Hypacrosaurus

Izvor: Wikipedia
Hypacrosaurus
Rekonstruisani skelet
Rekonstruisani skelet
Status zaštite

Status zaštite: Izumrli
Raspon fosila: Kasna kreda
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Nadred: Dinosauria
Red: Ornithischia
Podred: Ornithopoda
Porodica: Hadrosauridae
Potporodica: Lambeosaurinae
Rod: Hypacrosaurus
Brown, 1913.
Tipična vrsta
Hypacrosaurus altispinus
Parks, 1923.
Područje života
Vrste
Sinonimi
* Cheneosaurus
Lambe, 1917.

Hypacrosaurus ("gotovo najviši gušter", grč. υπο-, hypo- = manje + ακρος, akros = visok, zato što je bio gotovo iste veličine kao i Tyrannosaurus)[1][2] bio je rod dinosaura hadrosaurida, koji je po izgledu bio sličan rodu Corythosaurus. Kao i Corythosaurus, imao je visoku, šuplju, okruglu krijestu, mada ona nije bila toliko velika i prava kao kod Corythosaurusa. Hypacrosaurus je poznat iz ostataka dvije vrste koje su živjele prije između 75 i 67 miliona godina,[3] a nastanjivale su Albertu (Kanada) i Montanu (SAD). To je najnoviji dinosaur s pačjim kljunom koji je imao krijestu, a koji je pronađen u Sjevernoj Americi. Bio je slabo proučen rod, sve do opisa gnijezda, jaja i tek izleglih mladunaca vrste H. stebingeri tijekom 1990-ih.

Opis[uredi - уреди]

Umjetnička rekonstrukcija Hypacrosaurusa

Hypacrosaurus je najprepoznatljiviji lambeosaurin, i to po visokim kralješnim bodljama i obliku krijeste. Kralješne bodlje, koje strše sa vrha kralježaka, su 5 do 7 puta viši od ostatka kralješka,[4] pa su njegova leđa u profilu izgledala vrlo visoka. Šuplja krijesta na lubanji slična je onoj koju je imao Corythosaurus, ali je više zašiljena pri vrhu i nije toliko visoka, šira je sa strana i ima vrlo malen koštani vrh na zadnjem dijelu.[4] Za razliku od ostailh lambeosaurina, cijevi u njoj ne formiraju krivulju u obliku slova S (barem ne kod vrste H. altispinus).[5] Procijenjeno je da je ta životinja imala dužinu od 9,1 metara[4] i da je težila do 4 tone.[6] Kao što je slučaj i sa većinom dinosaura s pačjim kljunom, njegov skelet inače nije bio baš naročit, mada ima neke karakteristične osobine zdjelice.[7] Bio je dvonožan/četveronožan biljojed. Dvije poznate vrste, H. altispinus i H. stebingeri, ne razlikuju se po različitim tjelesnim osobinama, već se H. stebingeri smatra prijelaznim oblikom između ranijeg Lambeosaurusa i kasnijeg Hypacrosaurusa.[8] Fotografije lubanje odraslog primjerka vrste H. stebingeri pokazuju da je vrlo slična vrsti H. altispinus.

Klasifikacija[uredi - уреди]

Hypacrosaurus je bio pripadnik lambeosaurina unutar porodice hadrosaurida i takvim se smatra još od opisa njegove lubanje.[9] Unutar Lambeosaurinae, najbliži su mu srodnici Lambeosaurus i Corythosaurus,[6] a Jack Horner i Phil Currie (1994.) su predložili da je H. stebingeri prijelazni oblik između roda Lambeosaurus i vrste H. altispinus,[8] a Michael K. Brett-Surman (1989.) je predložio da su Hypacrosaurus i Corythosaurus jedan te isti rod.[10] Ti rodovi, naročito Corythosaurus i Hypacrosaurus, smatraju se posebnom granom lambeosaurina, pa se kladus koji oni formiraju neslužbeno naziva Lambeosaurini. Iako su Suzuki et al.' (2004.) u ponovnom opisu roda Nipponosaurus zaključili da je u bliskom srodstvu sa vrstom Hypacrosaurus stebingeri, što bi značilo da bi rod Hypacrosaurus mogao biti parafiletičan,[11] to je odbačeno u kasnijoj, obimnijoj analizi lambeosaurina, u kojoj je zaključeno da dvije vrste roda Hypacrosaurus formiraju kladus bez roda Nipponosaurus, dok su im Corythosaurus i Olorotitan najbliži srodnici.[12]

Ispod je predstavljen kladogram prema Evans i Reisz (2007.):

 Hadrosauridae 

Hadrosaurinae


 Lambeosaurinae 

Aralosaurus




Tsintaosaurus




Jaxartosaurus




Amurosaurus



Parasaurolophini 

Charonosaurus



Parasaurolophus



Corythosaurini (=Lambeosaurini) 

Nipponosaurus




Lambeosaurus




Corythosaurus



Olorotitan



Hypacrosaurus











Otkriće i historija[uredi - уреди]

Fosil Hypacrosaurusa, Royal Tyrrell Museum

Holotipni primjerak roda Hypacrosaurus je 1910. skupio Barnum Brown za Američki prirodoslovni muzej.[7] Ti ostaci - nepotpun postkranijalni skelet (nekoliko kralježaka i nepotpuna zdjelica, AMNH 5204) - potiče sa područja rijeke Red Deer u blizini Tolman Ferryja u Alberti (Kanada), iz stijena današnje formacije Horseshoe Canyon (rani maastrichtij, gornja kreda). Brown je 1913. opisao te ostatke, zajedno sa još nekoliko postkranijalnih kostiju, i svrstao ih u novi rod za koji je smatrao da liči na rod Saurolophus.[1] U to vrijeme nije bila poznata lubanja, ali su uskoro pronađene i opisane dvije.[9]

Tijekom tog perioda su ostaci malenih dinosaura sa pačjim kljunom i šupljim krijestama svrstavani u vlastite rodove i vrste. Prva takva vrsta koja se uklapa u historiju roda Hypacrosaurus bila je Cheneosaurus tolmanensis, koja se bazira na jednoj lubanji i pomiješanim kostima udova, kralješcima i kostima zdjelice iz formacije Horseshoe Canyon.[13] Nedugo potom su Richard Swann Lull i Nelda Wright identificirali jedan skelet (AMNH 5461) iz formacije Two Medicine u Montani kao primjerak roda Procheneosaurus.[14] Ti i ostali taksoni prihvatani su kao validni rodovi do 1970-ih, kada je Peter Dodson dokazao da su "cheneosauri" bili mladi primjerci nekih rodova lambeosaurina. Iako se pretežno bavio ranijim rodovima iz formacije Dinosaur Park, Corythosaurus i Lambeosaurus, smatrao je da će se ispostaviti da se Cheneosaurus sastoji od mladih jedinki vrste Hypacrosaurus altispinus.[15] Ta ideja je prihvaćena,[6] ali nije službeno testirana. Međutim, Procheneosaurus iz formacije Two Medicine nije bio poput primjeraka tog roda koje je proučavao Dodson, a za to je postojao dobar razlog: bio je mnogo sličniji vrsti H. stebingeri, koja će dobiti naziv tek 1994. godine.[8]

Vrste[uredi - уреди]

H. altispinus, glava, Canadian Museum of Nature

Tipična vrsta, H. altispinus, poznata je iz 5 do 10 artikuliranih lubanja sa nekim povezanim skeletalnim ostacima mladih i odraslih jedinki. H. stebingeri je poznata iz nepoznatog, ali znatnog broja jedinki, čija starosna dob varira od stadija embrija do odrasle dobi.[6] Hipoteza da H. altispinus i H. stebingeri stvaraju prirodnu skupinu u koju ne spada ni jedna druga poznata vrsta hadrosaura mogla bi biti netačna, kao što su naglasili Suzuki et al.' (2004.) u svom ponovnom opisu roda Nipponosaurus; oni su u svojoj filogenetskoj analizi zaključili da je rod Nipposaurus bio u bližem srodstvu sa vrstom H. altispinus, nego što je H. stebingeri sa H. altispinus.[11] Međutim, Evans i Reisz (2007.) su odbili to.[12]

Nova vrsta, Hypacrosaurus stebingeri, dobila je naziv na osnovu raznih ostataka, uključujući i tek izlegle mlade, jaja i gnijezda, koji potiču sa vrha gornjokredske formacije Two Medicine u Montani i Alberti. To je "najveća poznata skupina ostataka mladunaca jedne vrste hadrosaura".[8]

Paleoekologija[uredi - уреди]

H. altispinus je dijelio stanište formacije Horseshoe Canyon sa hadrosauridima Edmontosaurusom i Saurolophusom, hipsilofodontom Parksosaurusom, ankilosauridom Euoplocephalus, nodosauridom Edmontoniom, rogatim dinosaurima Montanoceratopsom, Anchiceratopsom, Arrhinoceratopsom i Pachyrhinosaurusom, pahicedalosauridom Stegocerasom, ornitomimosaurima Ornithomimusom i Struthiomimusom, raznim malenim, slabo istraženim teropodima, uključujući i trudontide i dromeosauride, kao i tiranosauride Albertosaurusa i Daspletosaurusa.[16] Dinosauri iz te formacije su različiti od onih u formacijama iznad i ispod.[17] Smatra se da je formacija Horseshoe Canyon bila pod jakim utjecajem okeana, zbog zadiranja Zapadnog unutarnjeg morskog prolaza u kopno srednjeg dijela današnje Sjeverne Amerike.[17] Vrsti H. altispinus je vjerovatno više odgovaralo da ostane dalje od vode.[6]

Malo stariju formaciju Two Medicine, dom vrste H. stebingeri, također je nastanjivao još jedan dobro istražen hadrosaur koji je pravio gnijezda, Maiasaura, kao i trudontid Troodon, čija su gnijezda također pronađena. Osim toga, prisutni su bili tiranosaurid Daspletosaurus, cenagnatid Chirostenotes, dromeosauridi Bambiraptor i Saurornitholestes, oklopljeni dinosauri Edmontonia i Euoplocephalus, hipsilofodont Orodromeus, hadrosaur Prosaurolophus i rogati dinosauri Achelousaurus, Brachyceratops, Einiosaurus i Styracosaurus ovatus.[16] Ta formacija bila je udaljenija od Zapadnog unutarnjeg morskog prolaza, na većoj visini i suša, sa više kopnenog utjecaja.[18]

Paleobiologija[uredi - уреди]

Kao hadrosaurid, Hypacrosaurus je bio dvonožan/četveronožan biljojed koji se hranio raznim biljkama. Njegova lubanja omogućavala mu je pokrete analogne žvakanju, a zubi su mu se konstantno zamjenjivali i bili su skupljeni u zubne baterije od nekoliko stotina zuba, od kojih je samo mali broj korišten. Biljke je prikupljao širokim kljunom, a zadržavao ih je pomoću struktura nalik na obraze. Mogao se hraniti vegetacijom od nivoa tla do visine od 4 metra.[6]

Gnijezda i rast[uredi - уреди]

Mladunac vrste Hypacrosaurus altispinus, American Museum of Natural History

H. stebingeri je nesao otprilike okrugla jaja, 20 sa 18,5 cm, sa embrijima dužine 60 cm. Tek izlegli mladunci bili su dugi 1,7 m. Mladi embriji imaju duboke lubanje samo sa laganim proširenjem kostiju koje bi poslije formirale krijestu.[8] Rasli su brže nego aligatori, otprilike kao današnje nojevke, a to se može zaključiti na osnovu količine kostiju između prstena na njihovim kostima, koji liče na godove na panju.[19] Jedno istraživanje o vrsti H. stebingeri, koje su proveli Lisa Cooper i kolege, ukazuje na to da je ta vrsta dostizala spolnu zrelost u dobi od 2 do 3 godine, a punu veličinu sa 10 do 12 godina. Obim bedrene kosti za vrijeme pretpostavljene spolne zrelosti imao je 40% obima te kosti kada je životinja dostigla punu veličinu. Pretpostavljena brzina rasta H. stebingeri veća je od one kod tiranosaurida, kao što su Albertosaurus i Tyrannosaurus; Hypacrosaurusi koji su brzo rasli imali su veće šanse da dostignu veličinu koja bi imala obrambenu svrhu, a razmnožavanje u ranom dobu također je bilo korisno za životinju koja je bila plijen.[20] Kod tek izleglog primjerka vrste H. stebingeri pronađena je sekundarna hrskavica.[21]

Funkcija krijeste[uredi - уреди]

Lubanja Hypacrosaurusa, AMNH

Šuplja krijesta Hypacrosaurusa je najvjerojatnije imala ulogu u socijaliziranju, na primjer vizuelno omogućavajući jedinkama da identificiraju spol ili vrstu druge jedinke, a također je služila za stvaranje zvukova.[6] Krijesta i nosni prolazi vezani za nju također su imali ulogu u debati o endotermiji dinosaura, odnosno u diskusijama o Conchae nasales.

Conchae nasales su tanke kosti ili hrskavičave strukture koje se jevljaju u dva oblika, sa dvije funkcije. Conchae nasales koje imaju ulogu u osjetu njuha mogu se pronaći kod svih živućih tetrapoda. Disajne Conchae nasales imaju funkciju sprječavanja gubljenja vode isparavanjem i mogu se naći samo kod ptica i sisara, tj. današnjih toplokrvnih životinja koje disanjem gube mnogo više vode, zato što radi održavanja metabolizma dišu mnogo češće nego hladnokrvne životinje iste veličine.[22] Ruben i ostali su 1996. CT skeniranjem zaključili da dišne Conchae nasales vjerojatno nisu bile prisutne kod rodova Nanotyrannus, Ornithomimus i Hypacrosaurus, pa prema tome ne postoje dokazi da su te životinje bile toplokrvne.[23]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Brown, Barnum (1913). "A new trachodont dinosaur, Hypacrosaurus, from the Edmonton Cretaceous of Alberta". Bulletin of the American Museum of Natural History 32 (20): 395–406. Retrieved 2007-05-02. 
  2. Creisler, Benjamin S. (2007). "Deciphering duckbills". u: Carpenter, Kenneth (ed.). Horns and Beaks: Ceratopsian and Ornithopod Dinosaurs. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press. str. 185–210. ISBN 0-253-34817-X. 
  3. Arbour, V. M.; Burns, M. E.; and Sissons, R. L. (2009). "A redescription of the ankylosaurid dinosaur Dyoplosaurus acutosquameus Parks, 1924 (Ornithischia: Ankylosauria) and a revision of the genus". Journal of Vertebrate Paleontology 29 (4): 1117–1135. doi:10.1671/039.029.0405. 
  4. 4.0 4.1 4.2 Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. Geological Society of America Special Paper 40. Geological Society of America. str. 206–208. 
  5. Weishampel, David B. (1981). "The nasal cavity of lambeosaurine hadrosaurids (Reptilia:Ornithischia): comparative anatomy and homologies". Journal of Paleontology 55 (5): 1046–1057. 
  6. 6.0 6.1 6.2 6.3 6.4 6.5 6.6 Horner, John R.; Weishampel, David B.; and Forster, Catherine A (2004). "Hadrosauridae". u: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; and Osmólska, Halszka (eds.). The Dinosauria (2nd izd.). Berkeley: University of California Press. str. 438–463. ISBN 0-520-24209-2. 
  7. 7.0 7.1 Glut, Donald F. (1997). "Hypacrosaurus". Dinosaurs: The Encyclopedia. Jefferson, North Carolina: McFarland & Co. str. 478–482. ISBN 0-89950-917-7. 
  8. 8.0 8.1 8.2 8.3 8.4 Horner, John R.; and Currie, Phillip J. (1994). "Embryonic and neonatal morphology and ontogeny of a new species of Hypacrosaurus (Ornithischia, Lambeosauridae) from Montana and Alberta". u: Carpenter, Kenneth; Hirsch, Karl F.; and Horner, John R. (eds.). Dinosaur Eggs and Babies. Cambridge: Cambridge University Press. str. 312–336. ISBN 0-521-56723-8. 
  9. 9.0 9.1 Gilmore, Charles Whitney (1924). "On the genus Stephanosaurus, with a description of the type specimen of Lambeosaurus lambei, Parks". Canada Department of Mines Geological Survey Bulletin (Geological Series) 38 (43): 29–48. 
  10. Brett-Surman, Michael K. (1989). A revision of the Hadrosauridae (Reptilia:Ornithischia) and their evolution during the Campanian and Maastrichtian. Ph.D. dissertation. Washington, D.C.: Graduate School of Arts and Sciences of The George Washington University. str. 1–272. 
  11. 11.0 11.1 Suzuki, Daisuke; Weishampel, David B.; and Minoura, Nachio (2004). "Nipponosaurus sachaliensis (Dinosauria; Ornithopoda): anatomy and systematic position within Hadrosauridae". Journal of Vertebrate Paleontology 24 (1): 145–164. doi:10.1671/A1034-11. 
  12. 12.0 12.1 Evans, David C.; and Reisz, Robert R. (2007). "Anatomy and relationships of Lambeosaurus magnicristatus, a crested hadrosaurid dinosaur (Ornithischia) from the Dinosaur Park Formation, Alberta". Journal of Vertebrate Paleontology 27 (2): 373–393. doi:10.1671/0272-4634(2007)27[373:AAROLM]2.0.CO;2. 
  13. Lambe, Lawrence M. (1917). "On Cheneosaurus tolmanensis, a new genus and species of trachodont dinosaur from the Edmonton Cretaceous of Alberta". The Ottawa Naturalist 30 (10): 117–123. 
  14. Matthew, William Diller (1920). "Canadian dinosaurs". Natural History 20 (5): 1–162. 
  15. Dodson, Peter (1975). "Taxonomic implications of relative growth in lambeosaurine dinosaurs". Systematic Zoology 24 (1): 37–54. doi:10.2307/2412696. JSTOR 2412696. 
  16. 16.0 16.1 Weishampel, David B.; Barrett, Paul M.; Coria, Rodolfo A.; Le Loueff, Jean; Xu Xing; Zhao Xijin; Sahni, Ashok; Gomani, Elizabeth M.P.; and Noto, Christopher N. (2004). "Dinosaur distribution". u: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; and Osmólska, Halszka (eds.). The Dinosauria (2nd izd.). Berkeley: University of California Press. str. 517–606. ISBN 0-520-24209-2. 
  17. 17.0 17.1 Dodson, Peter (1996). The Horned Dinosaurs: A Natural History. Princeton: Princeton University Press. str. 14–15. ISBN 0-691-05900-4. 
  18. Rogers, Raymond R. (1990). "Taphonomy of three dinosaur bone beds in the Upper Cretaceous Two Medicine Formation of northwestern Montana: evidence for drought-related mortality". PALAIOS 5 (5): 394–413. doi:10.2307/3514834. JSTOR 3514834. 
  19. Cooper, Lisa N.; and Horner, John R. (1999). "Growth rate of Hypacrosaurus stebingeri as hypothesized from lines of arrested growth and whole femur circumference". Journal of Vertebrate Paleontology 19 (3, Suppl.): 35A. 
  20. Cooper, Lisa N.; Lee, Andrew H.; Taper, Mark L.; and Horner, John R. (2008). "Relative growth rates of predator and prey dinosaurs reflect effects of predation". Proceedings of the Royal Society B 275 (1651): 2609–2615. doi:10.1098/rspb.2008.0912. PMC 2605812. PMID 18682367. 
  21. DOI:10.1371/journal.pone.0036112
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  22. Chinsamy, Anusuya; and Hillenius, Willem J. (2004). "Physiology of nonavian dinosaurs". The Dinosauria, 2nd. 643-659.
  23. Ruben, J. A.; Hillenius, W.J.; Geist, N.R.; Leitch, A.; Jones, T.D.; Currie, P.J.; Horner, J.R.; and Espe, G., III (August 1996). "The metabolic status of some Late Cretaceous dinosaurs". Science 273 (5279): 1204–1207. doi:10.1126/science.273.5279.1204. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди]