Jedrilica (vazduhoplov)

Izvor: Wikipedia
Vazduhoplovna jedrilica

Vazduhoplovne jedrilice su bezmotorni vazduhoplovi nepokretnih krila, teži od vazduha.

U vazduhu se održava aerodinamičkim uzgonom krila, kao avion, pa je oblikom slična avionu. Pošto nema sopstvenog pogona, mora biti vanjskom silom potisnuta ili dovedena na neku visinu prije početka leta. U mirnoj atmosferi stalno gubi na visini - ponire, klizi ili planira, korištenjem svoje potencijalne energije. Ako je vazduh turbulentan i ima uspona strujanja veća od brzine propadanja, jedrilica može i da dobija na visini.

Jedrilice služe za obuku pilota, sportsko letenje, transport i naučna istraživanja.

Vrste jedrilica i podjela[uredi - уреди]

S obzirom na namjenu postoje razne podjele, tipično na sportske, transportne i specijalne, za civilnu i vojnu upotrebu. Po mjestu spuštanja su kopnene ili hidrojedrilice. Po broju sjedišta mogu biti jednosjedi, dvosjedi i višesjedi. Po montaži motora mogu biti obične (bezmotorne) i motorne jedrilice.

Sportske jedrilice[uredi - уреди]

Ova vrsta služi za obuku (trenažu) jedriličara i razna sportska natjecanja. Zbog postepenog obučavanja postoji više klasa: početničke j., trenažne j., i j. visokih sposobnosti.

Početničke se mogu podijeliti na klizače i školske j. Klizač je vrlo jednostavne konstrukcije i lak za samogradnju. Krila i rep su montirani na osnovnu rešetkastu konstrukciju, koja ima poletno-sletnu skiju i sjedište na prednjem dijelu. Materijal uključuje drvo, čelične cijevi, žicu, lim i platno. Polijetanje je često vršeno povlačenjem niz padinu pomoću gumenog užeta.

Poslije osnovne obuke na klizaču, obično se prelazi na školsku j. boljih osobina, koja se lansira kao klizač ili sa motornim vitlom. U SFRJ tipična školsko-trenažna j. je bila Libis-17 sa rasponom 17 metara, finese 26.7 i ugla poniranja 27:1 pri brzini 93.5 km/h. Polijetala je pomoću vitla ili vučom avionom.

Trenažne jedrilice[uredi - уреди]

Namijenjene su obuci jedriličara i sportskim natjecanjima u ražnim disciplinama. Obično je jednosjed, elegantnih linija. Predstavnici ove klase u SFRJ su bile Libis-18, Delfin i Cirus HS-26. Konstrukcija je od drveta, platna, aluminijuma, ili plastičnih masa.

Jedrilice visokih sposobnosti[uredi - уреди]

Posebno su izgrađene za eksperimentalne svrhe ili obaranje rekorda. U njih spadaju i akrobatske j. sa ojačanom konstrukcijom, za izvođenje kompleksnih letnih figura.

Transportne jedrilice[uredi - уреди]

Obično su velikih dimenzija i nosivosti. U toku Drugog svjetskog rata korištene su za transport vojnika i ratnog materijala, uglavnom od SAD i Velike Britanije. Njemački transportni avion Me-323 Gigant je isprva bio transportna j., a kasnije su dodati motori.

Hidrojedrilice[uredi - уреди]

Imaju plovke za slijetanje na vodene površine. Rijetko se grade, zbog veće težine i posebnih uslova korištenja. Pomoćni krilni plovci još otežavaju letenje.

Motorne jedrilice[uredi - уреди]

Motorna jedrilica.

Predstavljaju prelaz između aviona i obične jedrilice, sa pomoćnim motorom koji je u pogonu u nekim režimima leta. Motor ima malu potrošnju goriva, pa su mogući dugi ostanci u vazduhu.

Polijetanje jedrilica[uredi - уреди]

Uvijek se vrši suprotno od smjera vjetra, radi kraćeg zaleta.

  • Polijetanje pomoću gumenog užeta - vrši se sa vrha brda ili pogodne padine.
  • Polijetanje pomoću automobila - automobil čeličnim užetom vuče j. do poleta.
  • Polijetanje pomoću autovitla - prijenosno nepokretno motorno vitlo namotava uže vežano sa jedrilicom. Vrlo čest metod.

Hidrojedrilice polijeću vučom čamcem ili hidroavionom.

Vuča avionom (avio-zaprega) se isto primjenjuje. Vuča nekoliko jedrilica istim avionom izvodi se užadima raznih dužina zbog opasnosti od sudara.

Vidi još[uredi - уреди]

Spoljašnje veze[uredi - уреди]

Sajtovi modernih proizvođača jedrilica[uredi - уреди]

Korištena literatura[uredi - уреди]

  • Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strane 46-49.