Iran-150

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Iran-150
Generalni podaci
Tip uskotrupni putnički avion[1]
Proizvođač Iran IAIO / CADC[2]
Probni let 2017.[3]/2018.[2] (planirano)
Uveden u uporabu 2019.[2][4] (planirano)
Status u razvoju[1][2]
Broj primjeraka 1 (u izgradnji)[2]
Razmah krila 37,5 m[1]
Površina krila 126 [1]
Dužina 38,5 m[1]
Visina 12,28 m[1]
Dolet 3850 km[1]
Masa aviona 42,3 t[1]
Maksimalna masa 76,7 t[1]

Iran-150 (perz. ایران-۱۵۰) je iranski projekt uskotrupnog putničkog aviona srednjeg doleta s dva turbo-mlazna motora (turbojet) ispod krila[2].

Naziv[uredi | uredi kod]

Oznaka Iran-150 odnosi se prvenstveno na planirani broj avionskih sjedala (150), dok se također nadovezuje na postojeće projekte Iran-140 i Iran-141[4]. Avion Iran-140 (ili IrAn-140; akronim sintagme Iranski Antonov) iz ranih 2000-ih je iranska licencirana inačica Antonovog An-140[2], regionalnog putničkog aviona sa 50-ak sjedala i turbo-propelernim motorom, a Iran-141 je domaći projekt unaprjeđenja istog turbo-mlaznim motorima. Novi projekt Iran-150 tehnološki je nezavisan u odnosu na dva navedena.

Razvoj[uredi | uredi kod]

Projekt aviona Iran-150 započeo je zbog višestrukih razloga: službene procjene o 270 potrebnih putničkih aviona srednjeg doleta i kapaciteta od 100 do 150 sjedala do 2021. godine[5], nametnutih zapadnjačkih sankcija usmjerenih protiv prodaje aviona i rezervnih dijelova Iranu[2], te duopola na svjetskom tržištu gdje dominiraju američki Boeing i evropski Airbus[5]. Godine 2010. iranski avijacijski dužnosnici najavili su projekt izgradnje aviona kapaciteta 100 – 150 sjedala[6], izrada studije izvedivosti završena je u augustu 2012. godine[5], a u decembru 2013. objavljen je početak gradnje prve od tri faze projekta s planiranim svršetkom do marta 2014. godine[2]. Procjena ukupnih troškova projekta kreće se između 1,5[2] i 2 milijarde USD[1], uvođenje u upotrebu planira se oko 2019. godine[2][4], a izvoz na regionalno tržište tokom 2020-ih[2]. Uz uskotrupni Iran-150, najavljen je i domaći razvoj širokotrupnih putničkih aviona[6].

Glavne organizacije koje vode projekt Iran-150 su Iranski centar za dizajn civilnih aviona (CADC), Iranska organizacija avijacijskih industrija (IAIO)[2] (zajedno s ogrankom HESA-om) i ministarstvo obrane[3], a na razvoju sudjeluju vodeći domaći inženjeri s Iranskog univerziteta nauke i tehnologije (IUST), Tehnološkog univerziteta Šarif (SUT), Tehnološkog univerziteta Amirkabir (AUT) i Isfahanskog tehnološkog univerziteta (IUT)[2][3]. Osim domaćih organizacija i stručnjaka, na projektu su također angažirane zemlje s ukupno četiri kontinenta[2]. Najvažnije partnerske države su Rusija i Kina s obzirom da obje istovremeno rade na sličnim projektima (Irkut MS-21 odnosno Comac C919)[3], a neke od evropskih uključuju Austriju i Češku[1]. Također, pregovori o suradnji na području proizvodnje mlaznih motora vođeni su s više stranih kompanija[3].

Projektiranje turbo-mlaznih motora i avionika povjereni su teheranskom univerzitetu IUST[1], sistemi upravljanja letom Šarifu, a dizajn trupa i krila Amirkabiru odnosno isfahanskom IUT-u[1]. Faze proizvodnje uključuju sistem za gorivo i motor, aerodinamiku, mehaniku leta, rad na CATIA-i, usklađivanje standarda plovidbenosti i kvalitete, avioničke i elektro-optičke sisteme, dizajn interijera, sistem za održavanje života, te projektiranje stajnog trapa[2]. Za projekt je izrađeno više od 75.000 nacrta i spada među informatički najzahtjevnije projekte u Iranu, po složenosti usporediv s nacionalnim nuklearnim programom[1]. Sam avion sastoji se od oko 6,000.000 dijelova i 220 km kabela[1]. Maksimalni planirani dolet aviona je od 3500[2] do 3850 km[1], a najveći broj sjedala od 150[2] do 168[1].

Veze[uredi | uredi kod]

Srodni avioni
Ostalo

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 (fa) Khabar (30. 10. 2013.). پیچیده‌ترین طرح فناوری ایران: ساخت 4 هواپیمای مسافربری 150 نفره با هزینه 2,000,000,000 دلار. Tehran: Khabar Online. 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 (en) PressTV (9. 12. 2013.). Iran starts building 1st commercial plane. Tehran: Press TV. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-22. Pristupljeno 2014-04-19. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 (en) Isayev, S.; Jafarov, T. (30. 10. 2013.). Iran's 150-seat passenger plane to be ready by 2017. Baku: Trend. Arhivirano iz originala na datum 2014-04-15. Pristupljeno 2014-04-19. 
  4. 4,0 4,1 4,2 (de) Eiselin, Stefan (14. 12. 2013.). Erste Bilder des iranischen Jets. Zürich: AeroTelegraph: Ihre Luftfahrt-News. 
  5. 5,0 5,1 5,2 (en) Mutzabaugh, Ben (8. 8. 2012.). Iran announces intent to build commercial passenger jets. Tysons Corner, Virginia: USA Today. 
  6. 6,0 6,1 (en) Fars News (29. 10. 2013.). Defense Minister: Iran Plans to Build Wide-Body Planes. Tehran: Fars News Agency. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-31. Pristupljeno 2014-04-19. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]