Ibn Tajmija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ibn Tajmija
srednji vijek
islamska filozofija
RođenjeHaran, 22. 1. 1263.
SmrtDamask, 20. 9. 1328.
Inspiracija

Ibn Tajmija ili Ibn Tejmije (arap. ابن تيمية; Haran, 22. 1. 1263. – Damask, 20. 9. 1328.), islamski učenjak, filozof, teolog i logičar iz hanbelijskog mezheba. Živio je u problematično doba mongolskih osvajanja i poznat je po fatvama koje odobravaju otpor, kao i po traženju vraćanja ranijoj interpretaciji Kurana i sune. Iako iza Ibn Tajmije nije ostala posebna škola, njegove ideje 600 godina kasnije postale su podlogom za razvoj fundamentalističkih pokreta poput salafizma.

Biografija[uredi | uredi kod]

Ibn Tajmija je rođen 1263. godine u Haranu iz poznate familije teologa. Njegov djed Abu al-Barkat Madžd ad-din ibn Tajmija al-Hanbali (u. 1255.) je bio poznati učitelj hanbelijskog fikha, a bila su poznata i učenjačka iskustva njegovog oca Šihaba al-din Abdul-Halima ibn Tajmije (u. 1284). Zbog mongolske invaazije Ibn Tajmijina porodica se seli u Damask koji je bio pod vladavinom egipatskih Mameluka. Njegov otac je predavao s minbera Umjadske džamije i Ibn Tajmija je slijedio očeve stope studirajući s učenjacima tog vremena. Upoznao je sebe sa sekularnim i religijskim naukama njegovog vremena, a predavao je pažnju i arapskoj literaturi i leksikografiji, te studirao matematiku i kaligrafiju.

Pored religijskih nauka studirao je jurisprudenciju od njegovog oca i postao je pravim predstavnikom hanbelijske škole i mišljenja. Mada je on ostao vjeran toj školi, čijom je doktrinom ovladao, on se također upoznaje sa ostalim znanjem islamskih disciplina Kurana i hadisa, te proučava teologiju (kalam) i filozofiju. Bio je poznat po osporavanju mnogih stavova sufija, šijita i kršćana. Njegov student Ibn Kajim al-Džavzija je napisao poznatu poemu "O Kristovi obožavaoci" gdje je ispitana dogma trojstva izložena od mnogih kršćanskih sekti.

Njegov problem sa vlastima je počeo kad je potpisao sa delegacijom uleme da razgovara sa Gazan-hanom o zaustavljanju njegovih napada na muslimane. Izvješteno je da se ulema nije usudila ništa reći vladaru osim Ibn Tajmije. Bio je pritvaran nekoliko puta zbog sukoba s idžmom odnosno pravnicima i teolozima tog vremena. Zadnjih petnaest godina života proveo je u Damasku. Najpoznatiji njegovi studenti i Ibn Kajim su bili na udaru obnovljenih progona. Od augusta 1320. do 1321. Ibn Tajmija je po naredbi iz Kaira bio zatvoren u citadeli u Damasku zbog podržavanja doktrine smanjenja lakoće kojom bi jedan musliman mogao rastaviti svoju ženu. Umro je u Damasku 1328. i sahranjen je van muslimanskog groblja.

Veze[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]