Jacopo Tiepolo

Izvor: Wikipedia
Jacopo Tiepolo
Venezia - SS. Giovanni e Paolo - Facciata - 04 - Arca Jacopo e Lorenzo Tiepolo (+1249, 1275) - Foto G. Dall'Orto, 10-Aug-2007.jpg
Sarkofag Jacopa i Lorenza Tiepola bazilici Zanipolo
Mletački dužd
Vladavina 1229. - 1249.
Prethodnik Pietro Ziani
Nasljednik Marino Morosini
Rođenje  ?
Venecija, Mletačka Republika
Smrt 19. jul 1249.
Venecija, Mletačka Republika
Pokop Bazilika Santi Giovanni e Paolo, Venecija

Jacopo Tiepolo (?, Venecija - 19. jul 1249., Venecija), bio je 43. mletački dužd koji je vladao od 1229. do svoje abdikacije 20. maja 1249. godine.[1]

Biografija[uredi - уреди]

Jacopo (ili Iacopo, a ponekad navođen i kao Giacopo) je u svojoj političkoj karijeri bio prvi venecijanski dužd Krete, a zatim u dva navrata podesta Konstatinopolisa, prvi put od 1218. do 1220. i drugi put od 1224. do 1227.[2]

Kad je izabran za dužda 1229. prva stvar mu je bila da učvrsti republiku, inzistiranjem na principu suvereniteta komune, kako se Venecija nebi pretvorila nikad u monarhiju, s tim ciljem uveo je neke institucionalne promjene koje su trajale sve do propasti republike 1789.[2]

Kao novi dužd naslijedio je probleme koju su mu ostavili predhodnici, prije svega to je bila porodica Ezzelini koja se uz podršku cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika II. uspjela dočepati signorije u Vicenzi, ali su njihove ambicije bile i da prigrabe vlast u Bassanu, Veroni, Padovi pa čak i u susjednom Trevisu.[2]

Bili su opasni jer su se udružili sa Anconom, koja je u savezništvu sa carem Svetog Rimskog Carstva i ugarskim kraljem Belom IV. i ozbiljno atakirala na mletačke posjede po Levantu.[2] Oni su i pokušali pomorsku blokadu Konstatinopolisa sa konačnim ciljem da preuzmu njihove feude na Kreti.[2]

Jacopo je lukavo prije slanja flote protiv Ancone i udara na Ezzeline, pozvao Fridrika II. u Veneciju. On se odazvao pozivu i došao u grad 1232., prijem, uređenost i ljepota Venecije su ga toliko oduševili da joj je potvrdio sve njene posjede i trgovačke privilegije.[2]

Kad je mudro sredio stvari na zapadu, okrenuo se istoku, prvo što je organizirao bio je pohod na Kretu od 1233. do 1234. sa ciljem da povrati sve odmetnute utvrde pod mletačku kontrolu. Zatim je uputio flotu kojom su komandirali njegovi sinovi u Jadran da ponovno zauzmu Pulu i Zadar, i nakraju unište flotu Ancone. Nakon tako obavljenog posla nije mu bilo teško da prisili Ugarsku da potpiše ugovor o prekidu daljnih neprijateljstava.[2]

Pred kraj svoje vladavine ponovno se počeo baviti mletačkim zakonodavstvom i uredbama, pa je tako zabranio ženema duždeva primanje svih darova, osim cvijeća i parfema. Osobito se bavio pomorskim pravom, koje je već interesiralo i njegovog predhodnika Pietra Ziania, koji je pasionirano skupljao građu vezanu uz tu materiju. Pa je kodicifirao i sažeo već 1205. objavljeni Capitulare Navium (Pomorski zakonik) kog je dopunio njegov kasniji nasljednik Renier Zen.[2]

Prethodnik:
Pietro Ziani
Coat of Arms of the Republic of Venice.svg
Mletački dužd
(1229. - 1249.)
Nasljednik:
Marino Morosini

Izvori[uredi - уреди]

  1. "Doges of Venice" (engleski). Tacitus. http://www.tacitus.nu/historical-atlas/regents/italy/venice.htm. pristupljeno 05. 12. 2013.. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 2.7 "Jacopo Tiepolo" (talijanski). Venipedia. http://venipedia.it/personalit%C3%A0/dogi/tiepolo-jacopo. pristupljeno 05. 12. 2013.. 

Vanjske veze[uredi - уреди]