Humbert od Silva Candide

Izvor: Wikipedia

Humbert od Moyenmoutiera, O.S.B.,[1] (francuski: Humbert de Moyenmoutier), Humbert od Silva Candide (italijanski: Umberto di Silvacandida) ili, jednostavno Kardinal Humbert (latinski: Humbertus; 1000 ili 1015 – 5. maj 1061) bio je francuski benediktinski opat i katolički kardinal, najpoznatiji po anatemi koju je 1054. bacio na carigradskog patrijarha Mihaila Kerularija i tako započeo veliki raskol između katolika i pravoslavaca.

Ime je dobio po samostanu Moyenmoutier u francuskoj oblasti Lorraine, gdje se obrazovao i na kraju postao opat. Godine 1049. je samostan posjetio papa Lav IX te bio duboko impresioniran Humbertom. Pozvao ga je u Rim te 1050. imenovao nadbiskupom Sicilije. Tamošnji Normani, međutim, to nisu prihvatili i fizički su spriječili Humberta da preuzme nadbiskupiju. Lav ga je umjesto toga imenovao kardinalom Silva Candide, jedne od rimskih prigradskih biskupija. Na tom je mjestu služio kao papin sekretar.

Godine 1053. je Lava pratio na putu u Apuliju. Tada je zaprimio pismo od ohridskog arhiepiskopa Lava I u kome se žestoko kritizirao latinski obred i drugi običaji zapadne Crkve. Papa mu je naložio da napiše odgovor i ode u Carigrad kako bi spor riješio u pregovorima sa Mihailom Kerularijem.

U Carigradu je njegovo izaslanstvo ljubazno primio car Konstantin IX Monomah, ali ne i patrijarh Mihailo. 16. jula 1054. je zato Humbert u ime pape (ne znajući da je Lav IX u međuvremenu umro) za vrijeme liturgije u Aja Sofiji objavio službeni ukaz o anatemi. Isti je dan Mihailo donio anatemu protiv Humberta, a što je označilo konačni prekid zajedništva između rimske i carigradske Crkve.

Humbert se iz Carigrada vratio u Rim gdje ga je papa Stjepan IX imenovao glavnim bibliotekarom rimske Kurije. Na tom je mjestu napisao tekst Libri tres adversus Simoniacos (Tri knjige protiv simonista) u kome se, kao sljedbenik crkvene reforme, obračunava sa tada raširenom praksom simonije. Umro je u Rimu 1061. te je sahranjen u Lateranskoj bazilici.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Također poznat i po imenima Mourmoutiers ili Marmoutier.

Literatura[uredi - уреди]

  • Norwich, John Julius (1967). The Normans in the South 1016–1130. London: Longman.
  • Hüls, Rudolf. Kardinäle, Klerus und Kirchen Roms: 1049–1130. Tübingen: 1977. See pp. 133–34.