Historijski nacionalni park Haitija
| Povijesni nacionalni park: citadela, Sans Souci i Ramiers | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
 Haiti
  Povijesni nacionalni park Haitija | |
| Registriran: | 1982. (6. zasjedanje) |
| Vrsta: | Kulturno dobro |
| Mjerilo: | iv, vi |
| Ugroženost: | - |
| Referenca: | UNESCO |
Povijesni nacionalni park Haitija je skupina spomenika u haićanskom departmanu Nord s početka 19. stoljeća kada je Haiti proglasio svoju neovisnost: citadela Laferrière, palača Sans Souci i građevine Ramiersa. Godine 1982. ovi spomenici su upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama kao "jedinstveni simboli slobode kao prve građevine koje su izgradili crni robovi koji su se izborili za svoju slobodu".[1]
Povijest[uredi | uredi kod]
Dana 1. siječnja 1804. godine, nakon 14 godina borbe za otok crnih robova protiv kolonizatora, glavni vođa revolucije Jean-Jacques Dessallines proglasio je samostalnost Republike Haiti. Car Dessallines je odmah povjerio Henriju Christopheu, jednom od svojih generala, zadatak izgradnje goleme utvrde na brdu Pic Laferrière (kasnije poznatom kao Pic Henry), 28 km jugozapadno od grada Cap-Haïtien. Nakon smrti Dessallinesa 1806. godine, Republika Haiti je podijeljena na dvije države: južni dio kojim je upravljao Pétion, dok se na sjeveru Christophe proglasio kraljem 1811. godine. Citadela Laferrière (ili Citadela Henri), koja je izvorno zamišljena kao spomenik slobode, postala je despotska utvrda samo tijekom 1813. godine. U isto vrijeme, kralj Christophe (Henry I., kralj Haitija) je započeo gradnju nevjerojatne palače Sans Souci (tj. "bezbrižna") okružene vrtovima u podnožju prilazne ceste kaštelu, u blizini sela Milot.[2]
Znamenitosti[uredi | uredi kod]
Citadela Henry, sagrađena na 970 metara nadmorske visine na površini od oko 1 ha, jedan je od najboljih primjera umjetnosti vojnog inženjerstva početkom 19. stoljeća. Planovi su djelo Haićanina Henrija Barrea, ali je vjerojatno da je general Christophe igrao ključnu ulogu u njezinom planu izvanredno artikuliranog volumena kako bi se omogućilo integrirati topništvo, razraditi sustav opskrbe vodom i cisterne, te kolosalne obrambene zidine koje čine ovaj kaštel nesavladivim. U njemu je mogla stanovati posada od 2000 ljudi, ili 5000 u slučaju potrebe.
Palača Sans Souci, danas uglavnom ruševina koja se trenutno restaurira, duguje svoju bizarnu ljepotu iznimnom skladu s planinskim okruženjem, kao i pribjegavanje različitim i navodno nespojivim arhitektonskim modelima. Barokno stubište i neoklasične terase, te strmi vrtovi podsjećaju na palače u Potsdamu i Beču, dok su kanali i bazeni inspirirani Versajskom palačom, osim nedefiniranoj halucinacijskoj kvaliteti ovog djela megalomanskog kralja.
Povezano[uredi | uredi kod]
- St. George (Bermudi), Velika Britanija
- Brimstone Hill, Sveti Kristofor i Nevis
- San Lorenzo (Panama)
- Kolonijalne utvrde i dvorci u Gani
- Sanssouci, Potsdam (Njemačka)
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Svjetska baština Haitija 20. siječnja 2010. (en) Preuzeto 22. siječnja 2012.
- ↑ Clive Cheesman, The Armorial of Haiti: Symbols of Nobility in the Reign of Henri Christophe, 2007., London: The College of Arms
- Marvin T. Jones & Associates, Citadel story and photo gallery Arhivirano 2012-02-10 na Wayback Machine-u