InterCity-Express

Izvor: Wikipedia
(ICE) 3 kod Dortmunda
Velaro RUS (Sapsan)

Intersiti ekspres (ICE) (engl. Intercity-Express, prevod: međugradski ekspres) su brzi vozovi nemačke proizvodnje. Voze uglavnom u Nemačkoj i delomično u susednim zemljama. ICE vozovi su najbolji vozovi nemačkih železnica (nem. Deutsche Bahn, DB).

Razvoj ICE vozova je počeo u osamdesetim godinama 20. veka. Trenutno postoje tri verzije, ICE 1 (1981.), ICE 2 (1996.) i najnoviji ICE 3 (1999.). Najnoviji ICE 3 je poznat kao Simens Velaro i proizvodi ga istoimena firma.

ICE 1 i ICE 2 takođe voze za Švajcarsku i Austriju, dok ICE 3 voze za Belgiju. Za jul 2007. planirano je otvaranje rute Pariz-Frankfurt, na kojima će voziti Talis i ICE.

Kompanije Simens je na bazi ICE 3 izgradila seriju Simens Velaro vozova koji su u potpunosti proizvod ove kompanije.

U 2001. godini španske železnice su naručile 16 Velaro vozova, a kasnije su ugovor proširili na još deset vozova. U novembru 2005. godine Kina je naručila 60 Velaro vozova. Godine 2006. potpisan je ugovor sa ruskom vladom o izradi i održavanju ICE vozova za rusko tržište. Za potrebe ruskog tržišta i prema tamošnjim standardima napravljen je Velaro RUS.

Istorija (ICE)[uredi - уреди]

Mreža pruga na kojima se kreću ICE vozovi u Nemačkoj

Prve testirajuće vožnje obavljene su 1985. sa takozvanima ICE-V vozovima. ICE je 1. maja 1988. oborio tadašnji rekord sa brzinom 406,9 km/h. Taj tip je 1996. nasledio ICE-S.

Po ugovoru sa Nemačkim ministarstvom za transport, naručen je 41 voz 1988, 1990. brojka je bila već kod 60, zbog unifikacije sa Istočnom Nemačkom. ICE mreža je zvanično otvorena 29. maja 1991.

ICE 1
Mreža pruga na kojima se kreću ICE vozovi u Austriji

Prva generacija[uredi - уреди]

Prvi vozovi (ICE 1) bili su razreda 401, koji je pušten u saobraćaj 1989. Prvi regularni voz u saobraćaju je bio 2. juna 1991. na trasi : Hamburg-Hanover-Kasel-Vilshelmhoe-Fulda-Frankfurt-Manjahm-Altona. Iste godine se trasa produži do Minhena, Štutgarta i Vircburga. Zbog nedostatka vozova, saobraćaj je zaživeo tek 1992.

Druga generacija[uredi - уреди]

1997. je puštena u rad novija generacija vozova, ICE 2 (razred 402), sa boljim balansom tokom vožnje. Prvo su bili korišćeni na trasi Berlin-Keln. Ovi vozovi smanjili su putovanje i do 2,5 sata. Vozovi su imali maksimalno opterećenje veće nego što je preporučivao međunarodni železnički savez (UIC), pa su neki imali ugrađene manje pantografe.

ICE 1 i ICE 2 radili su na električnom naponu 15 kV, i zbog toga saobraćali samo u zemljama nemačkog govornog područja.

Unutrašnjost ICE 3

Treća generacija[uredi - уреди]

Da bi vozovi bili prihvaćeni po međunarodnim standardima, Nemci su napravili i treću generaciju, ICE 3. Sa manjom masom, vozovi su mogli da putuju i po Evropi. Napravljena su dva nova razreda, 403 (domestic ICE 3) i 406 (ICE 3M), gde slovo M znači Mersistem, znači može da se koristi u električnim mrežama sa različitim naponima. Označeni su kao Simens Velaro.

Najnovija brza trasa je otvorena u maju 2006., Nirnberg-Ingolštat i pored pruge Frankfurt-Keln je jedina pruga na kojoj dozvoljava brzine ide do 300 km/h.

ICE T i ICE TD[uredi - уреди]

Zajedno sa ICE 3 napravljeni su i duži vozovi ICE T pa i dizelski ICE TD. Sličnog su dizajna kao ICE 3. Ti vozovi su služili za sporije trase. Godine 2003. dizelski vozovi su odstranjeni iz saobraćaja zbog kvarova i nerentabilnosti. Od 2004. služi i ICE T2 generacija vozova (razred 411.5).

Nesreća u Ešedeju[uredi - уреди]

Nesreća u Ešedeju

Najpoznatija i najtragičnija nesreća sa brzim vozovima, desila se 3. juna 1998. godine kod grada Ešede na liniji Hanover-Hamburg. Voz ICE 884 „Vilhelm Konrad Rendgen“ je iskočio iz šina pri brzini 200 km/h nakon čega je poginulo 101 ljudi a 88 bilo teško povređeno a 106 lakše, od ukupno 287 (maks. 681) putnika i članova posade koliko je bilo u vozu.

Razlog nesreće je bio oštećen točak, čiji obod se raspao. Kasnije istraživanje pokazalo je, da je verovatno grešku napravio mehaničar, koji nije uočio pukotinu na točku. Nakon toga, ICE je počeo raditi modularne točkove, kojima se ne mogu desiti takvi kvarovi.

Nemačke železnice platile su putnicima veliku odštetu.

Tehničke karakteristike[uredi - уреди]

Voz Maksimalna brzina Broj
sedišta
Jačina motora
ICE 1 328 km/h 345 9.600 kW
ICE 2 310 km/h 400 4.800 kW
ICE 3 368 km/h 415 8.000 kW
ICE T 253 km/h 367 4.000 kW
ICE TD 222 km/h 195 2.240 kW

Razlike između serija[uredi - уреди]

ICE (općenito): svjetlosivo lakiranje sa crvenom linijom
ICE 1: dvije pogonske glave i srednišnji nepogonjeni vagoni; vagon-restoran i bistro-vagon sa povišenim krovom; ICE1 Schellenberg.jpg
ICE 2: jedna pogonska glava i jedan vagon upravljačnica sa odjeljkom za putnike; Vagon-restoran i bistro-vagon imaju istu visinu krova kao preostali vagoni Db-402009-01.jpg
ICE 3: nema pogonske glave, već je cijeli motoriziran. Krajnji vagon sa okruglim staklom na čelu i "Lounge" (Odjel za putnike sa pogledom na tračnice, Trafo-vagon sa pantografom (nema pogona)

ICE 3 Fahlenbach.jpg

ICE T/TD: kao ICE 3, samo: strmiji "nos"; Pantograf (T) ili aerodinamičko prekrivanje (TD) kočionih otpornika na zadnjem vagonu. TD je turbodiesel verzija, za razliku od ostalih električnih verzija. ICE-TD Berlin Ostbahnhof.jpg
ICE T2: sličan kao ICE T serija 1 ICE-T Neigung.jpg
ICE V: ljubičasta, široka traka se nalazi dublje; Logotip Njemačkih Željeznica i privremeni ICE-Logotip; Pogonske glave su veće od središnjih vagona i "nos" im je okrugliji 

410001MKF Zug 1152.jpg

ICE S: "stara" pastelnoljbičasti/orientalnocrvena linija ide prema srednjem vagonu 1 i 3 u žutom/plavom (Željeznička boja žuta za radno vozilo); ICE natpis u sivom i sa dodatkom "S" u bijeloj boji; sive isprekidane linije i žuta linija koji tvore zavijeni diagram 2; Vodiči visoke struje na prijelazima vagona; Najveća brzina 330 km/h umjesto 280 km/h ICE S Stammham.jpg

ICE S i ICE V nisu vlakovi za linijsku uporabu. To su mjerni vlakovi i specijalna vozila za ispitivanje karakteristika pruge.

Spoljašnje veze[uredi - уреди]


 
Brzi vozovi
TŽVICETalisEvrostarPendolinoAVEŠinkasenTransrapidMAGLEVTHSRIks 2000ETR 500