Jean Daniélou

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Jean Daniélou (fonetski: Žan Danielu; 1905-1974.) je bio uticajni francuski katolički teolog, kardinal, istoričar i akademik.

Život[uredi | uredi kod]

Već stupanjem u jezuitski red (1929) Danielu postaje zapažen učesnik javnog i crkvenog života Francuske i deluje u najuglednijim intelektualnim krugovima, sarađujući sa istomišljenicima, među kojima su bili Anri de Lubek, Hans Urs fon Baltazar, Iv Kongar, Viktor Fontuano, Tajar de Šarden. Nakon stupanja u sveštenički čin (1938), vrlo je zainteresovan za pastirski rad, tako da će biti duhovnik u Parizu do pred smrt. Godine 1940, sa Lubakom i Fontuanom pokreće najugledniju izdavačku ediciju ranohrišćanske literature "Hrišćanski izvori" (Sources chretiennes), u kojoj je do danas izašlo preko 500 kritički priređenih izdanja starih hrišćanskih mislilaca. Kao inspirator pokreta Nova teologija (Nouvelle theologie), na Drugom vatikanskom saboru zastupaće ideje ove duhovne orjentacije RKC.

Višedecinijski je profesor najčuvenijih rimokatoličkih i svetovnih fakulteta u Parizu. Kardinal postaje 1969, a član Francuske akademije 1972. godine. Tokom bogatog naučnog veka, napisao je četrdesetak monografija i veliki broj rasprava u kojima se bavi širokim spektrom bogoslovskih disciplina - patrologijom, istorijom Crkve, misionarstvom, hrišćanskom etikom, problemima savremenog bogoslovlja, učestvujući kao vodeći crkveni intelektualac Zapada u filosofskom dijalogu sa marksistima, Frojdovim pristašama, protestantima...

Dela[uredi | uredi kod]

Najreprezentativnija dela Danielouve teologije su:

  • Platonizam i mističko bogoslovlje (1944)
  • Origen (1948)
  • Anđeli i njihovo služenje po učenju Otaca Crkve (1952)
  • Filon Aleksandrijski (1958)
  • Judeohrišćansko bogoslovlje, hrišćanska učenja do Nikeje (1958)
  • Zašto je nužna Crkva? (1972)
  • Crkva apostola (1979)

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]