Iran-150
Tip | uskotrupni putnički avion[1] |
Proizvođač | IAIO / CADC[2] |
Probni let | 2017.[3]/2018.[2] (planirano) |
Uveden u uporabu | 2019.[2][4] (planirano) |
Status | u razvoju[1][2] |
Broj primjeraka | 1 (u izgradnji)[2] |
Razmah krila | 37,5 m[1] |
Površina krila | 126 m²[1] |
Dužina | 38,5 m[1] |
Visina | 12,28 m[1] |
Dolet | 3850 km[1] |
Masa aviona | 42,3 t[1] |
Maksimalna masa | 76,7 t[1] |
Iran-150 (perz. ایران-۱۵۰) je iranski projekt uskotrupnog putničkog aviona srednjeg doleta s dva turbo-mlazna motora (turbojet) ispod krila[2].
Naziv[uredi | uredi kod]
Oznaka Iran-150 odnosi se prvenstveno na planirani broj avionskih sjedala (150), dok se također nadovezuje na postojeće projekte Iran-140 i Iran-141[4]. Avion Iran-140 (ili IrAn-140; akronim sintagme Iranski Antonov) iz ranih 2000-ih je iranska licencirana inačica Antonovog An-140[2], regionalnog putničkog aviona sa 50-ak sjedala i turbo-propelernim motorom, a Iran-141 je domaći projekt unaprjeđenja istog turbo-mlaznim motorima. Novi projekt Iran-150 tehnološki je nezavisan u odnosu na dva navedena.
Razvoj[uredi | uredi kod]
Projekt aviona Iran-150 započeo je zbog višestrukih razloga: službene procjene o 270 potrebnih putničkih aviona srednjeg doleta i kapaciteta od 100 do 150 sjedala do 2021. godine[5], nametnutih zapadnjačkih sankcija usmjerenih protiv prodaje aviona i rezervnih dijelova Iranu[2], te duopola na svjetskom tržištu gdje dominiraju američki Boeing i evropski Airbus[5]. Godine 2010. iranski avijacijski dužnosnici najavili su projekt izgradnje aviona kapaciteta 100 – 150 sjedala[6], izrada studije izvedivosti završena je u augustu 2012. godine[5], a u decembru 2013. objavljen je početak gradnje prve od tri faze projekta s planiranim svršetkom do marta 2014. godine[2]. Procjena ukupnih troškova projekta kreće se između 1,5[2] i 2 milijarde USD[1], uvođenje u upotrebu planira se oko 2019. godine[2][4], a izvoz na regionalno tržište tokom 2020-ih[2]. Uz uskotrupni Iran-150, najavljen je i domaći razvoj širokotrupnih putničkih aviona[6].
Glavne organizacije koje vode projekt Iran-150 su Iranski centar za dizajn civilnih aviona (CADC), Iranska organizacija avijacijskih industrija (IAIO)[2] (zajedno s ogrankom HESA-om) i ministarstvo obrane[3], a na razvoju sudjeluju vodeći domaći inženjeri s Iranskog univerziteta nauke i tehnologije (IUST), Tehnološkog univerziteta Šarif (SUT), Tehnološkog univerziteta Amirkabir (AUT) i Isfahanskog tehnološkog univerziteta (IUT)[2][3]. Osim domaćih organizacija i stručnjaka, na projektu su također angažirane zemlje s ukupno četiri kontinenta[2]. Najvažnije partnerske države su Rusija i Kina s obzirom da obje istovremeno rade na sličnim projektima (Irkut MS-21 odnosno Comac C919)[3], a neke od evropskih uključuju Austriju i Češku[1]. Također, pregovori o suradnji na području proizvodnje mlaznih motora vođeni su s više stranih kompanija[3].
Projektiranje turbo-mlaznih motora i avionika povjereni su teheranskom univerzitetu IUST[1], sistemi upravljanja letom Šarifu, a dizajn trupa i krila Amirkabiru odnosno isfahanskom IUT-u[1]. Faze proizvodnje uključuju sistem za gorivo i motor, aerodinamiku, mehaniku leta, rad na CATIA-i, usklađivanje standarda plovidbenosti i kvalitete, avioničke i elektro-optičke sisteme, dizajn interijera, sistem za održavanje života, te projektiranje stajnog trapa[2]. Za projekt je izrađeno više od 75.000 nacrta i spada među informatički najzahtjevnije projekte u Iranu, po složenosti usporediv s nacionalnim nuklearnim programom[1]. Sam avion sastoji se od oko 6,000.000 dijelova i 220 km kabela[1]. Maksimalni planirani dolet aviona je od 3500[2] do 3850 km[1], a najveći broj sjedala od 150[2] do 168[1].
Veze[uredi | uredi kod]
- Srodni avioni
- Ostalo
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 (fa) Khabar (30. 10. 2013.). پیچیدهترین طرح فناوری ایران: ساخت 4 هواپیمای مسافربری 150 نفره با هزینه 2,000,000,000 دلار. Tehran: Khabar Online.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 (en) PressTV (9. 12. 2013.). Iran starts building 1st commercial plane. Tehran: Press TV. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-22. Pristupljeno 2014-04-19.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 (en) Isayev, S.; Jafarov, T. (30. 10. 2013.). Iran's 150-seat passenger plane to be ready by 2017. Baku: Trend. Arhivirano iz originala na datum 2014-04-15. Pristupljeno 2014-04-19.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 (de) Eiselin, Stefan (14. 12. 2013.). Erste Bilder des iranischen Jets. Zürich: AeroTelegraph: Ihre Luftfahrt-News.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 (en) Mutzabaugh, Ben (8. 8. 2012.). Iran announces intent to build commercial passenger jets. Tysons Corner, Virginia: USA Today.
- ↑ 6,0 6,1 (en) Fars News (29. 10. 2013.). Defense Minister: Iran Plans to Build Wide-Body Planes. Tehran: Fars News Agency. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-31. Pristupljeno 2014-04-19.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- (en) Video prezentacija Press TV-a na YouTubeu