Improvizacija (muzika)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Johan Sebastijan Bah, izvođač na orguljama i čembalu i veliki muzički improvizator.
Legendarni klarinetista Beni Gudmen, vrsni džez muzičar i improvizator.
Luj Armstrong, verovatno jedan od najpoznatijih pevača u istoriji džez muzike i zasigurno nenadmašni improvizator.
Ela Ficdžerald, najuticajnija džez pevačica 20. veka nepojmljivo velikih improvizatorskih mogućnosti.

Improvizacija (fr. improvisation, engl. improvisation , ital. improvvisazione, nem. Improvisation )[1] nastaje kada instrumentalista ili pevač komponuje na licu mesta bez pripreme i bez nota.

Za svirača ili pevača koji improvizuje kažemo da je improvizator (improvizatorka).

Dve vrste improvizacije[uredi | uredi kod]

Postoje dve vrste improvizacije:

1. Potpuna – to je autentično delo trenutka muzičkog izvođača.[2]
2. Delimična – kada izvođač improvizuje na osnovu postojećeg melodijskog i harmonskog obrasca.

Istorijski aspekt improvizacije[uredi | uredi kod]

U istoriji klasične muzike improvizacija je bila veoma cenjena. Mnogi veliki i poznati kompozitori znali su na koncertu da odsviraju-improviziraju (obično je to bilo na klaviru) celi jedan muzički oblik. To je bio njihov pravi "specijalitet" koji je publika željno očekivala. Posebno su im bile omiljene solističke kadence,[3] koje su stvarali na licu mesta koristeći tematski materijal iz koncerta koji su izvodili.

Zastupljenost improvizacije u muzičkim žanrovima[uredi | uredi kod]

I danas, kao i ranije, improvizacija je veoma cenjena. Zastupljena je gotovo u svim muzičkim žanrovima. Zasigurno je jedna od glavnih odlika džeza, u kome je našla najveću upotrebu.

Dosta manje se koristi u klasičnoj, zabavnoj i narodnoj muzici.

Dva zvučna primera improvizacije:[uredi | uredi kod]
Dž. Geršvin, Summertime, solo klarinet, Radivoj Lazić
Radivoj Lazić, Becino kolo, solo klarinet, Radivoj Lazić

Glavne odlike improvizacije i improvizatora[uredi | uredi kod]

Improvizacija se smatra velikom umetnošću jer je za nju potrebna izuzetna muzikalnost i veliki smisao i stvaralačka nadarenost sa nepresušnim izvorom večito svežih ideja.

Izvođač u improvizaciju unosi vlastite ideje koje moraju biti uvek nove, jednostavne, logične, prirodne, nadahnute, bogate i najvažnije - jedinstvene i originalne.

Sem pomenutog, muzičar koji improvizuje mora dobro da zna teoriju muzike i muzičke stilove. Ovakvi umetnici su malobrojni i često su vrlo angažovani zahvaljujući upravo svom umeću.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Vlastimir Peričić, Višejezični rečnik muzičkih termina
  2. Radivoj Lazić - Vlastimir Peričić, Osnovi teorije muzike
  3. Radivoj Lazić, Škola za klarinet: Učim klarinet I.