Historija Londona

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Panorama Londona 1751.

London je glavni grad Ujedinjenog Kraljevstva. Nalazi se na rijeci Temzi u Engleskoj. London ima 7.355.400 stanovnika (procjena iz 2006.), s još nekoliko milijuna u širem metropolskom području.

Počeci[uredi | uredi kod]

Rijeka Temza imala je veoma važnu ulogu kao prometni i trgovački pravac još u vrijeme prije nego su Britaniju osvojili Rimljani (razdoblje između 55. pne. i 43. godine n.e.). London, ili kako su ga Rimljani nazivali Londinium (latinizirano keltsko ime), podignut je na izvanredno povoljnom položaju, u početku kao rimski vojni logor, koji se, zahvaljujući više trgovini nego ratovima, pretvorio u snažno trgovačko središte. Već godine 61 n.e. Londinium je porušila i opljačkala Boadicea, vladarica keltskog plemena Icena. Potkraj 1. stoljeća grad je utvrđen, sagrađen je veličanstveni forum te drvena pristaništa, skladišta i ograđeni mol. Londinium je bio izravno povezan s trgovinom kontinentalne Europe. Također je postao i financijsko i upravno središte, a početkom 3. stoljeća počeo se opasivati zidom. U 4. stoljeću dobio je carski naslov Augusta. Stanovništvo mu je vjerojatno naraslo na oko 30.000 ljudi, a površina na oko 135 hektara, što je bilo dvostruko više od rimskog Pariza. Grad je ostao po rimskom vlašću sve do njihova povlačenja iz Britanije početkom 5. stoljeća.

Srednji vijek[uredi | uredi kod]

Povijest Londona tijekom 5. stoljeća i 6. stoljeća slabo je poznata. U 7. stoljeću London je istaknuto središte istočnih Sasa. U 9. stoljeću London su zauzeli Danci, a 886. preoteo im ga je kralj Alfred Veliki. Godine 1042 u Londonu je izabran kralj Edvard III. Ispovjednik.

Plan Londona 1300.

London je bio daleko najveći i najbogatiji grad u Engleskoj u razdoblju od 11. pa do 13. stoljeća.

Imao je svoje slobode iako ih je Henrik III. ukinuo 1239. i zbacio gradonačelnika. Gradonačelnik Londona prvi put se spominje u jednoj tužbi iz posljednjeg desetljeća 12. stoljeća, u kojoj jedan od njegovih stanovnika tvrdi: "Dogodilo se što mu drago, London neće imati drugog kralja osim gradonačelnika".

Potkraj 13. stoljeća zabilježeni su prigovori da su mnoge zgrade u Londonu bile toliko blizu jedna drugoj da "među njima nema slobodnog prostora" i da su neki ljudi prisvojili "zidove svojih susjeda bez prava".

London je bio nemirno mjesto, ali puno aktivnosti. Jedan Židov u Kronikama Richarda iz Devizesa (pisanim između 1193. i 1198.) upozorava mladog francuskog kršćanina: "Ako moraš ići u London, brzo prođi kroza nj". Grad je bio pun "glumaca, lakrdijaša, pjevačica, vidara, bludnica, proročica, lihvara, noćnih tipova, mađioničara, mimičara, prosjaka i odrpanaca".

Rano moderno doba[uredi | uredi kod]

Godine 1665. London je pogodila velika epidemija kuge. Vjeruje se da su je donijeli nizozemski brodovi koji su prevozili pamuk iz Amsterdama. Bolest se brzo širila pa je u jednom trenutku umiralo i do 7.000 ljudi tjedno. Čak se i kralj Karlo II. u srpnju 1665., bježeći od bolesti, s obitelji povukao u Oxford. Nikakvi pokušaji suzbijanja bolesti nisu uspjeli dok epidemija nije jenjala ostavivši iza sebe mnogo umrlih. Godinu dana poslije, 2. rujna 1666., još jedna tragedija pogodila je London: veliki požar koji je "progutao" 13.200 kuća i 87 crkava.

Glavni grad britanskog imperija[uredi | uredi kod]

Londonski je u 18. stoljeću postao glavni pozajmljivač novca, a iza tog razvoja su stajale britanska i trgovačka mornarica.

London krajem 19. stoljeća

Londonski bankovni sustav je bio skup privatnih banaka u čijem je središtu bio Londonski City. Glavna zadaća Engleske banke bila je pozamljivanje novca britanskoj vladi. London je bio središte gdje su trgovci izravnavali račune te u to vrijeme najznačajnije financijsko središte svijeta. Novčarska uloga koja se temeljila na povjerenju poslovnih krugova svijeta je ojačala utjecaj i moć Engleske.

London je bio diskontni i akceptni centar, što je značilo da je Velika Britanija bila kratkoročni kreditor drugih naroda. Tajna britanske financijske prevlasti je bila u operacijama Engleske banke, koja je utvrđivala količinu kratkoročnih kredita koje je britansko tržište kapitala nudilo inozemstvu.

U svom djelu "Imperijalizam i svjetska privreda" Buharin navodi da je 1910. u Londonu bilo 36 kolonijalnih banaka s 3538 podružnica širom svijeta.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]