanja putopisa ''Pisma iz Niša o haremima ''/
  - Ana Stjelja, Jubilej - 70 godina od smrti Jelene J. Dimitrijević /