Hram Apolona Epikura u Basi

Izvor: Wikipedia
Hram Apolona Epikura u Basi
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Dodwell Temple of Apollo Epicurius.jpg

 Grčka

Hram Apolona Epikura na karti Grčka
Hram Apolona Epikura
Hram Apolona Epikura
Lokacija Hrama Apolona Epikura u Grčkoj
Registriran: 1986.(10. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: i, ii, iii
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO

Hram Apolona Epikura u Basi (grčki: Ναός Επικούριου Απόλλωνα στις Βάσσες) je jedan od najvažnijih i najimpozantnijih antičkih hramova. On je jedinstven u historiji antičke grčke arhitekture jer kombinira razne nove ideje kako u vanjskom izgledu tako i po rješenjima u unutrašnjosti. [1]

On je bio prvi grčki hram koji je uvršten na UNESCO-vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi - 1986. godine. [2] Taj hram posvećen bogu Apolonu Epikuru (isjelitelju) podigli su stanovnici Mesenije u antičkoj Arkadiji kao zahvalu za prestanak epidemije kuge. Njegovi ostatci leže u planinskoj goleti na nadmorskoj visini od 1130 m [2], zapadno od Megalopolisa.

Historija[uredi - уреди]

Hram je izgrađen između 420. - 400. pne. i vjeruje se da je djelo arhitekta Iktina, [1] on se uspio držati konzervativnih arkadijskih tradicija sa novinama klasične arhitekture. Za Pauzaniju je bio drugi naljepši hram Peloponeza, odmah iza hrama Atene Aleje iz Tegeja. [1]

Današnji hram nije prvi koji je izgrađen na tom mjestu. Najstariji hram Apolona podignut je krajem 7. vijeka pne., obnovljen je najmanje dva puta, oko 600. i 500. pne.. [1]Dobar dio arhitektonske terakote iz tih vremena uspio je preživjeti; to je veliki obojani akroterion, crijepovi i antefiks.

Ostatci hrama su danas pod šatorom

Karakteristike[uredi - уреди]

To je relativno mali izduženi hram dimenzija 39.87 x 16,13 m [2] podignut na živoj stijeni, na posebno izgrađenom platou. Kao i nekoliko drugih arkadijskih hramova i on je orijentiran u smjeru istok - zapad, umjesto uobičajenog sjever - jug, jer je vjerojatno slijedio lokalnu tradiciju. Isklesan je od lokalnog sivog vapnenca, osim dijelova krovišta , kapitela i skulptorske dekoracije koja je od mramora.

Tlocrt hrama i nacrt naosa

On je jedini poznati antički hram u kom su kombinirana sva tri reda klasične arhitekture; dorski, jonski i korintski. Izvana je okružen kolonadom strogih dorskih stupova, po 6 stupova na kraćim stranama i po 15 na dužim, a ne uobičajeni omjer toga vremena 6 x 13, pa izgleda izduženije. U unutrašnjosti duž uzdužnih zidova naosa, niže se po pet jonskih stupova, koji dijele prostor na niše. Sa frontantalne i stražnje strane stoje po dva dorska stupa, a u sredini gdje je bio Apolonov kip - jedan jedini korintski stup. [1]

Kapitel centralnog stupa hrama iz Base je najstariji sačuvani primjerak korintskog reda, pa se zbog on smatra protutipom svih kasnijih korintskih spomenika grčke, rimske i svih kasnijih civilizacija. [2]

Frizovi[uredi - уреди]

Glavni članak: Friz iz Base

Oko čitave vanjske fasade protezao se dorski friz sa metopama i triglifima bez ikakve dekorativne plastike. Reljefe su imale samo unutrašnje metope kraće strane pronaosa, na njima je prikazan Apolonov povratak na Olimp i one na opistodomu na kojima je prikazana kćer mesanijskog kralja Leukipa i Dioskuri. Timpanoni su izgleda bili bez skulptorske dekoracije.

Fragment friza koji se danas nalazi u Britanskom muzeju

Glavna dekoracija hrama bio je mramorni jonski friz kog su nosili jonski polustupovi naosa. On je dug 31 m, sastojao se od 23 mramorne ploče, na 12 ploča je prikazan boj između Argonauta i Amazonki (Amazanomahija) a na preostalih 11 bitka između lapita i kentaura (Kentauromahija). Pretpostavlja se da je to rad Pajonija, kome se pripisuje i slavni kip Nike iz Olimpije. [1]

Hram je ostao u funkciji i za helenističkog i rimskog doba, pa mu je krov višekratno obnavljan. Nakon tog je napušten pa mu se urušio krov, i počeo je brže propadati, stanje su pogoršali lopovi koji su pokrali metalne klinove koji su vezivali kamene blokove. Kako se nalazio izvan polisa u pustopoljini, - ostao je neotkriven sve do 1765., kad ga je slučajno otkrio francuski arhitekt Bôcher. Prva arheološka istraživanja provedena 1812. donjela su mu više štete nego koristi, jer je ostao bez najvrijednije skulptorske dekoracije (friz i korintski kapitel) koju su 1814. po nalogu budućeg kralja Georga IV. kupili Englezi]] i odnjeli je u Britanski muzej. [3] [2]

Između 1902. - 1906. hram su gotovo potpuno restaurirali grčki arheolozi, ali je od kraja 1960-ih počeo ponovno propadati zbog atmosferalija. Pa je 1975. osnovan je Odbor za zaštitu hrama, koji je pokrenuo program za konzervaciju i potpunu restauraciju hrama. [1]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 "Temple of Apollo Epikourios na portalu" (engleski). Grčko ministarstvo kulure. http://odysseus.culture.gr/h/2/eh251.jsp?obj_id=1142. pristupljeno 24. 10. 2013. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 "Temple of Apollo Epicurius at Bassae" (engleski). UNESCO. http://whc.unesco.org/en/list/392. pristupljeno 20. 10. 2013. 
  3. "Ictinus" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/281630/Ictinus#ref158364. pristupljeno 24. 10. 2013. 

Vanjske veze[uredi - уреди]