Ivo Bogdan
| Ivo Bogdan | |
|---|---|
| [[Datoteka:|250px]] | |
| Rođen/a | 30. septembar 1907 Dubrovnik,  Austro-Ugarska |
| Umro/la | 18. august 1971 Buenos Aires,  Argentina |
| Obrazovanje | ekonomist |
| Zanimanje | novinar |
| Nacionalnost/ državljanstvo | Hrvat |
| Vjeroispovjest | katolik |
| Godine aktivnosti | 1927-1945 |
Ivo Bogdan (Suđurađ / Šipan, 30. septembar 1907 - Buenos Aires, 18. august 1971) bio je hrvatski novinar, publicist, visoki funkcioner ustaškog pokreta, najpoznatiji po svom djelovanju za vrijeme NDH kad je bio vodeći novinar, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promidžbu i cenzuru.
Biografija[uredi | uredi kod]
Školovanje i djelovanje do početka Drugog svjetskog rata[uredi | uredi kod]
Nakon završene Trgovačko-pomorske akademije (četverogodišnja srednja škola) u Dubrovniku, studirao je na tadašnjoj Ekonomskoj komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu (današnji Ekonomski fakultet). Još za studija bacio se na društveni - politički rad, bio je član Nacionalnog studentskog društva August Šenoa, te kasnije predsjednik Katoličkog akademskog društva Domagoj.[1] Ubrzo se okrenuo novinarstvvu, postao je suradnik Narodne politike - glasila Hrvatske pučke stranke, potom se uspeo do položaja glavnog urednika časopisa Luč (1927.). Zatim je radio kao novinar i urednik katoličkog dnevnika Hrvatska straža[1], u njemu je pod pseudonimom Rys objavljivao svoje osvrte na političke i kulturnjačke prilike ondašnje Hrvatske. Bogdan se vrlo rano oprijedijelio za radikalni katolicizam, - i fašizam. Otvoreno je hvalio pučističkog generala Francisca Franca i uspoređivao njegovu obranu Alcázara iz 1936 sa Bitkom kod Sigeta Nikole Šubić Zrinskog i slavio njegove branitelje kao junake koji su dali svoje živote za odbranu Evrope i njezinih - po njemu temeljnih kršćanskih (katoličkih) vrijednosti.[2] U to međuratno doba objavio je više pamfleta i brošura o opasnosti od komunizma i Sovjetskog saveza (Svjedočanstva o Rusiji[1]) i eventualne pobjede Republikanske Španjolske.
Karijera za Nezavisne Države Hrvatske[uredi | uredi kod]
Ivo Bogdan je bio jedan od vođa domovinskog ustaškog pokreta i jedan od osnivača tjjednika Hrvatskog naroda 1939[1], lista koji je će nakon utemeljenja NDH, postati vodeća državna novina. Od osnutka Nezavisne Države Hrvatske Bogdan je jedan od vodećih ideologa, zadužen za tadašnje medije (radio i tisak). U februaru 1942 pokrenuo je sa Tiasom Mortigjijom tjednik Spremnost [3] glavno idejno glasilo ustaškog pokreta, i zapravo jedini tjednik, nakon što su ustaše zabranile izlaženje svih ostalih dotadašnjih građanskih časopisa.
Od 28. januara 1944 Ivo Bogdan je postavljen za glavnog ravnatelja Glavnog ravnateljstva za promidžbu NDH, - time je službeno postao glavni cenzor u NDH-a[1], - i ona ličnost koja je određivala što se i kako treba pisati. Kad je slom Nezavisne Države Hrvatske, bio više izvjestan Bogdan je zajedno s drugim članovima Prosvjetne bojne 6. maja 1945 pobjegao u Austriju. Potom se uspio prebaciti u Italiju te preko nje u Argentinu.
Život u izbjeglištvu (Argentina)[uredi | uredi kod]
Bogdan je Argentini, nastavio sa pisanjem i objavljivanjem, već 1954 je zajedno s Viktorom Vidom, objavio knjižicu u vlastitoj nakladi u Buenos Airesu- Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika.[4]
Krajem 1950-ih Bogdan je ušao u krug inicijativnog odbora časopisa Studia Croatica, zajedno s kolegama - također visokim ustaškim funkcionerima, koji su se uspjeli dokopati Argentine. Taj Odbor tvorili su; dr. Anđelko Belić, dr. Milan Blažeković, dr. Ivo Huehn, Branko Kadić, Srećko Karaman, braća Latković (dr. Božidar i dr. Radovan Latković), dr. Mato Luketa, dr. Franjo Nevistić, Vinko Nikolić, Ivo Rojnica i dr. Pero Vukota (kasnije su im se pridružili Danijel Crljen, Vjekoslav Paver i Ljeposlav Perinić).[5] Bogdan je postavljen za glavnog urednika časopisa, a za tajnika uredništva je postavljen Branko Kadić. Prvi broj tromjesečnika Studia Croatica štampan je u septembru 1960. godine, na 96 stranica. Časopis je uređivao od 1960 do 1971 kad je ubijen, umjesto njega časopis je nastavio voditi dr. Franjo Nevistić (također bivši ustaški funkcioner).
Ivo Bogdan je 18. augusta 1971 pronađen mrtav u svom stanu, emigrantski krugovi kao i dio hrvatske javnosti (pa i hrvatska wikipedia) za njegovu nasilnu smrt optužuje i decidirano tvrde da ga ubili agenti jugoslavenske UDBE.[4][5]
Današnji pogled na Ivu Bogdana i njegovo djelo[uredi | uredi kod]
Do 1990-ih na Ivu Bogdana se gledalo isključivo kroz crno bijele naočale, i ovisno o strani bio je ili krajnji negativac ili veliki pozitivac. Potpuni negativac bio je za tadašnju Jugoslaviju, ali i za dobar dio zapadne javnosti sve do kraja 1950-ih, kad se dotad skrivena i proganjana ustaška emigracija - počela koristiti u hladnoratovskim ideološkim borbama, kao mogući saveznik u rušenju komunizma. Čak i danas se puno nije odmaklo od takvog pogleda na Ivu Bogdana. Za tvrde hrvatske nacionaliste i desničare on je bio i ostao samo briljantni visokomoralni katolički intelektualac, - koji je slobodno izražavao svoje mišljenje i stavove, i koji prema tome za ništa nije odgovoran. Za drugu stranu (koju ne čine samo exkomunisti, ljevičari, jugoslaveni (i slični) već i dio intelektualaca iz takozvanog slobodnog svijeta) Ivo Bogdan je bio i ostao prononsirani fašist i propagator reakcionarnih ideja.
Takvim ga je opisao i kanadski profesor sa sveučilišta u Ottawi Mark Biondich u svojoj knjizi Radical Catholicism and Fascism in Croatia, 1918-1945 (Department of Justice Canada, Ottawa ISSN: 1743-9647 ). U sličnom tonu ga ocrtava i Marco Aurelio Rivelli u svojoj knjizi Le génocide occulte (État Indépendant de Croatie 1941-1945).
Ivo Bogdan bio je cijelim svojim bićem duboko uvjereni - nacist i tipični kvisling. On je 13. septembra 1942. u Spremnosti objavio svoj borbeni pamflet,- koji najbolje ocrtava njegove stavove toga vremena. U njemu piše da se NDH mora oduprijeti »Židovima, masonima, komunistima« kao unutrašnjim neprijateljima, i to »hrabrošću, odlučnošću i političkom dalekovidnošću«.[6] Čak i kad je slom njegovih ideala bio pred vratima, Bogdan je objavio članak 6. maja 1945 Na kraju Drugoga svjetskog rata, koji je izašao u oba dnevnika; Hrvatskom narodu (na stranama; 1–2) i u Novoj Hrvatskoj (strana 3). U tom tekstu Bogdan je pokušao ustaški pokret prikazati kao jedinog pravog predstavnika hrvatskog naroda, i jedinog koji se može suprostaviti po njemu najvećoj opasnosti za demokratski svijet; Sovjetskom Savezu i Titu. U članku je pozvao zapadne saveznike da preuzmu ulogu zaštitnika malih nacija (koju je dotad imao Treći rajh) od prijeteće boljševizacije i potpunog istjebljenja. [7]
U svojoj posljeratnoj argentinskoj fazi djelovanja, Bogdan je ublažio svoju retoriku (više nije spominjao masone i židove), - i nastojao se prikazati pripadnikom demokratskog svijeta, zaljubljenikom u vlastitu domovinu i narod, i borcem za njegovo oslobođenje od komunističke tiranije.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Svjedočanstva o Rusiji, Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima, Zagreb 1938.
- Otac Domovine Ante Starčević, Zagreb, 1942. Izdanje Glavnoga ustaškog stana, Zagreb
- Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje, Naklada Europa, Zagreb 1942.
- zajedno s Viktorom Vidom: Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika, Buenos Aires 1954, vlastita naklada
- Baština Ljubomira Marakovića, Buenos Aires), 1959.
- zajedno s Ivom Rojnicom: Susreti i doživljaji / Ivo Rojnica, München : Knjižnica Hrvatske revije , 1969-1983 ISBN 84-499-9313-X
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Tko je tko u NDH (str. 43 / 57), sa portala scribd.com, pristupljeno 6. septembra 2010.
- ↑ „Pavlaković, Vjeran: SPANISH SIGET”: THE IMAGERY OF ALCÁZAR IN THE CROATIAN PRESS, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, pristupljeno 6. septembra 2010.”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2010-11-19.
- ↑ Božo Novak: Smrtna presuda građanskome novinarstvu (UDK 070:94”1939/1945”), sa portala srce (pristupljeno 6. septembra 2010.)
- ↑ 4,0 4,1 POVIJEST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST ČASOPISA STUDIA CROATICA, sa portala Studia Croatica (pristupljeno 6. septembra 2010.)
- ↑ 5,0 5,1 „Hrvati u Argentini, sa portala Croatian Information Centre (pristupljeno 6. septembra 2010.)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-10. Pristupljeno 2010-11-19.
- ↑ Ivo Horvat: Ne može se rehabilitirati novinstvo koje je služilo totalitarističkoj politici i praksi ustaškoga režima (22. travnja 2004.), Vjesnik online, pristupljeno 2. septembra 2010.[mrtav link]
- ↑ Mario Jareb: Illusions of a 'Final Victory'and the 'Fate of Small European Nations'. Media and Propaganda of the Independent State of Croatia in 1945, sa portala srce (pristupljeno 6. septembra 2010.)
