Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa ICTY)
Zgrada haškog tribunala

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ; en. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY) je skraćeni naziv za Međunarodni krivični sud za progon osoba odgovornih za ozbiljne povrede humanitarnog prava na teritorijima bivše Jugoslavije od 1991. godine, tijelo UN ovlašteno da vodi sudske postupke za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Sud djeluje kao ad hoc tijelo i ima sjedište u Den Haagu. Osnovan Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a 25. maja 1993. godine, a zatvaranja se očekuje 2014., nakon čega vođenje preostalih predmeta preuzima Rezidualni mehanizam. Najteža moguća kazna koju može izreći jest doživotni zatvor.

Ovlasti[uredi - уреди]

Theodor Meron, predsjednik MKSJ-a od 2011.

MKSJ prvenstveno je izdavao optužnice za tri rata: rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i Hercegovini te rat na Kosovu. Jedna optužnica izdana je i za sukob u Makedoniji 2001. (slučaj Ljube Boškoski i Johan Tarčulovski). Masakr u Srebrenici, opsada Sarajeva, logor Omarska, logor Čelebići, opsada Mostara, zločini u Lašvanskoj dolini, silovanja u Foči, Ovčara, raketiranje Zagreba, opsada Dubrovnika, Operacija Oluja, Operacija Potkova i masakr u Zvorniku bili su neki od najznačajnijih događaja koje su istraživali tužitelji Tribunala.

Do 2013., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani.[1] Od 50 osoba osuđenih na srpskoj strani, 45 je osuđeno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na doživotni zatvor (Stanislav Galić, Vujadin Popović,[2] Ljubiša Beara,[3] Milan Lukić,[4] Zdravko Tolimir[5]). Najteži zločin za koji su osuđeni srpske vojskovođe bio je genocid ili pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici,[5] za što je osuđeno petero (Popović, Beara,[6] Drago Nikolić,[7] Radislav Krstić, Tolimir[5]).

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević, isprva 1999. optužen samo za ratne zločine na Kosovu, a potom 2001. i za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, je postao prvi bivši predsjednik neke države koji je optužen za ratne zločine na nekom međunarodnom sudu, te je izručen MKSJ-u, ali je preminuo prije presude.[8] Optužena su i sva tri predsjednika bivše RSK (Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić), bivši predsjednik RS (Radovan Karadžić) kao i bivši potpredsjednik HRHB (Dario Kordić). Sveukupno, MKSJ je izdao optužnice za 161 osobu,[9] ali je osudio tek polovicu od tog broja.

Prvi tužitelj 1993. bio je Ramon Escovar Salom, ali ga je nakon samo godine dana zamijenio Richard Goldstone. Njegova nasljednica bila je Louise Arbour, zatim Carla Del Ponte te Serge Brammertz, zadnji tužitelj.[10]

Kritike[uredi - уреди]

Pad, slabljenje ugleda i odustajanje od presuda[uredi - уреди]

Od 2012., MKSJ je pooštrio pravila osuđivanja te su se tako dogodile tri oslobađajuće presude koje su na kraju potkopala njegov kredibilitet. Prvo je bilo slučaj Ante Gotovina i Mladen Markač, u kojem su dvojica zapovjednika isprva osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora zbog zločina tijekom Operacije Oluja, samo da bi ih godinu i pol kasnije, 16.11.2012., žalbeno vijeće, kojim je predsjedao Theodor Meron, oslobodilo svih optužbi i većinom glasova odbilo utvrditi granicu udaljenosti topničkog udara od cilja kojim se može odrediti protupravno granatiranje neke mete. Dva suca u žalbenom vijeću koja su ostala u manjini se nisu slagala s takvom presudom: Carmel Agius je u izdvojenom mišljenju zapisao da postoji dovoljno dokaza za njihovu krivicu[11] dok je Fausto Pocar zapisao da se "fundamentalno ne slaže sa cijelom žalbenom presudom, koja je u suprotnosti sa bilo kakvim smislom pravde".[12] Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj, također je kritizirao takvu odluku:

Razlika između osude na 24 godine zatvora i oslobađajuće presude, donesene bez i jedne nove činjenice, svjedočenja ili dokaza ozbiljna je mrlja na rad MKSJ; ili je Raspravno ili je Žalbeno vijeće gadno pogriješilo. O stupnju racionalnosti ove presude govori nešto i podatak da su se najtočnija predviđanja pokazala ona katoličkog klera, koji je godinama sotonizirao "Haški sud", a u ovom je slučaju prognozirao oslobađajuću presudu pod utjecajem molitvenog bdijenja... Međutim, egzodus Srba iz Hrvatske, zločini, žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zločina [...] ostale su činjenice koje, na žalost, odluka ni jednog suda ne može promijeniti.[13]

Drugo je bilo kada je 2013. pravomoćnom presudom oslobođen Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, jer "nema dokaza da je logistička, materijalna, kadrovska i druga pomoć koju je, kao načelnik Generalštaba VJ pružao vojskama bosanskih i hrvatskih Srba, bila konkretno usmjerena na vršenje zločina, pa se samim tim ne može osuditi za pomaganje i podržavanje tih zločina".[14] Mirko Klarin navodi da su se za ta dva slučaja pooštrili standardi kako se u nekim budućim ratovima nitko ne bi mogao pozvati na te presuda radi optuživanja nekog vođe ili političara:

Slučaj generala Perišića sadržao je još "opasniji potencijal" od onog iz predmeta Gotovina: da Tribunal nekim "nepromišljenim pravnim standardima", ograniči mogućnost pomaganja i podržavanja - oružjem, municijom, logistikom... - "pobunjeničkih" ili "demokratskih" snaga u drugim zemljama, kao što su recimo Sirija, Libija ili Sudan. Ili da, još gore, one koji pružaju pomoć izloži riziku krivične odgovornosti za zločine koje su počinili oni kojima je pružena pomoć.[14]

Treće je bilo kada su 2013. oslobođeni su i bivši visoku dužnosnici Državne bezbednosti (DB), Jovica Stanišić i Franko Simatović, također jer po novim pravilima nije bilo "konkretne usmjerenosti" da njihove paravojne snage počine zločine po Bosni i Hrvatskoj, što je izazvalo kontroverze. Bivša glasnogovornica MKSJ-a Florence Hartmann,[15] Nataša Kandić, Francis Boyle, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko,[16] Centar za suočavanje s prošlošću - Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku su digli glas protiv takve presude.[17] Chuck Sudetic je izjavio:

Ova nova pravila vraćaju presedane uspostavljene presudama Nürnberškim suđenjima nakon 2. svjetskog rata i to 20 godina nakon uspostave MKSJ-a, čime se poništavaju napori institucija međunarodnog prava kako bi se pravda dovela do najviše rangiranih osoba odgovornih za odvratne zločine. Samo će se ljudi koji su počinili ubojstva kazniti, a ne masovne ubojice koji su ih organizirali".[18]

Eric Gordy, koji predaje politiku i sociologiju na sveučilištu u Londonu, je za New York Times zapisao sljedeće o završnom radu MKSJ-a:

Nešto od ovog razmišljanja možda izgleda kao pozivnica teoretičarima zavjere da potraže zlokobne utjecaje na odluke Tribunala. Ali zavjera nije potrebna kako bi objasnila da suci predstavljaju države koje ih nominiraju za Tribunal, te da je pravo konzervativna profesija. Za vanjskog promatrača izgleda kao da je MKSJ bio na putu uspostavljanja prijelomnih slučaja, vidio što to implicira, te potom napravio korak natrag. Završna runda Tribunalove pravne filozofije ukazuje na žalostan kraj priče o sudu koji je osnovan sa malo nade, potom ohrabrio neke, samo da bi potom sve skupa bacio kroz prozor.[19]

Pisma suca Frederika Harhoffa 2013.[uredi - уреди]

Zatvorska ćelija MKSJ-a

13. 6. 2013., danski dnevni list BT objavio je privatno pismo suca MKSJ-a, Frederika Harhoffa, u kojem je isti izrazio strah svojim prijateljima jer su ga tri nedavne oslobađajuće presude koje su 2012. i 2013. izrečene u Haškom tribunalu ostavile sa "snažnim neprijatnim osjećanjem da je sud promijenio svoj kurs pod pritiskom 'vojnog establišmenta' iz nekih uticajnih zemalja." Implicirao je da je predsjednik MKSJ-a, Theodor Meron, izvršio pritisak na druge suce kako bi se od 2012. postrožili kriteriji za osuđivanje.[20] William Schabas, koji predaje međunarodno pravo na sveučilištu Middlesex u Londonu se složio da su te tri oslobađajuće presude "oslabile poruku [tribunala], jer sada ima manje zaštite za civile i ljudska prava.”[21] Nakon pisma, na prvoj sljedećoj konferenciji za novinare u MKSJ-u, 18. 6., glasnogovornica nije željela komentirati inicijative nekih udruženja žrtava za potpisivanje peticije kojom će se od UN-a tražiti formiranje nezavisne istražne komisije za provjeravanje navoda iz pisma sudije Harhoffa, kao ni pitanje da li će ured tužilaštva tražiti da se o tome sprovede interna istraga u tribunalu.[22]

Vojislav Šešelj je iskoristio to pismo kako bi od MKSJ-a zatražio da diskvalificira Harhoffa iz pretresnog vijeća u njegovom predmetu zbog "pristranosti". MKSJ je to prihvatio te je Harhoff diskvalifciran 29.8. 2013. Ostala dva suca, Jean-Claude Antonetti i Flavia Lattanzi, su se usprotivila toj odluci MKSJ-a i pozvala na preispitivanje presude, ali je MKSJ to odbio.[23] Time je presuda u predmetu Šešelj, koja je isprva trebala biti izrečena u 30.10. 2013., odgođena unedogled. Harhoffa je zamijenio novi sudac, Mandiaye Niang, te time upotpunio tročlano vijeće, ali je morao početi čitati sve dokumente ispočetka te procijenio da mu za to treba "najmanje godina i pol".

7.11. 2014., pretresno vijeće je većinom odlučilo da se Šešelj, koji je u Haagu od 2003. bez presude, pusti na privremenu slobodu zbog zdravstvenih razloga bez ikakvih konzultacija sa tužiocem ili optuženim. Florence Hartmann opet je to uzela kako bi kritizirala Tribunal: "Pravo pitanje je šta rade sudije? Sudije nisu bolesni, ako jesu neka idu u penziju! Oni nisu bolesni, šta rade četiri godine otkako je završeno suđenje, to nas zanima? Ako se slučajno desi da optuženik umre prije presude, ako imate četiri godine od kraja suđenja, onda je kriv sudija i Sud, a ne bolest."[24] Nataša Kandić je to uzela kao primjer fijaska MKSJ-a:

Oni jednostavno ne znaju šta bi uradili s tim slučajem. Znaju da i kada bi imali šanse da donesu presudu, da bi se Šešelj isto tako našao na slobodi ako se ima u vidu pravilo Tribunala da poslije dvije trećine odležanog pritvora od ukupne kazne puštaju optuženika na slobodu. Dakle, da je on dobio naprimjer 20 godina zatvora, našao bi se na slobodi. [...] Ovako su stvorili situaciju da apsolutno svi smatraju da je slučaj Vojislava Šešelja zapravo jedan od velikih neuspjeha Haškog tribunala u tome što su mu sudili, izveli veliki broj svjedoka, imali veliki broj dokaza i nisu bili u stanju da odgovore njegovom lukavstvu i stalnom kršenju sopstvenih prava i na sopstvenu štetu. [25]

Vidi[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Jurasić 2012., 36-40
  2. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 826
  3. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 827
  4. Radosavljević 2012.
  5. 5.0 5.1 5.2 Tolimir 2012.
  6. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 780-781
  7. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 782
  8. "Slobodan Milosevic - Obituary". Telegraph. 13. ožujka 2006. http://www.telegraph.co.uk/news/obituaries/1512825/Slobodan-Milosevic.html. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  9. "Dvije decenije Haškog tribunala: Obrađen 161 slučaj za 20 godina". Vijesti.me. 27. svibnja 2013. http://www.vijesti.me/svijet/dvije-decenije-haskog-tribunala-obraden-161-slucaj-20-godina-clanak-130501. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  10. "MKSJ: Bivši tužioci". MKSJ. http://www.icty.org/sid/101. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  11. MKSJ 16.11. 2012, str. 87, 93.
  12. MKSJ 16.11. 2012, str. 121.
  13. "Kako izbjeći da nas presuda ne osudi na sukob". Sense Agency. 30.11. 2012. http://sense-agency.com/tribunal_(mksj)/kako-izbjeci-da-nas-presuda-ne-osudi-na-sukob.25.html?cat_id=1&news_id=14423. 
  14. 14.0 14.1 "Konkretna usmjerenost posljednjih odluka žalbenog vijeća". Sense Agency. 6. ožujka 2013. http://sense-agency.com/tribunal_(mksj)/konkretna-usmerenost-poslednjih-odluka-zalbenog-veca.25.html?cat_id=1&news_id=14728. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  15. "Hartmann: Haški sud je nagradio mozgove masovnih zločina". source.ba. 1. lipnja 2013. http://www.source.ba/clanak/8381637146517/. pristupljeno 1. lipnja 2013. 
  16. Bojana Oprijan Ilić (31. svibnja 2013). "Nevladine udruge za ljudska prava u Srbiji "zaprepaštene" oslobađanjem Stanišića i Simatovića". Novi List. http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Nevladine-udruge-za-ljudska-prava-u-Srbiji-zaprepastene-oslobadanjem-Stanisica-i-Simatovica. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  17. "Žrtve i dalje bez satisfakcije". H-Alter. 31. svibnja 2013. http://www.h-alter.org/vijesti/europa-regija/zrtve-i-dalje-bez-satisfakcije. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  18. "Two puzzling judgments in The Hague". The Economist. 1.6. 2013. http://www.economist.com/blogs/easternapproaches/2013/06/war-crimes-former-yugoslavia. 
  19. Eric Gordy (2. lipnja 2013). "What Happened to the Hague tribunal?". New York Times. http://www.nytimes.com/2013/06/03/opinion/global/what-happened-to-the-hague-tribunal.html?pagewanted=all&_r=3&. pristupljeno 4. lipnja 2013. 
  20. ""Bomba" u tribunalu". Sense Agency. 13. lipnja 2013. http://sense-agency.com/tribunal_(mksj)/quotbombaquot-u-tribunalu.25.html?cat_id=1&news_id=15049. pristupljeno 20. lipnja 2013. 
  21. Marlise Simmons (14. lipnja 2013). "Judge at War Crimes Tribunal Faults Acquittals of Serb and Croat Commanders". New York Times. http://www.nytimes.com/2013/06/15/world/europe/judge-at-war-crimes-tribunal-faults-acquittals-of-serb-and-croat-commanders.html?_r=0. pristupljeno 20. lipnja 2013. 
  22. "Strategija noja". Sense Agency. 18. lipnja 2013. http://sense-agency.com/tribunal_(mksj)/strategija-noja.25.html?news_id=15069&cat_id=1. pristupljeno 20. lipnja 2013. 
  23. "MOTION FOR RECONSIDERATION OF DISQUALIFICATION OF JUDGE HARHOFF DENIED". Sense Agency. 7.10. 2013. http://sense-agency.com/icty/motion-for-reconsideration-of-disqualification-of-judge-harhoff-denied.29.html?cat_id=1&news_id=15383. 
  24. "Florence Hartmann za Klix.ba: Ako je bolestan Šešelj, nije sudija, gdje je presuda?". klix.ba. 7.11. 2014. http://www.klix.ba/vijesti/regija/florence-hartmann-za-klix-ba-ako-je-bolestan-seselj-nije-sudija-gdje-je-presuda/141106164. 
  25. "Kandić: Puštanje Šešelja još jedan veliki neuspjeh Haškog tribunala". avaz.ba. 7.11. 2014. http://www.avaz.ba/clanak/144917/kandic-pustanje-seselja-jos-jedan-veliki-neuspjeh-haskog-tribunala#sthash.bpwMf90s.dpuf. 

Literatura[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Međunarodno krivično pravo
Izvori prava:
Povelja MVT - Zločini protiv međunarodnog prava - Zločin protiv čovečnosti - Zločini protiv mira
Zločin aparthejda - Zločin genocida - Običajno pravo - Ratno pravo - Nirnberški principi
Peremptorna norma - Rimski statut - Univerzalna jurisdikcija - Ratni zločini - Agresorski rat
Sudovi:
Međunarodni vojni tribunal u Nirnbergu
Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok - Suđenja za ratne zločine u Habarovsku
Tribunal za bivšu Jugoslaviju - Međunarodni tribunal za Ruandu - Specijalni sud za Sijera Leone
Međunarodni krivični sud
Istorija međunarodnog krivičnog prava:
Spisak ratnih zločina
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi