Historija medicine

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Istorija medicine)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Istorija medicine je društvena i humanistička oblast istorije kao nauke i medicine, koja se bavi proučavanjem razvoja „umetnosti-veštine lečenja“ ili medicine u prošlosti. Čovek koji istražuje istoriju humane-ljudske medicine naziva se istoričar medicine. Istorija je dobila ime po grčkoj reči historija što je značilo znanje stečeno raspitivanjem i slušanjem. Izučavanje istorije kasnije se proširilo na upoznavanje i proučavanje događaja u mnogim ljudskim zbivanjima i naučnim oblastima iz prošlosti, pa je tako nastala i potreba za izučavanjem istorije medicine o čemu najbolje govori ovaj citat;
...„Nakon otkrivanja događaja iz medicinske prošlosti studentima medicine neće biti teško da izraze istu kritičnost i kreativnost u vrednovanju savremenih medicinskih ideja i postupaka pri rešavanju aktuelnih i budućih medicinskih probelema, a to je krajnji cilj izučavanja istorije medicine“...[1]

Začeci medicine[uredi | uredi kod]

Pokušavajući da damo odgovor na pitanje: kada se medicina začela?...i kada se razvila u naučnu disciplinu?, nailazimo na brojna tumačenja i stavove istoričara medicine, od kojih neke navodimo u nastavku teksta, dajući mogućnost čitaocu da i sam donese sud i izvrši procenu;

"...Nas su učili da istorija medicine počinje sa starim Grcima, i da su u Grčkoj začeci medicine i svekolike medicinske misli. Kako se naša saznanja menjaju, sada znam da su se varali. Ne samo medicina nego i medicinska misao postojala je nekoliko hiljada godina pre nego što su se pojavili prvi grčki lekari. Uprkos nepouzdanosti predanja, prastara shvatanja medicinske istorije postala su nam pristupačna. Ako mi bude suđeno da preživim ovaj rat, podrediću svoj život tim svetovima..." [2]

  • O davno stečenom saznanju o nastanku medicine govori često i poznati srpski istoričar medicine dr Vladimir Stanojević, u svojim radovima:

"... da je bolest starija od života, a lečenje jedno od najstarijih čovekovih zanimanja..." „...medicina kao svesna terapijska i profilaktička aktivnost seže u daleku prošlost“...„da medicina kao nauka postoji od začetka ljudske svesti i medicinske misli, i da njeno proučavanje počinje sa prvim tragovima praistorije i pojave čovekovog predka...[3]

  • Još jedan srpski istoričara J. Maksimović, pokušavajući da nađe odgovor na pitanje od kada postoji medicina?, napisao je:

...„da se odgovor može potražiti u davnoj prošlosti, tačnije u osvitu ljudske civilizacije...“ [4]

  • Saznanje da je bolest nastala sa pojavom života na zemlji; upućuje brojne istoričare medicine da usmere pažnju na opštu istoriju, i prve tragove u njoj imajući u vidu reči Cicerona

„...da je istorija hronika nekog vremena...“ ...i da je... „to ono istorijsko razdoblje koje počinje kada se čovek javlja kao biloško biće i traje do pojave prvih pisanih spomenika.“...„To počinje sa Praistorijom, kao najstarijom društvenom formacijom u kojoj je u trenutku opšte evolucije izvršen proces biološkog i društvenog očovećenja i izdvajanja čoveka kao posebnog biološkog bića.“ [5]

Razvojne faze medicine[uredi | uredi kod]

Faze u razvoju Karakteristike razvojne faze
Nagonska
  • Nagon je nadgradnja koja se javlja kod potomaka pračoveka "Homo sapiensa",
  • Nagon u pračoveku uvećava stečena iskustva i obogaćuje njegova saznaje novim pojmovima, umnim napredkom i reagovanjem na njih.
  • Prva vidljiva znanja o bolesti i lečenju, stečena nagonom i iskustvom, imala su pre svega preventivno-kurativno obeležje.
  • Borba protiv raznih bolesti i povreda, smrti u pračoveku će prvi put razviti osnovni "nagon samoodržanja".
  • Pračovek stiče i unutrašnje saznanje o korišćenju raznog bilja za lečenje, učeći se tom odabiru kroz posmatranje ponašanja i reakcije brojnih životinjskih vrsta oko sebe.
  • U ovoj fazi potomak pračoveka Homo sapiens; ... „bogaćenjem svog govora, artikulisanim glasovima i novim rečima podigao je svoj primitivni život na jedan viši nivo civilizacijske kulture“...[6]
Empirijska
  • Emprijska faza se danas najčešće vezuje za narodnu medicinu.
  • Neki ljudi stiču prva iskustva i veštine i od njih postaju prvi „lekari“ (lekari koji nisu profesionalci, već obični ljudi koji leče iskustvom).
  • Veština ovog oblika lečenja (iskustvom) prenosi se sa kolena na koleno u istoj porodici.
  • Ovim poslom najčešće se bave žene koje "...leče sugestijom, kao utehom da bi umilostivile demona koji je uzrok bolesti (bajanje)...".
  • Muškarci se ređe bave empirijom i najčešće pružaju usluge iz hirurgije i traumatologije.
  • Empirijska medicina nije opterećena teorijom, jer je bila rezultat posmatranja i iskustva.
  • Empirijski oblik lečenja vremenom je predmet raznih zapisa, kako bi ta iskustva postala jedan od izvora savremen medicinske nauke. „O ovome nam svedoče brojne studije - proučene i neproučene - u kojima se opisuje empirija kod primitivnih plemena: na Sumatri, Javi, kod Moskito Indijanaca, Buš crnaca i drugih“.
Magijska
  • Prvi lekari su vračevi, šamani, čarobnjaci koji se služe magijom...
  • Pored lečenja primenom metoda stečenih iskustvom čovek koristi i čarolije, magiju (ritualne pesme, plesove i td.)
  • Lečenje magijom zasnovano je na verovanju "...da je bolest sam demon, koji je ušao u bolesnika, pa zato demona treba umiriti i raznim delanjem (bajanje, amuleti) skloniti iz bolesnika..." (Thaller)
  • Najvećim delom lečenje se zasniva na dejstvu sugestija.
  • Sve više se razvija religija, koja u lečenje uvodi složene odnos između boga i čoveka.
Magijsko-religiozna
  • Lakar je sveštenik
  • Bolest je božja kazna, lečenje se zasniva na molitvama i misticizmu
  • Gledaju se zvezde, nastaje primitivna prognostika
  • Sve više se javljaju prvi lekari koji posmatraju čoveka, i mnoge uticaje na njegovo zdravlje
  • Izučava se anatomija i fiziologija (krv, žuč, mokraća, pljuvačka, limfa, menstrualna krv) i smatra da je njihov poremećaj uzrok bolesti
Humoralna
  • Medicina postaje biološka nauka i „umetnost lečenja“ (ars medicina), koja se zasniva na naučnim principima, biomedicinskim istraživanjima, savremenim medicinskim tehnologijama za dijagnostiku i lečenje povreda i bolesti, primenu lekova, operativnih zahvata i drugih oblika lečenja.

Praistorija i medicina primitivnih naroda[uredi | uredi kod]

Lobanja praistorijskog čoveka iz Neolita, sa znacima trepanacije
Transformacija šamana u orla Olmeka iz 10. do 6. vek pne.

Prema J. Morganu, praistorija se deli na dva velika istorijska razdoblja (koje svako za sebe imaju svoj; niži, srednji i viši stepen razvoja);

  • Divljaštvo
  • Varvarstvo

Divljaštvo[uredi | uredi kod]

Kao prva velika epoha u kojoj se formira čovek koga karakteriše neartikulisani govor i ograničeni nivo shvatanja pojava i prirode koja ga okružuje.

  • U nižem stepenu divljaštva "...lečenje je bilo u vidu nekakvih nekontrolisanih radnji i pokreta..." koje će biti prisutne i u kasanijim periodima sve do faze empirije.
  • U srednjem stepenu razvoja divljaštva, čovek razvija manuelnu sposobnoste, i izrađuje i prilagođava oruđa i oružja koja su mu potrebna za svakodnevni život. U ovom razdoblju primitivni čovek otkriva vatru i počinje da razvija "...demonistička verovanja u poreklo bolesti. Svaku bolest ili povredu oni pripisuje nekom neslućenom demonu..."[7]
  • U višem stepenu divljaštva - kada se formira "Homo Sapiens", čovek sve više napušta pećinski način života i živi u njegovim rukama sagrađenim objektima (kolibama, sojenicama itd). Počinje da obrađuje zemlju i za taj rad koristi domaće životinje.

Arheolozi i antropolozi tokom proučavanja praistorijskog čoveka i primitivnih plemena, utvrdili su da ljudska društva oduvek imaju posebne pojedince (muškarce ili žene) zadužene za isceliteljski posao, i koje su bile odgovorne za sprečavanje bolesti i lečenje bolesnih i povređenih.

Varvarstvo[uredi | uredi kod]

Varvarstvo je epoha koju karakteriše razvojuljudske ličnosti i njegove svesti. U njemu čovek sve više izrađuje oruđa i bavi se pojedinim delatnostima. Formiraju se zajednice ljudi, prema suprotnom polu i deci, a počinje i podela ljudi unutar samih naseobina.
„U ovakvo organizovanom načinu života, u Varvarstvu se odnosi - a pre svega briga o zdravlju - organizuju na nivou samopomoći. Tu se javljaju se prvi oblici medicine, koji ce se pod uticajem spoljnih faktora, bazirati na razvoju stečenog iskustva. Ovo će iskustvo vremenom preći u suvereni oblik lečenja.“

O medicini u praistoriji postoje vrlo oskudnii podaci. Analizom raznih arheoloških ostataka (upotrebnih predmeta, ljudskih i životinjskih kostiju, crteža) i usmenih predanja, može se zaključiti da su i praistorijski narodi imali, u osnovi istu medicinu kao što su je imali i primitivni narodi u kasnijim epohama, i imaju neki primitivni narodi koji danas žive u Africi, Južnoj Americi itd. I pored oskudne istorijske građa, očigledna je činjenica;
„...da je praistorijski čovek, uprkos svoje umne zaostalosti i svog životinjskog bitisanja kao "Homo brutus" a kasnije i kao "Homo sapiens" ipak bio najasavršeniji stvor i da je vladao izvesnim stvaralačkim sposobnostima.“..[8]

Primitivni narodi[uredi | uredi kod]

U skladu sa karakteristikama primitivnog načina mišljenja, načina života i društvenom organizacijom najnižeg nivoa, razvijala se i magičnoreligiozna medicina. Vračevi, magovi, čarobnjaci, šamani [n 1] itd, nisu lečili primenom prirodnih agenasa već, tobože čarobnom moći i od boga datim znanjem.

Razmišljenja primitivnih naroda odlikuje "animizam" ili "fetišizam"; svi ljudi i objekti po njima su imali dušu, i ona je iz čoveka odlazila za vreme spavanja ili nakon smrti, ali je i dalje prisutna u životu, i prelazi na zdrave i u njima uzrokuje bolesti. Zato da bi se ona izbacila iz tela, praistorijski čovek je smatrao da treba posegnuti za raznim vrstama „trikova“. Dakle, bolest ulazi u čovekovo telo i njegovu dušu i da bi se telo i duša, očistili-izlečili potrebno je iz tela izbaciti zlog duha. Primitivni narodi su takođe smatrali da su glavni uzroci bolesti čaranja (bajanja) drugih osoba, hirovi demona ili kazne razjarenih bogova.

Iscelitelji, toga doba su bili uglavnom sveštenici, jer se lečenje smatralo svetim obredom. Među isceliteljima je bilo i onih koji su se „lečenjem“ bavili radi sticanja povlašćenog društvenog položaja. Među njima se diferenciraju i iscelitelji prema „subspecijalnostima“, jedni za lečenje različitih bolesti, kao što su se (npr. kod Asteka), javljali vračevi, i šamani ili čarobnjaci (u Aziji i Africi.) (ticitl) koji su više bili upućeni u čarobne postupke (teomiquetzan) npr. lečenje rana i povreda u borbi, ili (tlamatlquiticitl), babice zaduženi za praćenje trudnoće.[10]

Istovremeno sa sveštenicima bilo je i umnih pojedinaca, koji su, prosmatrajući okolnu prirodu, slučajno izvodili zaključke o lekovitim svojstvima određenih agenasa i ta svoja otkrića primenjivali u lečenju bolesti. Kasnije su od tih osoba nastali ljubitelji filozofije, naučnici, i sveštenici koji su se bavili „umetnošću lečenja“. Brutalan način života u kamenom dobu pokazao se brojnim povredama na iskopanim kosturima. Većina rana nalazi se na glavi, što je zavisilo o prirodi bitaka toga vremena, i strelica koje su se zabijale u različite delove tela. Frakture kostiju se takođe često susreću, a ishod njihovog izlečenja nameće pretrpostavku da su one mogle zarsti samo primenom odgovarajuće imobilizacije, najverovatnije primenom zavoja od gline. Znači još u paristoriji ljudi su znali da izvode hirurške zahvate (imobilizacije i amputacije udova, rasecanje apscesa, trepanacije lobanje itd). U ovim zahvatima koristili su i neku vrstu dezinfekcije, ispiranje instrumenata i rane kokosovim mlekom, ali i veoma surovu metodu spaljivanja krvarećih rana.

U arheološkim ostacima ranog Homo sapiensa retko se mogu naći osobe starije od pedeset godina, tako da na ostacima postoji vrlo malo dokaza o degenerativnim ili drugim bolestima koje se javljaju u starosti, ali zato ostaci obiluju, nalazima koji sa znacima bolesti ili povrede, zbog života na otvorenom u surovim uslovima.

Stari vek[uredi | uredi kod]

Stari vek je epoha razvoja ljudskog društva, koji je najduže trajao. Proteže se od pojave prvih civilizacija i prve pismenosti (4000. - 3000. pne. pa do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine). Termin stari vek obeležava istorijografiju istorijskog doba nastanka prvih civilizacija na Srednjem istoku u oblasti Sredozemnog mora i u južnim i istočnim oblastima Azije.

Stare medicinske kulture van Evrope[uredi | uredi kod]

Kako su se na zemaljskoj kugli prve kulture, države i gradovi stvarale i razvijale van Evrope, tako su i koreni najstarijih medicinskih sistema najvećim delom nastajli na osnovama umetnosti i filozofije vanevropskih područja sveta; Meksiko, Peru, Mesopotamija, Egipat, Izrael Indija i Kina.[11]

Medicina u Mesopotamiji[uredi | uredi kod]

Mapa Mesopotamije "kolevke civilizacije"
Zahvaljujući informacijama sa ploča pisanih klinastim pismom Sumeraca sačuvani su podaci o medicini toga vremena.

U području između reka Tigar i Eufrat, naseljenom Sumercima, Akađanima, kasnije Vaviloncima i Asircima, poznato pod nazivom Mesopotamija. Ona je jedno od najvažnijih područja u istoriji čovečanstva. Oko četiri hiljade godina pre Hrista osnovani su na ovim prostorima prvi sumerski gradove, a u više od tri hiljade godina ova četiri kulture su koje su cvetale, karakterisala je najranija upotreba pisanog jezika (klinasti) koji je preživeo i do danas na mnogim glinenim pločama i gravirama. Upravo zahvaljujući prenosu, naučnih, socijalnih i administrativnih informacija, današnji istoričari medicine nalaze najstarije medicinske pisane tragove, koji dosežu do V milenijuma pre nove ere. Zbog svega ovoga, Mesopotamija je poznata kao "kolevka civilizacije".
Od svih tih glinenih ploča oko 800 ploča, je posebno posvećeno medicini. Tako je na pločici pronađenoj u Nipur (Nippur) (koja se danas smatra najstarijim pisanim medicinskim dokumentom) u zabeleženo nekoliko recepata za lečenje.[11][12]

U Mesopotamiji je medicina imala i svog boga zaštitinika. Njegov simbol je bila zmija koja obavija žezlo i potiče iz III milenijuma pre n.e.[n 2] Kult zmije postojo je i kod svih drevnih naroda, preuzeli su ga Grci a on se održao sve do danas.[13][14]

Medicina vavilonsko-asirske kulture je izraženo magično-religiozna, većim delom sumarskog porekla. Lečenje je bilo po pravilu bilo povezano sa magijom i jako složenim ritualom. Oni su smatrali da bolesti nastaju kao posledica dejstva demona, da su sva događanja međusobno intimno povezana i da najtačnije podatke o bolestima ljudi daje posmatranje zvezda i jetre žrtvenih životinja. U ovoj kulturi snovi imaju važan značaj, jer se na osnovu njih poricala sudbina. Vavilonci su veliki značaj davali i brojevima, pa su u medicinu uveli pojmoove »kritičnog dana«, (npr. 7, 19 ili 21 dan u mesecu ili od početka bolesti) kada se bolest menja ili kada lekar ne sme remetiti prirodni tok bolesti. Iako su bili uvereni da zvezde upravljaju tokom zaraznih bolesti, i da se tok epidemije odvija po zakonima aritmetike, Vavilonci su primenjivali principe; izolacije obolelih sa znacima gube, upotrebu čiste vode i održavanja čistoće.[11]

Najstariji vavilonski tekstovi o medicini datiraju iz razdoblja u prvoj polovini drugog milenijuma pre Hristosa. Najopsežniji vavilonski medicinski tekst, Dijagnostički priručnik napisao je lekar Esagil-rod-apli iz Borsippa,[15] za vreme vladavine vavilonskog kralja Adad-apla-idina (1069-1046 pre Hristosa). Esagil-rod-apli je otkrio razne bolesti i njihove simptome koje je opisao u svom dijagnostikom priručniku (npr. epilepsije i srodnih bolesti)[16]

U vreme Starog vavilonskog carstva koje svoj puni razvoj dostiže u vreme Hamurabija (1792.pne.1750.pne ), donet je i prvi pisani zakon robovlasničkog društva – „Hamurabijev zakon“, u kome se su između ostalog bili regulisani i honarari hirurga za lečenje, ali i teške kazne za neuspeh.
...„Tko povredi nekog u tuči mora platiti lekara...Lekar koji izleči prelomljeni ud treba dobiti pet srebrnjaka...Ako lekar nekog operiše nožem neka dobije deset srebrnjaka, a ako je pacijent rob neka njegov gospodar plati lekaru pet srebrnjaka...Ako pacijent umre krivicom lekara ili izgubi oko treba lečniku odrezati obe ruke... Ako je bolesnik bio rob lečnik ga mora nadoknaditi drugim robom.“

Vavilonci su uveli i neke osnovne principe medicine kao što su dijagnoza, prognoza, fizički pregledi recepti. Osim toga, Dijagnostički priručnik iz tog doba uveo je metode terapije i etiologije i korištenje empirizma, logike i racionalnosti u dijagnozi, prognozi i terapiji.
U prognostičkim priručnicima toga doba, opisuju se i simptomi bolesti (npr. bronhitisa, zapaljenja pluća, kamena u bubregu), sa dijagnozom i prognozom. Upotrebljavane su i lekoviti agensi opijum, kukurek, hašiš i razni minerali za lečenje kožnih i očnih bolesti.[11][17][18]

Staroegipatska medicina[uredi | uredi kod]

Lečenje migrene (oblogama od bilja i gline) na osnovu podataka iz egipatskog papirusa
Ebersov papirus
Skulptura Imhotepa u Luvru

Tokom tri hiljade godina duge istorije drevnog Egipta razvijala se na ovom prostoru i u ovoj kulturi, raznovrstna i uspešna medicinska tradicije. Herodot je za vreme boravka u Egiptu dobio od sveštenika, u Memfisu, Tebi, Heliopolisu i Saisu značajne podatke o stanju egipatske medicine i ta saznanja pretočio u svoje zapise u kojima je zabeležio da,... "u Egiptu ima lekara za razne vrste bolesti".[19] U Homerovoj Odiseji nailazimo na deo teksta u kome on kaže da je Egipat zemlja; "čije plodnao tlo proizvodi mnogo lekova" i da je u njemu "svaki čovek doktor".11 0 hirurškoj vestini iz tog doba govore i hirurški instrumenti napravljeni od bronze nađeni u grobnici lekara koji se zvao Kar (23. vek p. n. e.) Postoje takode dokazi o hirurskim intervencijama, kao sto su amputacije prstiju ili udova, kao i tragovi operacija na lobanji iz tog perioda.[19][20] Frakture (prelomi) su takode bile ćest nalaz na staro-egipatskim skeletima, veoma često leve ulne, što bi se moglo protumačiti korisćenjem leve ruke kao zaštite od udarca štapom.[20]

Egipatska medicina je u velikoj meri magična, ali sa magijom se paralelno razvijalo i naučno razmišljanje u područjima kao što su; medicinska astrologija, botanika, minerologija, anatomija, javno zdravlje ili klinička dijagnostika, što je u ono vreme predsvljalo veliki napredak na putu razumevanja mnogih bolesti. U velikoj grupi tekstova tzv. popularnog hermetizma,[21] koji su pripisani legendarnim Egipćanima Nehepsu, Petozirisu i Hermesu Trismegistu, (3. vek pne.), navodi se i očigledna prisna veza između astrologije i medicine. Tekstovi obrađuju područje botanike, mineralogija, ali i medicine i medicinske astrologije u kojima se određene lekovite biljke, minerali i delovi ljudskog tela povezuju sa znacima zodijaka, sa planetama i njihovim međusobnim položajima itd...„U svim tim astrologijsko-alhemijsko-magijskim traktatima osnovna je pretpostavka teza o međusobnoj povezanosti svih delova kosmosa, teza o delovanju zakona simpatije i antipatije...“ na telo čoveka i njegovo okruženje. Astrologija pri tome ima važnu ulogu u medicini, ne samo u predviđanju toka bolesti, već i u lečenju.[22]

Za uvid u stepen razvoja i izučavanje nekih aspekata drevne egipatske medicine danas su na raspolaganju medicinski papirusi iz razdoblja od oko 1900. pne. do 1200. pne., kao najznačajniji dokaz razvijenosti medicine u starom Egiptu, koji su sačuvani do naših dana. Te svojevrsne medicinske rasprave, kojih je za sada nađeno osam [23], potiču doduše iz ranijeg perioda, od 12. do 20. dinastije, ali oni praktički reflektuju daleko starija medicinska saznanja još iz "Starog carstva".[23] Nauci su poznata tri drevna spisa - Papirus Kahun, Papirus Smit i Papirus Ebers, i jedan prepis drevnih spisa Batijev papirus.

  • Papirus iz Kahuna (oko 1850. pne..)- posvećen je ženskim bolestima.
  • Smitov (Edwin Smith - Njujork) papirus (oko 1550. pne.)- prijepis dela iz III milenijuma pne.- (koji po sadržaju podseća na hirurški udžbenik) sastoji se iz dva dela: jedna je iz anatomije (najveći deo je “Knjiga o krvnim sudovima srca”), a druga iz hirurgije. U 48 poglavlja vodi se rasprava o ranama i povredama prema anatomskim regijama. Svako poglavlje sadrži pet delova: prirodu rane, ispitivanje simptoma, dijagnozu, lečenje i prognozu preživljavanja. I pored toga što je nepotpun, papirus dosta verno oslikava egipatsku hirurgiju. Knjiga iz hirurgije sadrži opise 48 slučajeva, povreda, rana, prelome, iščašenja i tumora. Za sve slučajeve opisi su posebno dati i po težini klasifikovani kao: bolest koja se leče, bolesti si kojima se bori i bolest koja se ne leči. Detaljno su opisane povrede glave, grudnog koša, kičmenog stuba i data uputstva za njihovo lečenje. Opisana je repozicija vilice, imobilizacija dugih kostiju, šivenje i lečenje rana. Opisana je i traumatska aneurizma, a dato je upozorenje da se neki apscese (npr. tuberkulozni) ne otvaraju.
  • Papirus (Georg Ebers - Lajpcig)Ebers (oko 1550. pne.) za istoriju medicine ima veći značaj od Smitovog papirusa,i glavna je knjiga staroegipatske medicine i farmacije. Georg M. Ebers, nemački egiptolog je 1872. uspeo da pronađe još jedan drevni medicinski spis, papirusa dugačak oko dvadeset metara, sa 108 kolona hijeroglifa. Papirus je pisan istim jezikom i pismom kao Smitov i verovatno potiče iz istog perioda (oko 1550. pne.). Priručnik je sastavljenom iz poglavlja o unutrašnjim, očnim, kožnim, ženskim i hirurškim bolestima. Sastoji se od 108 gusto pisanih odlomaka, na hijeratskom pismu. Recepti su svrstani prema bolestima, a nakon naslova dat je u nastavku pregled bolesnika sa dijagnozom i načinom lečenja. U Ebersovom papirusu detaljno je obrađeno krvarenje, što nije slučaj sa Smitovim. U tom kontekstu, pisac papirusa upozorava;
    ...“džep pun elastične tečnosti (cista, apsces) treba da se leči presecanjem”... ali i da se pri tome ...“vodi računa o krvnim sudovima. Ukoliko krvarenje potiče iz krvnog suda ili otoka (hematom, aneurizma) krvnog suda, moraš ga liječiti nožem koji se zagrije u vatri a ukoliko je krvarenje veliko iz rane (krvnog suda), moraš je spaliti vatrom“...
  • Batijev (Chester Beatty - London) papirus- prepis je originala iz 13 ili 14 veka pne., – u kome su opisane bolesti anusa. Ovaj zapis se nalazi u Britanskom muzeju u London (Chester Beatty)

Koliki su značaj egipćani pridavan organizovanom pružanju medicinskih usluga stanovništvu, govore podaci u papirusima da su tokom izgradnje piramida, njeni akteri imali organizovanu medicinsku zaštitu na visokom nivou. Na gradilištima piramida postojale su tzv "swnw gereget" ili "kolonije lekara" za svaki kamp posebno. Zaposleni i radnici uživali su i pravo na zdravstveno osiguranje. Zanimljiv tekst u zapisima prikazuje; „...da je jednom od zaposlenik koji je zbog povrede oka na radu hram u kome je radio trebao da platiti sve troškove njegovog medicinskog lečenja“.[24]

Pored brojnih dokaza o razvijenosti medicinske delatnosti u starom Egiptu malo je ostalo po imenu zabeleženih lekara. Prvi lekar u starom Egiptu i pisanoj istoriji sveta čije je ime ostalo zabeleženo, bio je čovek po imenu Imhotep. Osim što je bio proslavljeni egipatski graditelj piramida, bio je i lekar, a vladao je i najvećom državom toga doba na svetu. Imhotep, je (prema drevnim spisima) osnovao i veliko svetilište – "hram zdravlja" (kombinaciju hrama i lečilišta), u blizini Sakare, koje je u vreme vladavine Ptolomejaca prozvano Asklepijon, (prema legendarnom grčkom lekaru Asklepiju). Prema brojnim predanjima u "hram zdravlja", hiljadama godina su dolazili bolesnici iz svih krajeva tadašnjeg sveta, (neplodni, sakati, slepi gubavi, padavičari) i svi koji su smatrali ili čvrsto verovali da se jedino na ovom mestu, i na medicinskim tradicijama mudrog Imhotepa, mogu osloboditi svojih bolesti.

U "hramu zdravlja" Imhotep je osnovao i medicinsku školu koju su vodili njegovi učenici, prvoj u istoriji poznatoj školi u kojoj se moglo dobiti organiziovano profesionalno medicinsko obrazovanje. Imhotepova škola medicinskog obrazovanje zasnivala se na spoju bogatog medicinskog iskustva i vrhunskog poznavanja lekovitog bilja i tradicionalnog lečenja magijom.

Imhotepa su Egipćani slavili kao mudraca i dve hiljade godina kasnije. Štaviše, čak su ga i u ptolemejskom dobu poštovali pod grčkim imenom Imuthes kao boga medicine [25][26][27] Imhotep je bio jedan od retkih smrtnika tog doba čije je postojanje u istoriji potvrđeno činjenicom da je njegovo ime nađeno urezano na postolju kipa samog faraona Džosera. Imhotep je jedna od najvažnijih ličnosti iz drevne istorije, čovek koga su istoričari nazvali prvim poznatim genijem, što dokumentuju i njegove skulpture iz toga doba na kojima je prikazan kao mudar pisar koji sedi sa smotanim papirusom na dlanovima i predano zapisuje.[28]

Arapska medicina[uredi | uredi kod]

Prikaz anatomija ljudskog tela u delima Persijskih lekara

Ova medicina je primarno demonistička, glavni je naslednik grčke medicine koju su arapi preveli u periodu od 7. do 9. veka, [n 3] upotpunili je vlastitim iskustvom i kasnije je opet je predali zapadu, čija je medicina u međuvremenu nazadovala. U najranijoj fazi arapska medicina prolazi kroz demonističku fazu koja traje do pojave Muhameda kada ulazi u religioznu, a zatim u naučnu fazu i širi se u svim zemljama koje Arapi osvajaju. U 8. vek arapi počinju stvarnje sopstvenih dela koja su u početku kompliacije, da bi u 10. veku u vreme najvećeg sjaja arapske medicine, istiklipersijanci;

  • Razes (Abu Bekri Muhamed ibn Zakarija al-Rasi, 850933), najveći kliničar srednjeg veka, koji je živeo u Bagdadu gde je radio kao upravnik bolnice. Izdao je medicinsku enciklopediju od 226 delova grčkih i arapskih autora «Sadržaji» i «Kitab al Mansuri» (Ćitab) delo od 10 knjiga o kozmetici, toksikologiji, hirurgiji. Razesovo najpoznatije delo je o boginjama i ospicama jer ih je on prvi uspeo da razlikuje. Razes se protivi svakom praznovjerju i šarlatanstvu.
  • Avicena (Abu Ali ibn Sina, 9801037, koji je sakupio sva grčko-rimska i arapska medicinska znanja stvorena do tada i osmislio kodeks Kanon (Canon), čija je primena bila neprikosnovena u narednih pet vekova) i u kome navodi oko 760 lekova. Svoju sposbnost za lečenja Avicena je pokazao još kao šesnaestogodšnjak kada je na predlog svojih starijih kolega liečio sultana. „Živeo je dosta neuredno, a umro je od leka koga je sam sebi pogrešno sačinio protiv grčeva u stomaku...[29]
  • Abul Kasim, koji je živeo u 10. veku i radio u Andaluziji, bio je najpoznatiji arapski hirurg, koji je svoja iskustva opisao u priručniku za celokupnu medicinu Al-Tasrif.

Medicinske škole u arapskom svetu toga doba postojale su u Siriji i Persiji. U Persiji u Dundusapuru, a u Siriji u Nisibisu i Edesi. Škole se u 762. sele u Bagdad. Arapska religija je zabranjivala seciranja leševa, te arapska medicina nije mnogo doprinela izučavanju anatomije, niti hirurgije, možda i zbog religioznih predrasuda (straha od noža)? [30] Arapi nisu koristili nož za „ulaženje u ljudsko telo“, a za zaustavljanje krvarenja koristili su kauterizaciju... „Od kliničkih grana arapski lekari su najviše unapredili oftalmologiju. Ali ibn-Isa opisuje u svojoj knjizi Dhakhirat al-Kahhalin (Priručnik za oftalmologe) 130 različitih očnih bolesti, a proučavali su i optiku.“

Posle osvajanja Sicilije i Španije, arapska medicina se na ovim prostorima neguje i najduže održava, a najviše u Kordobi i Palermu. Najveći značaj arapske medicine je u povezivanju antičke i buduće zapadnoevropske medicine. Upravo, rabizam je glavna osobina sholastičke medicine. Nakon prodora i osvajanja Bagdada od strane Mongola (1258) arapska medicina je zamrla.

Starožidovska medicina[uredi | uredi kod]

Jevrejski kantor iz (14. veka) u Al-Andaluzu čita hagadu (poglavlja o predanju, tradiciji, medicini, astronomiji)

Prema podacima iz Biblije, Jevreji su prvo živeli u okolini grada Ura u Mesopotamiji; odakle ih je doveo u Hanan patrijarh Avram (oko 2000. pne.), a njegov unuk Josif ih je odveo u Egipat, gde su ih faraoni naselili u zemlji Gosen. Koreni jevrejske religije ili judaizma potiču još iz nomadskog perioda, kada su Jevreji obožavali razne prirodne pojave. Tako da je jedan od glavnih jevrejskih bogova bio je Jahve ili Jehova, bog vetra, oluje i vatre.
Dolaskom Mojsija jevrejska vera postaje izrazito monoteistička, zasnovana na Deset Božjih zapovesti, prinošenje životinjskih žrtava, teokratiji i strogom formalizmu; nema lekara, bog leči sve, a sveštenici su božji posrednici, nema nikakvih terapeutskih tendencija, sve je propisano u svetim knjigama. Mojsije u svojoj 3 knjizi navodi uputstva o održavanju čistoće i kaže: „nečista je žena za vreme menstruacije i nakon poroda, nečist je gonoroičar, leš (Broj 19:11-19)“ i propisuje ritualne kupke, obrezivanje, ritualna klanja životinja i njihov ritualni pregled. Vodi se briga za zdravlje čitave zajednice, a ne samo pojedinca. Tako se obrezivanjem smanjuje širenje venerične bolesti a zabrana jedenja svinjskog mesa sprečava trihinelozu.[31]

Nakon uništenja Jerusalimskog hrama prestaje bogosluženje, a verski centri postaju sinagoge. Ulogu sveštenstva preuzimaju rabini a verski obredi sastoje se iz molitve i čitanja Tora. Pored Tora, veliku važnost ima Talmud — srednjovekovna zbirka rasprava koje su vodili rabini o Jevrejskom pravu, etici, običajima i istoriji. U svojim obredima sveštenstvo je koristilo Talmud koji je sadržao Halakhah (propise) i Hagadu (predanja, tradicije, medicinu, astronomiju itd.). Talmud je davao veliko medicinsko znanje rabinima oko poznavanja zdravlja životinje, ginekologije, anatomije i visoko razumevanje lekarske etike. Židovska medicina koja je kasnije izvršila veliki uticaj na početku razvoja hrišćanske medicine, nije bila kurativna već preventivna.[32]

Na kasniji razvoj židovske medicine važanu ulogu odigrao je Novi zavet. U Bibliji se na više mesta spominje osoba koja priprema masti (neka vrsta preteče apotekara), pa su židovi počeli da uzgajaju aromatične biljne vrste i začinsko bilje, i od njih pripremali lekovite rastvore u vinu, sirćetu itd...

Staroindijska medicina[uredi | uredi kod]

Klasična - staroindijska medicina nastala je i razvijala i razvijala se u periodu od dosaljavanja arijevskih plemena sa severa u međurečje Inda i Ganga (oko 15. veka pne.) do saracenskih osvajanja (oko 7. veka) kada se pomešala sa grčko-arapskom medicinom.
U najranijoj fazi staroindijske medicine (od 15. veka pne. do 5. veka pne.), koja se naziva vedskim (zbog celokupnog znanja sadržanog u svetim pesmama Vedama), lečenje je mistično-religiozno, sa tipičnim inkantacijama.[n 4] Sveštenici kojima je bilo zabranjeno da se žene sa djevojkama u čijim je porodicama bilo obolelih od tuberkuloze, gube ili padavice (eugenička zaštita), u svom isceliteljskom radu koristili su nešto stariju Atharva Vedi i nešto mlađu Rig-Vedi, svete knjige sa molitvama i čarolijama za izlečenje bolesnika. Prema Vedama, bolesti su demoni; koje treba oterati magičnim ritualom, ali se istovremeno u Vedama, nalaze i vrlo razumljivi higijenski propisi.

U 11. veku pne.. sveštenici napuštaju medicinu i njome se bave „obični ljudi“. U Indiji se stvara se naučna medicina, koja se u najranijoj fazi karakteriše pre svega zakonom čistoće, dok je lečenje bolesti od manjeg značaja, ali i takvi zakoni su bili bitni za medicinu. Propagira se obavezno pranje ruku pre i posle jela, nakon dodira mrtvaca, nečistih predmeta i nečistih delova tela, žena su se obavezno kupale nakon menstruacije i nakon poroda, zabranjivano je uživanje pojedinih jela, a alkohol je strogo zabranjen.[34]

Klasična indiska medicina zabeležena u sanskritskim delima naziva se ajurvedskom.[35] Ajurveda je sanskritska složenica sastavljena od dva pojma – Ajus, život i Veda, znanje (ili znanje o celokupnom opsegu života).[36] Zato i razumevanje zdravlja i briga o zdravlju, koje se u ajurvedi naziva svasta (sanskrit. celina), zahteva da se uzme u obzir celina života. Ajurvede ima za cilj ostvarenje savršenog zdravlja, stanja potpunog duhovnog, mentalnog, telesnog i socijalnog blagostanja. [n 5] Najstariji tekstovi: - Rigveda i Atharvaveda (5. vek pne.). Ćaraka Samhita i Sušruta Samhita zapisani su pre oko (3. vek pne.)... „Faktor vremena doveo je do fragmentacije Ajurvede - funkcionalnog razdvajanja pojedinih pristupa i postupaka, koji su se kao pojedinačni održali unutar tradicionalnih ajurvedskih porodica i škola Ajurvede.[37]

Shematizovan prikaz pneumatskog principa Ajurveda medicine(zasniva se na 5 elemenata, koji probavnim procesima organizma prelaze u 7 osnovnih suspstnci (dhatusa) i tri energetska principa (dosa)


Grane Ajurveda medicine su:

  • Interna medicina (Kaja Ćikitsa),
  • Pedijatrija (Kaumara Brhitja),
  • Psihijatrija (Bhuta Vidja),
  • Otorinolaringologija i oftamologija (Šalakja Tantra),
  • Hirurgija (Šalja Tantra),
  • Toksikologija (Agada Tantra),
  • Gerijatrija (Rasajana, Tantra),
  • Eugenika i afrodizijaci (Vađekarana Tantra).

Indijci su prvi narod sa stručnom medicinskom literaturom, koja nastaje još u 6. veku pne.. Pisana svedočanstva o ajurvedskoj medicini ostala su zabeležena u tri velika zbirna dela (tri Samhite). Prvu knjigu o unutrašnjim bolestima, napisao je Atrej, (čija dela nisu sačuvana ali se on spominje kao prvi veliki učitelj Ajurvede). Prvu hirurgiju, napisao je Sušruta od 7. - 4 veka pne., (čije je delo doživelo preradu u 2. veku pne.. od strane Cara pod nazivom «Sambita» i Vagbhata. Treću knjigu napisao je kašmirski lekar Čaraku, za koga se misli da je živeo u 2. veku.

Indijci su odlični posmatrači promene u ljudskom telu i terapeuti, iako nisu posedovali veća znanja iz anatomije[n 6] jer nisu vršili sekciju leševa:
„Zato u njihovoj fiziologiji i patologiji dominira spekulativno-filozofska nauka, jedva razumljiva za evropski školovane lekare. Ideja vodilja ove medicine je dinamamičnost procesa (organi nisu, nego nastaju; karakteristični deo udova nisu statične kosti, nego dinamični zglobovi), stvaralačka uloga vatre i svetla; pokretačko značenje vetra (tj nekog pneumatskog principa), sastav organizma od 5 elemenata (voda, vatra, vazduh, zermlja i etar) koji procesima varenja u organizmu prelaze u u sedam osnovnih supstanci ili dhatusa (telesni sok, krv, meso, mast, kost, kičmenu moždinu i spermu). Dimanička ravnoteža navedenih sedam dihatusa i još tri energetska principa ili dosas (vazduh, žuč i sluz) su glavni činioci zdravlja, čiji poremećaji uzrokuju pojavu bolesti.“

Dijagnostika indijskih lekara je vrlo kvalitetana, i u njoj lekari osim auskultacije i palpacije upotrebljavaju i čulo ukus i mirisa. Izmišljaju razne protuotrove za bolesti, pa se tako navodi oko 760 različitih lekova, od kojih su najvažnija bila sredstva za čišćenje, znojenje, povraćanje, kijanje, inhalaciju, lekovite kupke, (svaka grupa za otstranjivanje viuška jedne od tri danvedenih dosa), a postoje i indicije da je korišćeno dejstvo žive za lečenje sifilisa. Posebnu pažnju indijski lekari posvećivali su nezi i higijeni; novorođene dece, trudnica i bolesnika.

Hirurgija u staroindijskih lekara je veoma jako razvijena. Oni su hirurškim putem odstranjivali žučni kamen, operisali očnu mrenu, fistule završnog creva (rektuma) i obavljali teške trbušne zahvate kod vezanih creva (ileusa). Bavili su se i plastičnom hirurgijom nosa, nosne pregrade itd. U toku lečenja poseban indijski lekari poseban značaj pridavali su čistoći i zaustavljanju krvarenja prilikom operacija pa su često vršili i podvezivanje krvnih sudova.
Oftalmologija u indijaca je bila vrlo jaka. Njihovi očni lekari lečili su oko 70 bolesti oka, a u toku operacije mrene, upotrebljavali su i magnet za vađenje metalnih predmeta iz oka.

Starokineska medicina[uredi | uredi kod]

Mapa akupunkturnih tačaka na telu. Dinastija Ming.

Starokineska medicina nastaje u Kini oko 3000. pne. sa malo većim uticajem indijske medicine nakon prodora i uvođenja budizma. Kineski istoričari tvrde da je osnivač medicine legendarni car Huang-Ti (oko 2500. pne.) koji je napisao (ili naručio pisanje knjige) Nei-King (Zakonik medicine), najstarije kinesko pisano medicinsko delo.

Starokineska medicina je na veoma visokom stepenu razvoja, mada je njihova medicinska teorija ponekad puna filozofskih spekulacija vere koje su često i besmislene. Temeljna ideja te medicine je kinesko vjerovanje u postojanje jedinstva između mikrokosmosa i makrokosmosa i održavanja zdravlja borbom dvaju prirodnih principa ljudskog organizma; muškog principa «jang» i ženskoj «jin». Po njima ako prevladava »jang« to je znak zdravlje, a kad prvladavaa »jin« govorilo se o postojanju bolesti. Kineska anatomija poštuje iste principe kao i ostale medicine sveta – jetra je majka srca, bubreg neprijatelj srca itd., što upućuje na pomisao da su kinseki lekari dobro poznavali složene odnose organa i njihovih tečnosti. Mada često nailazimo i na nepotpuno razumljuve anatomske opise ljudskog tela.
Kineski lekari organizam dele na;

  • pet glavnih organa (srce, pluća, bubrege, jetru i slezinu)
  • pet sporednih organa,
  • simpatije i antipatije među organima,
  • kruženje dva polarna principa i životnog daha (K‘i) u posebnom sistemu sprovodnih kanala.

Spekulativnos kineske anatomija ogleda se baš u tim kanalima, za koje su oni tvrdili da ne postoje u organizmu a istovremeno su pisali i raspravljali o organima u telu koji uopšte ne postoje.

Veliku važnost Kinezi pridaju i pneumi, pa će se odatle razviti i akupunktura kao način lečenja u toku koga se brojnim ubodima stvaraju sitne rupica u telu i „kanalići“ preko kojih se iz njega ispušta nezdrav vazduh. Za kineske lekare je od velike važnosti primene pulsa, jezika, kože, izlučevina u dijagnozi bolesti. Oni su određivali puls na 11 različitih mesta na telu, a poznavali su i oko 200 razlititih manifestacija pulsnog talasa.

Kinezi su uveli u lekarsku praksu i variolizaciju (neku vrstu vakcinacije), koju su izvodili tako što su pamučnu vatu namakali gnojem iz gnojnih vezikula bolesnika, a potom je stavljali u u nos zdravom čoveku. Ili bi sasušeni gnoj pomoću trake uduvavali u nos. Na taj način bi zdrav čovek preboleo blaži oblik bolesti i stekao prirodni imunitet.
Za lečenje sifilisa kinezi su koristili živu, u bezopasnim dozama, tako što su spaljivali rudu žive i udisale tako nastale pare. Kod krvarenja koristili su želatin, kod preloma kostiju primjenjivali su ekstenziju (rastezanje) radi boljeg srašćivanja polomljenih fragmenata, za lečenje anamije preparate gvožđa itd. Kinezi među prvima uvode u upotrebu čaj, za lečenje bolesti, i okrepljenje organizma pa se zato i danas usvakodnevnom životu često primenjuje izraz „kineski čaj“. U terapiji su koristili i masažu, gimnastiku, opijate, sredstva za čišćenje creva itd.[38]

Medicina u Antičkoj Grčkoj[uredi | uredi kod]

Arhajska medicina[uredi | uredi kod]

Asklepije

Grčka je kolevka evropske kulture, a u središtu svih njenih nauka je čovek. Počeci grčke medicine datiraju iz perioda 3000. pne. i nastaju pod velikim uticajem medicine Egipta i Mesopotamije. Na Kritu i u Mikeni iskopani su ostaci civilizacije koja je poznavala kozmetičke postupke i služila se higijenskim uređajima (vodovod, kupatilo, klozet sa vodom).

Ova medicina prolazi kroz sve faze kao i ostale medicine drugih naroda, ali na kraju prelazi u naučnu. Razvoj koncepata „physis“ (priroda) i „logos“ (razum, nauka), predstavlja polaznu osovu za shvatanje bolesti kao poremećaja prirodnih mehanizama i njenog posmatranja, istraživanja, dijagnostikovanja i lečenja, za razliku od determinističkog teološko-mističkog oblik koji je preovladavao do tada. Ona je začenik naučne metode, kroz obdukciju („vizuelizaciju“) i hermeneutiku (tumačenje).[39]

Prvi lekari opisani su u Ilijadi i Odiseji. Iako u njoj provladaviju magično-religijska shvatanja, jer ljude leče bogovi, čisto racionalnim metodama. Ali se kod opisivanja ratnih povreda i njihovog lečenja uočava da je hirurgija već imala čvrstu racionalno-empirijsku [n 7]podlogu. U jednom delu Ilijade sitiče se da lekari vrede više nego nego mnogo drugih ljudi.

Glavni bog medicine (zaštitnik lekara i bolesnika) je Asklepije (koji se kasnije latinizirao: Eskulap), sin Apolona i učenik mudrog kentaura Hirona koji ga je i uputio u veštine medicine. Izgleda da je Asklepije doista živeo u 12. veku pne.. i da je bio toliko vešt da je nakon smrti proglašen za boga medicine. Uvek se prikazuje sa štapom oko kojeg je obavijena zmija. Posvećeni su mu mnogi hramovi (u Knidu, Knososu, Epidauru, Pergamu) i tu su dolazili bolesnici, a on im se javljao u snu ili preko sveštenika i davao im uputstva. Još uvek su u takvim hramovima sačuvane pismene zahvnice za brojna izlječenje. „Objašnjenje leži u tome da su sveštenici osim ritualne primenjivali i racionalnu terapiju, a da to bolesnici nisu ni primećivali.

Buđenje grčke filozofije[uredi | uredi kod]

U 6. veku pne. dolazi do preokreta u istoriji medicine, kada se primitivna mitologija prelazi u razvojni period filozofije o prirodi. Brojna putovanja i kontakti Graka sa brojnim narodima oni su imali priliku da upoznaju rezulate brojnih kultura (naročito egipatske) i istovremeno utvrde relevantnost religioznih sadržaja. Na svu sreću grčkih filozova u to doba u Grčkoj nije postojala velika i jaka centralna organizacija sa vladavinom svešteničkom klasom, koja je u ranije navedenim kulturama, kao što će to činiti i u srednjem veku, kočila individualnu i nekonformističku aktivnost.

Za čitavu istoriju zapadnjačke medicine u ovom periodu razvila su se dva temeljna pristupa zdravlju odnosno bolesti, nastala u grčkoj medicini, a vezana uz jedno od bitnih pitanja medicine (pitanja, o samom osnovu medicine):

  • Prvi pristup medicini (empirijski): je onaj kojim se medicina kao veština zasniva na iskustvu, koje se zasniva na simptomima bolesti i njenom izlečenju i odbacuje svako teoretisanje (pa čak i humoralnu teoriju) o uzrocima bolesti
  • Drugi pristup medicini (racionalni): je onaj koji uzroke bolesti, a onda i čoveka uopšte posmatra i tumači iz jednog šireg, metafizičkog i kosmologijskog konteksta, što od najranijih vremena često uključuje i astrologiju.

Ta dva temeljna usmerenja koja su začeta u razmišljanjima grčih filozofa, ostaće glavna smernica za čitavu istoriju zapadnjačke medicine. Tako još u helenističkoj medicini, imajući u vidu navedena dva pristupa, nastaju razlike između lekara empiričara i lekara racionalista. Grčki filozofi su prvi pravilno uočili osnovne principe prirode i prvenstveno su davali uputstva o zdravom načinu živlota, koji se sastoji primarno u usklađivanju sa kozsmičkim načelima. Koncepcija Grčkih lekara uključuje zdravlje tela i zdravlje duha, koje se zaniva na prirodnoj ravnoteži; životu u skladu s prirodom. „Dužnost je lekara »physicusa« bila je primarno da savetuje o tome kako ravnotežu (grč. κρᾶσις; ravnoteža, osobina toplog, vlažnog, suvog i hladnog), što proizlazi iz mešavine elemenata u ljudskom telu) uspostaviti i održati. To je, dakle, bila primarno »dijetetska« medicina.“[40]

Medicina u periodu helenizma (Aleksandrijska škola)[uredi | uredi kod]

Grčki grad Aleksandriju na ušću Nila, je planirao i osnovao Aleksandar Veliki 331. pne., i u njoj biblioteku, sa oko 700.000 pisanih rolni (riznicu celokupnog dotadašnjeg ljudskog znanja, najbogatijeg na svetu.). Aleksandrija sa svojim školama[41] bila je neka vrsta univerziteta u kome su okupljali i radili najistaknutiji pisci, lekari, naučnici, i filozofi onog doba. Egipat je bio izuzetno cenjen od strane drevnih Grka, koji su u njemu videli tajanstvenu zemlju, veoma plodnu skrivenim mudrostima. U jednom momentu sjedinile su na ovom prostoru sve različite medicinske doktrine koja su potekle sa istoka i u Aleksandriji (koja je sve više ličila na jedan kosmopolitski grad), spojile u jednu sveopštu kritičnu masu znanja. Medicinska nauka Grčke je zapala u političku dekadencu i nazadovanje — i na ovom prostoru obnavlja naučni rad, posebno u oblasti anatomije: rade se brojne sekcije na leševima, pa čak i vivisekcije na osuđenicima na smrt.[42]

Najsjajniji anatomi i lekari Aleksandrijske škole su Herofil i Erazistrat. Herofil je osnivač prave anatomije i proučava sve organe u telu, mozak smatra središtem živaca i nosiocem duše; zalaže se za primenu lekove. Erazistrat je veliki anatom, opisao je vidni i slušni živac, zajedničke žučnie kanale, portalnu cirkulaciju (venski sistem kroz jetru sa krvim sudovima digestivnog trakta). On „izbacuje“ Hipokratovo učenje, zalaganja za primenu slabih lekova. Aleksandrijska škola dovodi do razvoja hirurgije i farmakologije. Pripremaju se kao lekovi otrovi se istražuju i protivotrovi. Herofil je takođe bio jedan od velikih lekara te škole. On opisuje strukture, koje naziva moždane ovojnice, horoidni pleksus i četri moždane komore.

U Aleksandriji se paralelno razvija empiristička škola, [n 8] čiji je glavni predstavnik bio lekar Glaucko Tarencio (1. vek pne.)., za koga se može reći da je bio prethodnik medicine utemeljene na dokazima. Za njega su bili pouzdana osnova jedino rezultati; stečeni ličnim iskustvom, ili iskustvaom drugih lekara ili slična analogija kad nije posedovao prethodne podatake za upoređivanje iz sopstvenog ili tuđeg iskustva.

Prelaskom Egipta u status Rimske provincije (30. vek pne.), aleksandrijska medicinska škola polako gubi na značaju, a razvija se zlatno doba medicine u Rimu.

Medicina u Rimskom carstvu[uredi | uredi kod]

Sa propadanjem Rimskog carstva nastaje erozija morala i znanja grčkih lekara.[43] Plinije Stariji o tome piše:
...„Lekari jure na očigled sveta pomano za novinama, da bi se istakli i pročuli, i sa životima svojih bolesnika prave poslove; oni se uz to još i jadno svađaju među sobom pored bolesničke postelje i svaki savetuje nešto drugo, samo da bi se pokazao samostalnim, otuda natpis na grobu jednog umrlog da je ,umro zbog mnoštva lekara koji su ga lečili“...

Galen kao najobrazovaniji čovek svog vremena. je najžešće kritikovao lekare i njihovo neznanje, pokvarenost, gramzivost i ulizištvo, izjednačavajući ih sa drumskim razbojnicima. Da bi doprineo razvoju medicinske struke Galen se bavio istraživanjima na životinjama (najčešće svinjama i kozama, a koristio je i ostale životinj, od pevca do majmuna i slonova) i nakon njih došao je do brojnih otkrića 22. Međutim, u želji da od medicine stvori nauku, on je pravio velike metodološke greške, a raznim spekulacijama pokušavao da objasni nepoznato još nepoznatijim, sporno još spornijim. Još za njegovog života učenje je pretvoreno u dogmu punu zabluda, koja se nije mogla izmeniti narednih 14 vekova.[44]

Srednji vek[uredi | uredi kod]

Srednji vek je deo istorije od V do XV veka nove ere, (od 476 do 1492). Neki istoričari njegovo trajanje povezuju sa trajanjem Vizantijskog carstva od njenog nastanka zbacivanjem Romula Avgustula (odnosno nestanka Zapadnog rimskog carstva) do njenog nestanka padom Carigrada 1453.

Srednji vek je za brojne naučne discipline pa i medicinu najmračnije vreme njenog postojanja. Nije ništa tako loše opstajalo u ovom razdoblju kao nauka. Brojni pokušaji i otkrića su odbacivani. Protiv prirode se nije moglo, a ni smelo boriti, jer se bavljenje naukom smatralo „jeresom“ i bilo je jedno od najopasnijih zanimanja, a nova otkrića naučnici su plaćali svojom glavom.

Sveštenici (monasi) su bili više zainteresovani za lečenje duše od tela. Mnogi teolozi smatraju da bolesti i povrede nastaju kao rezultat dejstva nadprirodnih sila i da je lečenje moguće samo upražnjavanjem molitve. Nema novih medicinskih istraživanja i novina u mediciinskoj praksi. Lekari su smeli da primenjuju jedino oblike lečenja koje je odobrila crkva i koji su bilai zasnovani na klasičnim tehnikama primewivanim od strane Galena i drugih, čiji su iskustva sačuvana u bogato ukrašenim, ručno pisanim tekstovima koje su stvarali monasi. Iako je malo činjeno za lečenje bolesnika oni su obično dobro hranjeni i tešeni od strane monaha zaduženih za njihovu negu.[45]

Funkcijama telesnih organa i prirodom fiziološkimh procesa bave se istovremeno filozofi i lekari, ali istraživanje ljudskog tela je osuđivano jer „nije priličilo gospodi“. Augustinus, (354430) zabranjuje obdukcija, i preporučuje „...Galenovu svinjsku anatomiju“ (kako je kasnije ona pogrdno zvana)...

Ratovi su bili česti, pljačkaški, uništavajući. Glad je bila redovni pratilac ratova, jer ono što nije uništila priroda, uništavali su ljudi, ili brojne zarazne bolesti koje su pravile pomore. U toku velikih epidemija kuge u srednjem veku mnogi su mislili da je došao kraj sveta, jer je smrt izazvana kugom, bila česta pa i neizbežna pojava.[46]

Rani srednji vek (od V do XI veka)[uredi | uredi kod]

Mračni deo ranog srednjeg veka (400800)[uredi | uredi kod]

Period u razvoju ljudskog društva od 400. do 800. godine možda je bio najcrnji za medicinu.[47] ...„Sholastička medicina se ograničila na izučavanje starih dela, nadograđujući na već postojeće još veće greške i još gora tumačenja. Hirurgija je potpuno od medicine, prezrena i proterana sa tek formiranih univerziteta. Slepo se drži Galenovih dogmi i još starijeg Celzusovog stava da je otvaranje ljudskog tela surovo i nepotrebno...“ [48]

Monaška (samostanska) medicina (od VI do XI veka)[uredi | uredi kod]

Ilustracija Crne smrti. "The Chronicles of Gilles Li Muisis" (1272-1352), abbot of the monastery of St. Martin of the Righteous. Bibliothèque royale de Belgique, MS 13076-77, f. 24v.

Jedini tračak svetlosti u ovom razdoblju je razvoj „monaške (samostanske) medicine“, u kojoj se posebno ističu St. Benedict (480−?) u Monte Kasinu (Monte Cassinou) i Cassiodorus (490585) koji podsticali monahe na izučavanje medicine. Benediktinski red osniva mnoge škole pri katedralama, a škola u katedrali Karla Velikog u 805. daje prve medicinare sa diplomom lekara [49] Benediktanac Kasidor je u 6. veku samostanu Vivarium u zalivu Skuilace osnovao prevodilačku i prepisivačku školu, koja je posebnu pažnju posvećivala prevođenju i prepisivanju medicinskih dela. Na osnovu „Bendiktanskih pravila“ (Regola benedettina) u samostanima se uređuju „hospitali“ i opremaju apoteke a u dvorištima bašte lekovitog bilja...„Pravila koja su propisali Benediktanci iz Nursija određivala su da u svakom samostanu mora biti određen poseban prostor i monah koji bi se brinuo o bolesnicima, a u manastirskom dvorištu poseban dao, povrtnjak za gajenje lekovitog bilja potrebnog za negu i lečenje bolesnih“...[50]

Osnivaju se prve bolnice u Evropi, po jedna u 100 godina:

  • Hôtel Dieu u Lionu (542),
  • Hôtel Dieu u Parizu (641), ova bolnica je imala stalno zaposlene sestre (negovateljice), velike prostorije i dugo je bila bolnica za uzor.
  • San Spirito u Rimu (718),
  • St. Albans Hospital pored Londona (794),
  • San Pietro u Rimu (8. vek),
  • Manastirska bolnica u St. Gallu, koja je 820. kao prva bolnica u zapadnoj Evropi imala vrt lekovitih trava, šestokrevetne sobe i posebne prostorije za lekare.
  • Sv. Vaclav u Pragu (928).

Razvijeni srednji vek (od XII do XIV veka)[uredi | uredi kod]

„Hôtel Dieu“ u Parizu. Bolesnici u relativno dobrom stanju (desno) odvojeni su od teških bolesnika (levo) Gravura iz 15. veka

Osnivanjem gradskih bolnica, samostanske bolnice polako gube značaj. Osnovane su poznate bolnice:

  • St. Bartholomew's Hospital u Londonu (1123),
  • St. Thomas’ Hospital u Londonu (1215),
  • Ospedale di Santo Spirito in Sassia u Rimu (1228) i
  • Santa Maria Nuova u Firenci (1288) 27, 28.[51][52]

U 12. veku u Engleskoj je već bilo osamnaest bolnica, a u 16. veku u Firenci 30 bolnica sa 1.000 kreveta, u Avinjonu 16 bolnica, u Parizu 40 bolnica i još toliko leprozorijuma. Bbolnica Hôtel Dieu u Parizu imala je stalno zaposlene sestre (negovateljice), velike prostorije i dugo je bila bolnica za uzor (slika desno). Osnovni problemi u radu svih ovih bolnica bili su materijalne prirode. Često je u krevetima ležalo više bolesnika, pa su bolnice nazivane „stovarište bolesnika“. Pogrdnom nazivu sigurno su doprinosila i nova medicinska znanja i savremeniji načini pružene pomoći, bez ikakvih religioznih opterećenja.

Međutim, u ovom periodu dolazi do raskola hrišćanske crkve, [n 9] a u zapadnom delu do razvoja čitavog pokreta za obnavljanje crkvene moći, veću disciplinu i poštovanje celibata. Monah Hilderbrand (kasnije papa Grgur VII), koji vodi sve poslove Papske stolice, organizuje sabor u Lateranu (papskoj palati u Rimu) 1059. kada crkva proglašava sebe neprikosnovenom i nedodirljivom. Sukob koji je potom usledio između papske i svetovne vlasti okončan je 1122. dogovorom i sporazumom u Vormsu. Iz sukoba crkva je izašla neuporedivo snažnija i spremna da odlučuje o svemu.

„Na crkvenim saborima u Klermonu, 1130. (zabrana samostanske medicine) i u Lateranu, 1139. i 1213, ističe se načelo: Ecclesia abhorret a sanguine („Crkva se gnuša krvi“!) i zabranjuje se duhovnim licima bavljenje hirurgijom i svakojakim lečenjem kojim se proliva ljudska krv. Papa Honorius III organizuje stroge kontrole bolnica čiji rad zamire između 12161227, a na episkopskom saboru u Vircburgu, 1228., donosi se i odluka o strogom kažnjavanju neposlušnih. Na ovaj način, nanet je težak udarac samim začecima medicinskog napretka. Za oporavak je trebalo nekoliko vekova.“ [53]

Medicinska škola u Salernu[uredi | uredi kod]

Minijatura:Medicinska škola u Salernu
Bolesnici pokazuju svoju mokraću Konstantinu Afričkom
Trotula de Ruđiero (12. vek) najpoznatija žena lekar (lat. Mulieres Salernitanae) iz „Salernitane“

U Salernu, u Benediktinskoj bolnici osnovanoj u 7. veku, razvija se medicinska škola paralelno sa školom u Šarlemanju ...„da se medicina istovremeno uči i proučava“... U periodu razvoja ljudskog društva kada je pretila opasnost da sve stečeno znanje padne u zaborav pod jakim uticajem crkvenog dogmatizma, u Evropi nastaje oaza medicine, Medicinska škola Salernitana (ital. Scuola Medica Salernitana). U Salerno, grad na jugu Italije u blizini Napulja, koji je ostao pošteđen za vreme seobe naroda, dolazili su mnogi bolesnici, a kasnije i ranjenici iz krstaških ratova. Grad je bio u prednosti; zbog mešanja raznih kultura; izuzetno povoljnog klimatskog položaja (prirodno lečilište) i postojanja većeg broja „laika“ (koji nisu bili pod uticajemjem katoličke crkve) a bavili su se hirurgijom i ginekologijom što je u samostanima bilo zabranjeno.

»Salernitana« je prihvatila najbolja učenja iz grčke, židovske i arapske medicine i tome pridodala svoja velika iskustva iz pčelarstva i farmakologije. Ona je u to doba bila prvi medicinski fakultet u Evropi u kome su nastala i prva pravila o kvalifikacijama potrebnim za vršenje lekarske prakse i razdvajanje rada lekara od lekarnika.

Od posebnog značaja, sa kulturološke tačka gledanja, bila je uloga žena u teoretskom i praktičnom izvođenju nastave. Žene koje su predavale i radile u školi poznate su pod imenom (lat. Mulieres Salernitanae). Talijanka Trotula de Ruđiero, smatrana je najučenijom ženom lekarem svoga vremena, a i kasnije. Trotula je napisala traktat o ženskim bolestima (lat. De mulierum passionibus), u kojoj je obradila teme iz ginekologije i akušerstve.

Bitan momenat za razvoj medicinske škole nastaje u drugoj polovini 11. veka kada u Salerno dolazi Konstantin Afrički koji je službovao u samostanu Monte Kasino, [n 10] pasionirani ljubitelj literature i orijentalnih jezika, najveći prevodilac sa arapskog na latinski jezik. [n 11] Preveo je više stotina dela (zbirka – Articella ) ranijih kultura, što je omogućilo dalji razvoj medicine u Salernu i dalo formu čitavoj školi, koja početkom 12. veka postaje pravi fakultet, prvi u Evropi. Konstantin je takođe napisao i neke sopstvene, originalne radove, ali je i stručnjacima veoma teško razlikovati ono što je nesumnjivo originalano delo od onoga što treba pripisati njemu i vremenu u kome je on radio (zbog toga što je često svojim potpisom potpisivao i neka dela drugih autora), ...„tako da je do danas nedovoljno razjašnjeno koliki je njegov stvarni doprinos medicini.“ [55]

U 11. i 12. veku nastaju glavna dela salernitanskih magistara. Škola je više unapređivala praktičnu medicinu, a manje teoriju. Secirane su životinje (svinje), a u 13. veku i ljudski leševi. Neke od bitnih metoda dijagnostike koje su primenjivane biles su uroskopija, vizuelna analiza urina gde se na osnovu njegovog zamućenja (ili boje) određivala bolest i određivanje kvaliteta pulsa.

U »Salernitani« su napisana dela skoro iz svih oblasti medicine: magistar Kofo (Copho) je napisao prvu zapadno-evropsku anatomsku monografiju ( Anatomio porci ), a hirurzi Roger( Ruggerio filius Frugardi) i Rolando više hirurških priručnika, magistar Benvenute Grafeo napisao raspravu o lečenju očnih bolesti (lat. Practica ocularum). U Salernu su izvođene i operacije; trbušnih kila, suženja mokraćovoda, katarakte, litotomije i plastične operacije. Neka dela napisana su popularno (narodnim jezikom u stihovima) i bila su namenjena širem krugu čitalaca („Salernske regule“).

Salernitanska škola dostiže vrhunac u 12. veku kada su u njoj radili magistri Mauro i Urso, vešti lekari i originalni pisci rasprava o antomiji, uroskopiji i dejstvu lekova. Veliku popularnost steklo je delo magistra Rogera napisao 1170. pod nazivom „Hirurška praksa“ (Practica chirurgiae)., a njegov učenik Roland iz Parme, koji je radio u Parmi i Bolonji, delo je preradio i izdao kao „Chirurgia Rolandina“. Ovakav napredak naveo je Rogera I, kralja (kneza) Sicilije, da 1140. zakonom zabrani lečenje svima koji nemaju medicinsku diplomu. Salerno je prvo mesto gde se sticalo viša medicinsko obrazovanje; student je tri godine učio logiku, a pet godina medicinu i godinu dana obavljao praksu pod nadzorom diplomiranog lekara. Diploma je trebala biti potvrena od strane državnih vlasti i zato je Car Fridrik II (1240) salernskoj školi dao pravo da izdaje diplome pod uslovom da je kandidat savladao obdukciju ljudskih leševa.

Pojavom univerziteta u Napulju 1224. slava i sjaj Salernitanske škole polako opada i 1811. Napoleon svojim dekretom zabranjuje dalji rad škole.

Sholastička medicina (od XII do XIV veka)[uredi | uredi kod]

Sholastička škola u 14. veku.

Razvoj salernske škole i uticaj arapske kulture i medicine uzrokovao je na zapadu Evrope pojavu sholastike srednjovekovne hrišćanske filozofije, koja je upražnjavana u crkvenim i manastirskim školama i ranim evropskim univerzitetima. U 12. veku sve masovnije se otvaraju škole u Oxfordu i Kembriđžu (koji za medicinu nemaju veliki značaj), Montpelieru, Bolonji, Parizu, Padovi.

Sholastika ima poseban odnos prema teologiji, jer postavlja zahtev da filozofija objasni verske dogme i privede čoveka razumevanju objavljenih i prihvaćenih istina. Njen cilj nije naći istinu, nego shvatiti i opravdati već ranije, objavljenu istinu. Argumentacija se uglavnom poziva na autoritete tradicije (Biblija, sveti oci, a posebno Aristotel). Medicinska učenja sholastičara temelje se na arabiziranom galenizmu koji je dosta dogmatski i ne dopušta individualno naučno istraživanje. Svaka slobodnija razmišljanja nailazila su na otpor lekara i crkvenih velikodostojnika, jer primarna svrha sholastike nije bila pronaći odgovor na neko pitanje ili razrešiti neku kontradikciju, što je u direktnoj suprotnosti sa težnjom medicine ka stalnim istraživanjima. Iako sloboda rada, razmišljanja i naučnog duha u njima nije bila naročito jaka, ove škole će ipak odigrati važnu ulogu u određenom periodu razvoja medicine u Evropi.[56]

Nastava se sastojala u čitanju i tumačenju, raspravama (dijalektičkom mišljenju i debatnom nadmetanju) zasnovanim na klasičnim tekstovim (koji su bili zvanični uđžbenici); – Hipokratovih „Aforizama“, GalenovaAra parva“, Razesovih „Nonus Rhasi ad Almansorem“ i Aviceninih „Kanun“. Nakon završetka studija učenici su sticali „bakalaureat“ – diplomu o završenom obrazovanju; a sledeći nivo je je bio sticanje obrazovanje za zvanja lekara. Najviši akademski stepen obrazovanja bilo je zvanje magistra.

Kasni srednji vek (XIV i XV vek)[uredi | uredi kod]

„Vađenje ludog kamena", ulje na drvetu, rad holandskog slikara Boša Hijeronimusa (1450-1516). Na slici se vide podsmešljivi detalji na račun crkvenih zabrana - „hirurg" ne vadi kamen već cvet iz lobanje, pacijent je dobro vezan za stolicu, kaluđer drži propoved, koju „hirurg" pažljivo sluša i blagonaklono potvrđuje svoje slaganje levkom koji je stavio sebi na glavu. Za to vreme žena sa knjigom na glavi verovatno predstavlja satiru na račun flamanskog sujeverja da naslagane knjige štite od zla.
Lakar namešta preloma ruke (1450)

U 15. veku. u medicinske škole toga vremena pored već postojećih magistarski uvode se i doktorske studija. Programe obrazovanja u to vreme određivala je crkva.

Reforma medicine u ovom razdoblju je započela je prvo u anatomiji, jer su lekari bili mišljenje da bez solidnog znanja anatomije nema daljeg razvoja medicine. I pored postojanja dobrih anatoma, oni su se slepo držali učenja Galena i kada bi uočili neku promenu koja nije bila u skladu sa Galenovim učenjem, avaj nalaz proglašavali su patološkim.

Zaslugom škole u Bolonji uvedena je nastave iz anatomije na ljudskim leševima. Početkom 14. veka predavanja iz anatomije (ital. Mondino de Luzzi) izvodio je na leševima, ali se pri tome držao Galenovih tumačenja.

U 10. veku hirurgija se odvaja od medicine jer se „prezire manualni rad“. On se prepušta osobama za lečenje rana. Kako je i crkva zazirala od krvi ona je lekarima zabranjivala hirurške intervencije. Pored toga, crkvene vlasti, u srednjem veku, zabranile su seciranje i autopsiju ljudskih tela. Ipak, postojali su putujući hirurzi koji su, van naseljenjih mesta, ljudima u nevolji bušili lobanju i vadili „ludi kamen" iz glave (vidi sliku). Zbog ovakvog stava crkve, hirurzi se regrutuju iz redova poluobrazovanih i neobrazovanih ljudi, koji stiču iskustva, i počinju da izvode sve složenije operacije. Oni se međusobno udružuju i postepeno oslobađaju od uticaja medicinskog fakulteta što im je pomoglo da se oslobode i od galenizma.

Hiruršku školu u 13. veku osnovao je ital. Ugo Borgognoni. Značajne rezultate u hirurgiji ostvario je ital. Henry de Mondeville koji se u toku hirurškog rada služiu narkozom i izvrsnim znanjem iz anatomije (kojoj je pridavao veliki značaj). Na pariskom medicinskom fakultetu u to vreme, radio je i najslavniji učitelj hirurgije svih vremena: Lanfranco iz Milana. Prvi anatomski zavod osniva (ital. Alessandra Benedetti1450-1512) u kome su nastala najveća otkrića u istoriji anatomije. Uskoro u praktičnom radu medicinska škola u Padovi nadmašuje Bolonjsku.

Od francuskih škola toga doba najpoznatija je ono u Montpelijeru, jak centar arabističke medicine, u kojem je radio ital. Arnaldus de Villanova, koji je ponekad izražavao neslaganje sa delima Galena i Avicene. Arnaldus se zalagao za primenu krajnje jednostavnih lekove, ali je na momente bio sklon i praznoverju.

Osnovane su i prve apoteke koje drže farmaceuti, a ne lekari, (koji su morali da imaju položen ispit za obavljanje apotekarskog posla) Lekovi su bili poreklom iz Arabije. Među njima je bilo i mnogih besmislenih lekova, zasnovanih na praznovjerju.

Popularne metode lečenja bile su i puštanje krvi, dodir kralja itd. U to vreme je postojao mali broj lekara pa je i zdravlje siromašnih na vrlo niskom nivou prepušteno milosrđu bogatih ljudi. Iako je sholastičke medicine zanovana na brojnim raspravama i upoređivanjima bez važnih naučnih otkrića, puna mana i nedostataka ona je ipak bila vrhunska medicina u doba feudalizma.

Istorija medicine (od XVI do polovine XIX veka)[uredi | uredi kod]

Nega bolesnika u 15. veku
Jadan od crteža iz antomije Leonarda da Vinčija

Ovo razdoblje karakteriše snažan razvoj anatomije, hirurgije, diferencijacija pojedinih specijalsnosti, i masovno štampanje medicinskih uđžbenika, u kojima se iznose genijalna razmišljanja velikana toga vremena koja ne samo da deluju razvojno već i demistifikuju brojne zablude u dotadašnjoj medicini.

Među prvima je u ovom razdoblju Leonardo da Vinči (1452-1519) izvršio sekciju oko 30 ljudskih leševa i za 20 godina proučavanja načinio vredno delo sa odličnim crtežima i komentarima o ljudskom telu, njegovoj anatomskoj građi i funkcijama koje nisu bazirale ni na jednom delu do tada objavljenom, već isključivo na njegovim genijalnim razmišljanjima [57].

U 16. veku nastaje sve veća poptreba za hirurzima koji brzo uče i stiču nove veštine - na bojnom polju u sve češćim ratnim sukobima. Upotreba artiljerije i musketa menja prirodu rana. Umesto „čistih“ rezova nanetih mačem ili nožem, nastajale su obimne zjapeće rane, pokidanih tkiva i polomljenih kostiju (a to je zahtevalo nove načine zbrinjavanja).

Medicina renesanse[uredi | uredi kod]

Naslovna strana drugog izdanja Vezalijusovog dela (lat. De humani corporis fabrica libri septem)

Renesansa je bila preporod za sve ljudske delatnosti pa i za medicinu. Tehnika je sve više napredovala. Započeto je štampanje knjiga i tako je medicinska misao postala svima dostupna.

Lekari renesanse se ponovno vraćaju izvornom učenju Hipokrata i u njima otkrivaju sve njegove vrednosti dok se Galenovo učenje sve više kritikuju ljudi slobodnijeg razmišljanja. Otkrivena je Amerika iz koje se u Evropu donese nove bolesti i novi lekovi. Izmišljeno je vatreno oružje pa su rane nanete ovim oružjem postale veoma teške. To je primoralo hirurge da u svom radu usavrše i primene nove metode lečenja. Sve ove promene u ljudskom društvu su nametale potrebu za novim otkrićima i novim, originalnim delima zasnovanim na istraživanjima lekara, „...koja su trebala da otkriju pravu istinu i reše niz problema za koje ni Galen nije imao odgovora“.

Prvi u nizu reformatora anatomije 16. veka bio je Andreas Vezalijus (Andreas Vesalius Bruxellensis 1514-1564), koji je još kao mali secirao ptice i mačke. Studija medicine završio je u Parizu, i u 23 godini postao profesor i doktor hirurgije. Od tadašnjih vlasti dobio je dozvolu da secira leševe ljudi i tako je otkrio i objavio da je Galen u svojim delima opisivao anatomiju majmuna. Iz ovih istraživanja nastalo je njegovo djelo lat. De humani corporis fabrica ili popularno zvana „Fabricia“ (1543). U svojim delima Vezalijus je dokazao da Galen nije bio nepogrešiv i kritički ukazao na sve njegove propuste. Ovo delo je dugo godina bilo osnova anatomije i pored snažnih reakcija Galenovih pristalica koji su ga nazivali i „ludakom“.

Reforma praktične medicine nastala su prvo od strane Paracelzusa (1493-1541) lekara iz Švajcarske, koji je školovanje završio u Ferari, a potom mnogo putovao i kroz njih sticao praktična znanja. Kao gradski lekar živeo je i radio u Salzburgu gde je držao i predavanja iz medicine. U znak prezira prema arapskoj medicini on je odbacio dotadašnju humoralnu teoriju i tvrdio da se sve zasniva na hemijskim promenama. U znak protesta na do tada prihavćena Avicenina učenja, demonstrativno je spalio sva Avicenine knjige na gradskom trgu, zbog čega je morao pobeći iz Salzburga. Paracelzus je uveo u praksu lekovite supstance; sumpor, antimon, olovo, gvožđe, živu itd, i smatrao da teorija mora da proizilazi iz prakse. Paracelzus je u svojim knjigama naveo pet uzročnika bolesti: zvezde, otrove, urođene nedostatke, psihičke faktore i božanske pojave.

Pored Vezalijusa i Paracelzusa za reformu medicine zalagali su se i mnogi drugi lekari. Naročito je bila jaka „struja“ onih koji su zalagali za vraćanje Hipokratovog učenja i „proterivanje“ arapske medicine, ali njihov glas je bio previše slab. Jedan iz te plejade lekara bio je poznati „antiarabista“ parižanin Pjer Briso (fr. Pierre Brissot) koji je primenjivao Hipokratovu tehniku puštanja krvi na oboleloj strani i bio protivnih arapske metode puštanja krvi na što udaljenijem delu tela od obolelog mesta. I pored toga što je imao odlične rezultate Briso je zbog toga bio proganjan. Međutim kraj primene arapske medicine u Evropi sve više se naziro, a „autoritet Avicene“ nije više bio dovoljno jak da te promene spreči. U toj borbi učestvovali su mnogi lekari ali i ljudi drugih struka, koji su se zalagali za oslobađanje medicina od praznoverja. Oni su zastupali stav da se zarazne bolesti prenose zaraznim materijama, a ne božjom voljom. Sve više se uči i stiču znanja kroz praksu, a sve manje iz starih knjiga, ali sve više se stvaraju i pišu novi uđžbenici.

U 16. veku osnivaju se prve medicinske specijalnosti. Prvo u oftalmologiji, a zatim i u drgim granama medicine, koja sve više „izlazi iz ruku šarlatana“. Naročito je aktivan nemački hirurg nem. Georg Bartisch (15351606) koji je izdao knjigu lat. Ophtalmodouleia 1853, uveo je u upotrebu fine srebrne medicinske instrumente i razradio niz novih operativnih zahvata.

Najveći hirurg 16. veka, bio je Ambroaz Pare (fr. Ambroise Paré 1510-1590), koji je od skromnog berberskog šegrta postao hirurg kraljevine Francuske, uglavnom siticanjem znanja na lečenju ratnih rana. Pare je među prvima objavio 1545 sopstvena hirurška iskustva pod naslovom (fr. La Metoda de les traicter playes faictes par Hacquebutes, et aultres bastons FEU) u kojima je opisiao metode lečenja rana uzrokovanih vatrenim oružjem. Njegovo najznačajnije otkriće je bilo unapređenje tradicionalnog načina lečenja puščanih rana (metodom spaljivanja vrelim uljem, jer se pretpostavljalo da je otrovana barutom), koje je nanosilo znatna dodatna oštećenja pacijentu. Zato Pare postiže mnogo veći uspeh u lečenju rana jednostavnim oblagama za rane koje su se sastojale od mešavine žumanca, ulja ruže i terpentina. On takođe uvodi primenu ligatura za zatvaranje protoka krvi u krvnim sudovima, nakon amputacije udova. Amputacije su u tom periodu bile jedini oblik velikih operativnih zahvata koje su hirurzi primenjivali, jer nije bilo moguće napraviti sigurane zahvate u trbuhu.[57]

Feliks Pater (Felix Platter 15361614) reformirasao je psihijatriju. On je dao prvu sistematizaciju duševnih poremećaja, i ublažio stavove javnosti prema psihijatrijskim bolesnicima. Dotad se smatralo da su psihijatrijski bolesnici... „opsednuti vragom“. Ukida se smrtna kazna (lomača), za „veštice“, koje su najčeće bile duševne bolesnice. Paolo Bagerardi i Đžeronimo Merkuriali objavljuju prve knjige iz pedijatrije.

U ovom razdoblju Evropu je zahvatila jedna od najvećih epidemija sifilisa, na koju je uticao pokret vojske Karla VIII. „...Njena pojava donekle je pomogla u širenju reforme u medicini jer se za ovu bolest nisu mogli pronaći odgovori u Galenovim delima.“ Iako je sifili sve vreme postojao u Evropi, on se javljao u nešto drugojačijem obliku. Otkrivene su i primenjivane nove metode lečenja, a na kraju i živina mast.

Medicina baroka[uredi | uredi kod]

Dr Willem van der Meer izvodi nastavu iz anatomije u 17. veku.

U ovom razdoblju koji obuhvata 17. vek i i prve 3-4 decenije 18. veka, definitivno je likvidiran srednjevekovni način razmišljanja pobedom induktivnih metoda u prirodnim naukama i u medicini. Najveću zaslugu u ovom razdoblju za dalji napredak medicine ima razvoj fizike i hemije i pojava velike plejade naučnika: Galileja, Toričelija, Higens Guerika, Njutna, Bojla, Mariota, Vilijam Harvija itd.

Prvi veliki problem čije je rešavanje započeto mnogo ranije a rešen je u ovom razdoblju bila je cirkulacija krvi. Do tada nije bilo poznato postojanje malog krvotok (plućni krvotok), i smtralo se da u arterijama teče „pneuma“ sa malo krvi. Španac Miguel Serveto (1511-1553) je prvi otkrio ovaj krvotok i dokazao; „...da u pluća dolazi crna krv, koja kroz venu ulazi u srce, a zatim odatle plućnom arterijom u pluća te se drugom venom vraća u srce svetlija krv“. Nažalost zbog ove teorije Serveto je završio život na lomači. Ovaj problem (zbog koga je život izgubio Serveto), konačno je rešio Vilijam Harvi, u 17. veku dataljnim opisom cirkulaciju krvi u organizmu, čime je zadao konačan udarac galenizmu, i obeležio početak razvoja naučne fiziologije.[58]

Anatomska istraživanja u 17. veku postaju intenzivna nakon kojih su nastala brojna važna anatomska otkrića. Nils Stens (engl. Niels Stensen, 1597-1686) je otkrio kanal zaušne žlezde, Johan Đžordž Virsung otkriva pankreatični kanal, Fransis Glison je istraživao anatomiju jetre, Tomas Vilis građu mozga, Adrien van den Spigel građu nervnog sistema i jetre. Antonio Marija Valsalva se proslavio svojim radovima o anatomiji uva itd.

Istorija moderne medicine (od polovine XIX veka do danas)[uredi | uredi kod]

Medicina na području balkana i Srbije[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

  1. Zašto je važna povijest medicine? Posećeno 12. februar 2011
  2. J.Tronnjalda Macht und Geheimnis der Fruhen Arzte Munchen 1962.
  3. Vladimir Stanojević Istorija medicine, Beograd - Zagreb 1953.
  4. J. Maksimović Uvod u medicinu sa teorijom medicine, Novi Sad 2001.
  5. Pavlović B. OD PRAISTORIJE DO SAVREMENE MEDICINSKE NAUKE 9th International Inter University Scientific Meeting Academy of Studenica 6/2003 Letopis studeničke akademije ISSN 1450-708 Posećeno 31. decembar 2010.
  6. Živojinović S., Bolesti drevnih ljudi, Beograd 2000.;
  7. Gavrilović V. Istorija Stomatologije, Beograd 1969.
  8. L.Thaller, Od čarobnjaka do liječnika, Zagreb 1932.
  9. (en)Sajt sa informacijama o šamanizmu Shamanic Healing Rituals
  10. Pedro LAÍN ENTRALGO: Historia de la medicina, Masson, pg. 9 (1978)
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Grmek MD, Glesinger L, Dragić M, Pintar I, Levental Z, Dragić Đ. History of medicine. In: Šerger A, editor. Medical encyclopedia. Volume V. Zagreb: Jugoslovenski leksikografski zavod; 1970. p. 354−394.
  12. Muélase hasta formar polvo la madera del peral y la flor-r (¿raíz?) de la planta de la luna, disuélvase todo el vino y dese a beber al paciente. Traducción de Samuel Noah Kramer.
  13. 13,0 13,1 Ignjatović M. Beginings of medicine, surgery, and war surgery in the prehistoric and old age Serbia. Vojnosanit Pregl 2003;60(1): 105−10.
  14. Tomić-Karović K. Snake as a cultural-historical phenomenon. Lijec Vjesn 1952; 74(3-6): 72−9.
  15. H. F. J. Horstmanshoff, Marten Stol, Cornelis Tilburg (2004), Magic and Rationality in Ancient Near Eastern and Graeco-Roman Medicine, p. 99, Brill Publishers, ISBN 90-04-13666-5.
  16. Marten Stol (1993), Epilepsy in Babylonia, p. 55, Brill Publishers, ISBN 90-72371-63-1.
  17. H. F. J. Horstmanshoff, Marten Stol, Cornelis Tilburg (2004), Magic and Rationality in Ancient Near Eastern and Graeco-Roman Medicine, p. 97-98, Brill Publishers, ISBN 90-04-13666-5.
  18. Gleisinger L. Historija medicine. Zagreb: Školska knjiga; 1978.
  19. 19,0 19,1 Williams AR. Death on the Nile. Natl Geogr 2002; 202(4):2-25.
  20. 20,0 20,1 Le Yay D. The history of orthopedics. Lanes, UK: Parthenon Publishing Group Ltd; 1990.
  21. A. J. Festugière, La révélation d’ Hermès Trismégiste, sv. I, L’astrologie et les sciences occultes, Paris, 1944.
  22. (sh)Banić-Pajnić, E., Astrologijska medicina u djelima renesansnih filozofa M – Ficina i Grisogona, Prilozi 69–70 (2009), str.11–35 [1][mrtav link] Posećeno 6. decembar 2010
  23. 23,0 23,1 (en)Ead HA. Medicine in old Egypt. Available from:Alchemy Web Site, 2008. Posećeno 6. decembar 2010
  24. (en)Sameh M. Arab. MD. Medicine in ancient Egypt Arab World Books Posećeno 6. decembar 2010
  25. (en)Imhotep. Ancient Egypt Online, 2006. Available from:[2] Posećeno 6. decembar 2010
  26. Zak K. Oskrnavljena piramida. Beograd: Plato; 2000.
  27. EI Din AM, Shilling R. The Imhotep museum: tour Egypt, 2008. Available from:[3] Posećeno 6. decembar 2010
  28. Malek 1. Staro carstvo (oko 2686 - 2160. g. pne.). In: SO I, ur. Oksfordska istorija starog Egipta. Beograd: Clio; 2004.
  29. Hadžiomeragić M. From the medicine 1000 years ago. Ibn Sina- Avicena and his work. Acta Hist Med Stom Pharm Vet 1986; 26(1-2): 123−9.
  30. Nikoliš G. War surgery − past and present. In: Brecelj B, Dimković D, GušićB, Kralj I, Lavrič B, Nikoliš G, et al. War surgery. Volume I. Beograd: Sanitetska uprava JNA; 1953. p. 5−34.
  31. Max Neuburger: History of Medicine. Oxford University Press, 1910.
  32. Max Neuburger: History of Medicine, Oxford University Press, 1910, Vol. I, p. 38
  33. (sh)Inkantacija-u rečniku on line: Vokabular beta
  34. Sharma H,Chandola HM, Singh G,Basisht G.:Utilization of Ayurveda in health care:an approach of prevention, health promotion and treatment of disease; The Ohio State University Center for Integrative Medicine.USA,2007 Dec
  35. Chopra, A.S. (2003) in »Ayurveda«, Medicine Across Cultures, edited by Selin, Helaine & Shapiro, H. 75-83. Kluwer Academic Publishers. United States of America: ISBN 1-4020-1166-0.
  36. About us: International Journal for Ayurveda Research«
  37. Lad Vasant. The complete book of Ayurvedic home remedies. New York, 1998
  38. Skopalik, C.; Marmori, F.: Curso de Medicina Tradicional China. Tomo 1. Págs. 25-47. 1993. ISBN 84-88597-01-0. Edita: Fundación Europea de Medicina Tradicional China
  39. Laín Entralgo, P. Historia de la medicina (pág. 67). Masson.
  40. S. J. Tester u: A History of Western Astrology, str. 187.
  41. (en)History & Society : : School of Alexandria Encyklopedia Britannica
  42. García Font, Juan, Historia de la ciencia, Danae, Barcelona, 1974.
  43. Etruscan and roman Medicine.University of Virginia
  44. Modlin IM, The medici of Rome and the glory of Galen. Amsterdam: The Book Gulden Mediguide; 2000.
  45. (en) A Short History of Medical Careers, Medieval Medicine Library, Oracle, ThinkQuest Arhivirano 2011-02-03 na Wayback Machine-u
  46. Klaus Bergdolt: Der schwarze Tod in Europa. Beck, München 2003, ISBN 3-406-45918-8
  47. Pavlović L. On the occurrence of humanitarian institutions in Byzantium from IV-X Century. In: Stanojević V, Marjanović V, editors. Proceedings of the Yugoslav Association for the History of Medicine, Pharmacy and Veterinary. Volume II. Beograd: Jugoslovensk udruženje za istoriju medicine, farmaciju i veterinarstvo; 1960. p. 58−66.
  48. Lehrer S. Explorers of the body. Dramatic breakthroughs in medicine from ancient times to moderne science. Garden city: Ddoubleday; 1979
  49. Mayeaux EJ Jr. A History of Western Medicine and Surgery. [4] Arhivirano 2004-08-03 na Wayback Machine-u
  50. Regulae Sancti Benedicti traditio codicum Mss. Casinensium / cura et studio monachorum in archicoenobio Casinensi degentium. Montiscasini, 1900 [5] Arhivirano 2013-12-31 na Wayback Machine-u Posećeno 16. decembar 2010
  51. Topalović R. Hospitals in Europe and in us through centuries. Med Pregl 1998; 51(11-12): 559−61.
  52. Čolović RB. 50 years of the Surgical Section of the Serbian Medical Association. Beograd: Prosveta; 2000.
  53. Ignjatović M. Historical review of the development of military medical corps − Part 1 Vojnosanit Pregl 2006; 63(4): 415–423.
  54. Charles S. F. Burnett, Danielle Jacquart (eds.), Constantine the African and ʻAlī Ibn Al-ʻAbbās Al-Magūsī: The Pantegni and Related Texts. Leiden: Brill, 1995. ISBN 90-04-10014-8
  55. (en)Walsh, J.J. (1908). Constantine Africanus. In The Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. Retrieved December 13, 2010 from New Advent: [6]
  56. See Steven P. Marone, "Medieval philosophy in context" in A. S. McGrade, ed., The Cambridge Companion to Medieval Philosophy (Cambridge: Cambridge University Press, 2003). On the difference between scholastic and medieval monastic postures towards learning, see Jean Leclerq, The Love of Learning and the Desire for God (New York: Fordham University Press, 1970) esp. 89; 238ff.
  57. 57,0 57,1 (en) History of medicine, Surgery: 16th - 17th century AD, Historyworld
  58. Harvey, William (1993). The Circulation of the Blood and Other Writings. London: Everyman: Orion Publishing Group.

Napomene[uredi | uredi kod]

  1. Šaman...„je sveštenik, nešto poput lekara i duhovnog vođe plemena. Šamani su igrali važnu ulogu pri odbrani zajednice od mračnih sila i zlih duhova. Šaman je tunguska reč koja je preko ruskog ušla u ostale jezike sveta. Često se kao sinonimi za šamana koriste čarobnjak, vrač ili medicine man. Jedino šamani danas razumeju tajni jezik prirode i jezik životinja. Vide duhove i razgovaraju sa dušama umrlih.“ [9]
  2. Po sumersko-vavilonskom predanju, zmija je od njihovog najvećeg junaka Gilgameša ukrala travu besmrtnosti koju je on nabavio iz morskih dubina. Progutavši travu zmija je postala besmrtna. Pored toga zmija je i božansko bespolno biće. Ningišzid, sumersko-vavilonski bog medicine, naučio je od zmije veštinu lečenja pomoću trava, čuvanja i podmlađivanja zdravlja, i održanja života sparivanjem.[13]
  3. U 9. veku Hunain ibn Ishak – Johannitius prevodi dela Hipokrata, Galena, Oribazija i Pavla iz Egine
  4. Inkantacija;(latinski-incantatio) je omađijavanje, opčinjavanje; formula kojom mađioničari opčinjuju.[33]
  5. Prema tradicionalnom razumevanju, Ajurveda je nastala iz neposrednog uvida vedskih rišija (videlaca) temeljnih prirodnih zakona i ljudske fiziologije - unutar sopstvene svesti i data je, u prvobitnoj formi, kao cela.
  6. Induska anatomija ne daje opise anatomskih struktura već iznosi brojne odnose, zadržavajući se najčešće na brojevima 5 i 7. Indusi su smatrali da u telu ima 360 kostiju
  7. Empiričari ne poseduju teoretska znanja iz „velikih stručnih knjiga“ već su primarno usresređeni na lečenje, izradu lekova itd.
  8. Empristički način učenja će dobiti na značenju tek u 17. veku kad se od lekara sve više počinje tražiti uspeh u radu, a ne teorijsko znanje
  9. Milanskim ediktom iz 313. godine, car Konstantin (306–337) priznao je hrišćanstvo kao religiju, a od 394. ona postaje državna vera, obavezna za sve žitelje Rimskog carstva. Sukob između rimskog pape Lava IX i carigradskog patrijarha Mihaila Kerularija završen je 1054. god. međusobnim proklinjanjem i konačnim rascepom hrišćanske crkve.
  10. Konstantin Afrički (1010−1087), dolazi u Salerno 1065. godine, kao sekretar Roberta Guiscarda, vojvode od Salerna. Najpoznatiji je posrednik medicinakog znanja između Istoka i Zapada, nazvan „magister Orientis et Occidentis“. Preveo je Hipokratove Aforizme, Galenovu Mikrotehnu, hirurški deo Ali Abasovog dela „Kitab al Maliki“ (pod naslovom „Pantegni“) i mnoga druga. Articella je kompilacija prevedenih arapskih dela. Nije preveo dela Avicene, Razesa i Abul Kasima. Zamera mu se što je dela arapskih autora izdao pod svojim imenom, a pravda se objašnjenjem da, zbog poznatih predrasuda, ne bi bila prihvaćena u Evropi.“[54]
  11. Sa ovim prevodima arapskih lekara na Zapadu započinje vladavina »arabiziranog halenizma« 

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]