Hrvati u Vojvodini

Izvor: Wikipedia

Hrvati u Vojvodini su jedna od nacionalnih manjina u toj autonomnoj pokrajini Republike Srbije.[1][2] Prema popisu iz 2002. godine, Hrvata je u Vojvodini bilo 56.546 i činili su 2,78% stanovništva ove pokrajine. Po veroispovesti, Hrvati u Vojvodini su uglavnom katolici, ali ima i drugih veroispovesti,[3] dok je hrvatski jezik jedan od šest službenih jezika Vojvodine.[4][5]

Naseljenost[uredi - уреди]

U proteklom veku deo bunjevačke populacije sa prostora Vojvodine obuhvaćen je hrvatskom nacionalnom zajednicom.[6]

Bunjevci su većinom koncentrisani na severu Bačke, u Subotici, Bikovu, Gornjem i Donjem Tavankutu, Đurđinu , Maloj Bosni i Starom Žedniku.

Šokci su većinom koncentrisani u zapadnoj Bačkoj, u Sonti, u Apatinu, Beregu i Monoštoru, te u Sremu.

Deo Hrvata u sremskim selima Hrtkovci i Nikinci, u opštini Ruma, vuku poreklo od katoličkih Albanaca, takozvanih Klimenata, koji su se tamo naselili 1737. godine,[7] a deo ih je doseljen iz Like početkom 19. veka. [8]

Istorija[uredi - уреди]

Seoba bosanskih katolika u Podunavlje i Potisje[uredi - уреди]

Sklanjajući se od teških nasilja ondašnjih turskih zavojevača, Bunjevci su krajem 17. veka napustili svoju staru postojbinu, negde na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Jedan manji deo Bunjevaca zadržao se u severnoj Dalmaciji i Lici, a znatno veći deo dospeo je u Panonsku niziju.

Bavarski knez Maksimilijan II Emanuel je 9. jula 1687. preporučio Bunjevce Vojnom savetu u Beču, da bi im, radi stanovanja, sagradio tri plota u Segedinu, Subotici i Baji.[9]

Pod habzburškom vlašću[uredi - уреди]

Mađarizacija[uredi - уреди]

Mađari su najveće uspehe u pomađarivanju nemađarskog naroda u Ugarskoj postigli u prvoj polovini 19. veka, i to bez državne vlasti, bez mađarskog zvaničnog jezika i bez mađarske obavezne nastave. To im je uspelo jedino zahvaljujući svojoj društvenoj i privrednoj prevazi nad izvesenim delom nacionalno neizgrađenih i privredno zaostalih naroda Ugarske. A pošto su dobili vlast u ruke, pokušali su da nasilnim putem ubrzaju odnarođivanje nemađarskog naroda u Ugarskoj. Međutim, ma kako se to činilo neverovatno, Mađari su do Revolucije 1848/9. (za vreme Marije Terezije, Josifa i Leopolda II, i Franje I) brojno napredovali srazmerno bolje nego posle Nagodbe 1867.[10]

Budući da nikoga nije bilo da im to zameri ili ih odvrati od toga, na desetine učenih Bunjevaca se mađarizovalo. Zna se npr. da se u periodu od 1782. do 1789. u Subotičkoj gimnaziji veronauka predavala po „Starom katihizisu“ (mađ. Öreg katekizmus), udžbeniku koji je bez sumnje bio na mađarskom. Godine 1820. propisuje tzv. „Sažetak za proučavanje gramatike mađarskog jezika u pet tomova za šest razreda“ (lat: Epitome Institutionum Grammaticarum Linguae Hungaricae in quinque tomulis pro sex classibus). Tako se, eto, između ostalog, mađarizovalo u Subotičkoj gimnaziji, koju su pohađale desetine i desetine Antunovića, Vidakovića, Vilova, Vojnića, Vujkovića i Vukovića, Dulića, Kopunovića, Kujundžića, Malagurskih, Markovića, Milašina, Milodanovića, Mukića, Parčetića, Pijukovića, Prćića, Rudića, Skenderovića, Stipića, Sudarevića, Tumbasa, i još mnogih i mnogih bunjevačkih porodica.[11]

Međutim, ne treba gubiti iz vida sledeće. Iako je osvajačka sposobnost škole i nastave u rukama vladajućeg elementa manja nego što se obično misli, ipak one kao oruđe manjinskih grupa imaju znatnu, odbrambenu snagu. U velikoj meri one mogu da pojačaju presudan uticaj kućevnog, porodičnog kruga na nacionalno opredeljivanje budućih naraštaja. Ovo konzervativno delovanje domaće sredine vrše u prvom redu žene i majke koje su najbliže deci i u najintimnijem dodiru sa njima. Pri tom je žena i majka i po svom društvenom položaju mnogo većma odvojena od kontakata i uticaja spoljašnjeg sveta. Otuda je ona najpouzdaniji nosilac i čuvar nacionalnih naslednih dobara. Poznato je npr. da su se Mađari stalno tužili na društvenu povučenost Bunjevki, „jer su — kako je ostalo zabeleženo u 84. broju Bačkog revizora (mađ. Bácskai Ellenőr) — najveća smetnja mađarizaciji: žene i porodični krug“.[10][12]

Oslobođenje[uredi - уреди]

Lingvistička mapa prema mađarskom popisu iz 1910. godine

Približavanjem srpske vojske granici monarhije, jačala je i politička aktivnost srpskog i bunjevačkog stanovništva u Vojvodini.[13]

Par dana pre dolaska srpske vojske u Suboticu, subotički prvaci su formirali Narodni odbor Bunjevaca i Srba (10. novembar).

Jedna grupa bunjevačkih omladinaca pronela je 10. novembra veliku hrvatsku zastavu kroz glavne ulice u Subotici, kličući Jugoslaviji i pozivajući narod na veliki narodni zbor. Pojava nacionalne slovenske zastave po subotičkim ulicama izazvala je silno odušljevljenje u narodu. Predstavnici vlasti gledali su taj prizor sa rezignacijom.[14]

Oslobodilačka srpska vojska je najzad pristigla 13. novembra, a Blaško Rajić ih je pozdravio sledećim rečima:

Wikicitati „Gospodo! U ime bunjevačko-srpskog narodnog vića, u ime 70.000 Bunjevaca i Srba, koji u ovom gradu stanuju, čast mi je pozdraviti Vas, kao vođe pobedonosne srpske vojske, kao osloboditelje potlačenih naroda ispod teškog jarma... Dobro nam došli, živjeli![15]
()

U Kraljevini Jugoslaviji[uredi - уреди]

U krugu istaknutih bunjevačkih javnih radnika osuđuju se oni, koji su „odmah posle dolaska srpske vojske i posle Oslobođenja Subotice sa strane poslati da od Bunjevaca na silu naprave Hrvate i to one Hrvate, koji nisu hteli da čuju za srpsko-hrvatsko jedinstvo“. Bilo kako mu drago, naredni period je svakako obeležen po razbijanju istorijske srpsko-bunjevačke sloge, „koja je svoju kulminaciju bila dostigla u danima oslobođenja“.[16]

Drugi svetski rat[uredi - уреди]

Teror Hortijevog režima u Bačkoj. Leševi na Senćanskom putu u Subotici.

U Bačkoj je mađarska okupacija donela nove pritiske i progone, a revanšizam se usmerio prvo na Srbe pa onda i na ostale Slovene.[17]

Socijalistička Jugoslavija[uredi - уреди]

Pred i posle raspada SFRJ[uredi - уреди]

Stanje danas[uredi - уреди]

Jezik[uredi - уреди]

Poslovnikom Skupštine AP Vojvodine iz 2002. godine hrvatski jezik ušao je u zvaničnu upotrebu.[5] Tako je trebao da postane službeni jezik u Vojvodini, ali budući da to nije potvrdila Skupština Srbije, odluka nije stupila na snagu[18][19]

Godine 2009. Statutom AP Vojvodine hrvatski jezik i pismo uvedeni su kao jedan od službenih jezika i pisama u organima i organizacijama Autonomne Pokrajine Vojvodine. Postoji prevodilac za hrvatski jezik u Službi za prevodilačke poslove pri pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice.[5]

Hrvatski jezik u upravi i medijima[uredi - уреди]

Na celoj teritoriji grada Subotice od 1993. godine hrvatski je bio službeni, ali to je značajnije zaživelo tek kada je ustanovljena opštinska Služba za prevodilačke poslove na hrvatskom jeziku, što je bilo 2004. godine.

Odlukom Skupštine opštine Sremska Mitrovica od kraja 2005. godine, hrvatski jezik je zvaničan u Staroj Binguli. Opština Apatin proglasila je 2006. godine hrvatski jezik i pismo službenim u Sonti, dok je somborski statut iz 2008. godine uveo hrvatski kao službeni u Monoštoru i Beregu.[20]

Po stanju od novembra 2009. godine, hrvatski jezik je službeni jezik na području Subotice, Sombora, Sremske Mitrovice, Šida i Apatina.[21][22] Od jeseni 2009. godine, hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture se uči u osnovnim školama u Plavnoj i Vajskoj.[23] U Sremskoj Mitrovici se hrvatski jezik uči u školama takođe od jeseni 2009. godine, ali kao fakultativni predmet.[24] Prema dogovoru od 8. decembra 2010. godine, u Baču je u školama započeto sa sprovođenjem izučavanja hrvatskog jezika i nacionalne kulture.[22]

Nakon što se to dugo najavljivalo, 1. marta 2010. drugi program Radio-televizija Vojvodine je započeo da emituje redovan program na hrvatskom jeziku. Veliku ulogu u ovom događaju je bilo donošenje Statuta Vojvodine koji je uveo i hrvatski jezik kao službeni jezik u Vojvodini. Na Trećem programu Radio Novog Sada, namenjenom manjinskim nacionalnim zajednicama, RTV je započeo polučasovni radijski program na hrvatskom jeziku.[25]

Dijalekti[uredi - уреди]

Demografija[uredi - уреди]

Kultura[uredi - уреди]

Manifestacije[uredi - уреди]

Mediji[uredi - уреди]

Napomene[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. "Vlada Republike Srbije; Nacionalne manjine". http://www.srbija.gov.rs/pages/article.php?id=41. pristupljeno 7. 2. 2012. 
  2. "Vlada Autonomne Pokrajine Vojvodine - Upoznajte Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu, Vlada Autonomne Pokrajine Vojvodine - Upoznajte Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu". http://www.vojvodina.gov.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=100&Itemid=68. pristupljeno 12. 2. 2012.. 
  3. "Stanovništvo Vojvodine". http://www.spriv.vojvodina.gov.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=53&Itemid=60&lang=rs. pristupljeno 12. 2. 2012.. 
  4. "Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice". http://www.puma.vojvodina.gov.rs/etext.php?ID_mat=26&PHPSESSID=tju8112fs7ail47v0270lvu714. pristupljeno 12. 2. 2012.. 
  5. 5.0 5.1 5.2 "Službena uporaba hrvatskog jezika". http://www.hnv.org.rs/sluzbena_uporaba_hrvatskog_jezika.php. pristupljeno 12. 2. 2012.. 
  6. -{Aleksandar Raič. (februar 2010). „Nacionalna zajednica Bunjevaca i Statut AP Vojvodine“. Bunjevačke novine, br. 56, str. 20.}-
  7. -{Borislav Jankulov, Pregled kolonizacije Vojvodine u 18. i 19. veku, Novi Sad-Pančevo 2003, str. 61.}-
  8. -{Hrvoje Salopek: Ogulinsko-modruški rodovi, Matica hrvatska Ogulin, Hrvatska matica iseljenika Zagreb, Hrvatsko rodoslovno društvo "Pavao Ritter Vitezović" Zagreb, Zagreb, 2007.}-
  9. -{Bernardin Unji, Istorija Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca, Subotica 2001, str. 45.}-
  10. 10.0 10.1 -{Vladan Jojkić, Nacionalizacija Bačke i Banata. Etno-politička studija, Novi Sad 1931, str. 83-89.}-
  11. -{Vasa Stajić, „Mađarizacija i demađarizacija Bunjevaca“, Letopis Matice srpske, god. 104, knj. 325, sv. 1/3 (juli-avg.-sept. 1930), str. 167-169.}-
  12. -{Stajić, „Mađarizacija i demađarizacija Bunjevaca“, str. 170.}-
  13. -{Saša Marković (novembar 2008). „Dani oslobođenja (treći deo)“. Bunjevačke novine, br. 41, str. 20}-
  14. -{Spomenica oslobođenja i ujedinjenja grada Subotice, Subotica 1938, str. 4.}-
  15. -{Nevenka Bašić Palković. (novembar 2006). „Spomenica oslobođenja i ujedinjenja grada Subotice“. Bunjevačke novine, br. 16, str. 13}-
  16. -{Alba M. Kuntić, Bunjevac Bunjevcima i o Bunjevcima, Subotica 1930, str. 29.}-
  17. -{Geza Tikvicki, Slike iz ustanka u Bačkoj, Beograd 1989, str. 316-317.}-
  18. "Hrvatski postaje službeni jezik u Vojvodini - Vijesti.net - Index.hr". http://www.index.hr/vijesti/clanak/hrvatski-postaje-sluzbeni-jezik-u-vojvodini/406962.aspx. pristupljeno 11. 3. 2012.. 
  19. "Runje: Hrvatski - službeni jezik u Vojvodini! - RADIO-TELEVIZIJA VOJVODINE". http://rtv.rs/sr_ci/vojvodina/runje:-hrvatski-sluzbeni-jezik-u-vojvodini!_89000.html. pristupljeno 11. 3. 2012.. 
  20. "Hrvati u Vojvodini danas: 4.4. Službena uporaba hrvatskoga jezika i pisma". http://www.zkvh.org.rs/index.php/component/content/article/6/6?start=7. pristupljeno 13. 3. 2012.. 
  21. "Šid: Hrvatski - službeni | Srbija | Novosti.rs". http://www.novosti.rs/vesti/srbija.73.html:344013-Sid-Hrvatski---sluzbeni. pristupljeno 13. 3. 2012.. 
  22. 22.0 22.1 "Radio Subotica: Tradicijski nazivi naselja vraćaju mještanima osjećaj sigurnosti". http://www.suboticadanas.info/html/index.php?module=Pagesetter&func=viewpub&tid=3&pid=4402. pristupljeno 13. 3. 2012.. 
  23. "Škola u Vajskoj: Započelo izučavanje hrvatskoga jezika | Aktualno | Hrvatska Riječ". http://www.hrvatskarijec.rs/vest/822/Skola-u-Vajskoj:-Zapocelo-izucavanje-hrvatskoga-jezika/. pristupljeno 13. 3. 2012.. 
  24. "Mitrovački Ä‘aci uče hrvatski jezik". http://www.vesti.rs/Drustvo/Mitrovacki-djaci-uce-hrvatski-jezik.html. pristupljeno 13. 3. 2012.. 
  25. "RTV premašila standarde EU - RADIO-TELEVIZIJA VOJVODINE". http://rtv.rs/sr_ci/vojvodina/rtv-pocinje-radijski-program-na-hrvatskom-jeziku_305366.html. pristupljeno 13. 3. 2012.. 

Vidi još[uredi - уреди]

Spoljašnje veze[uredi - уреди]