Hirohito, car Shōwa

Izvor: Wikipedia
Hirohito / Car Shōva
裕仁 / 昭和天皇
Hirohito in dress uniform.jpg
Japan 124. car Japanskog carstva
Vladavina 25. prosinca 1926.7. siječnja 1989.
Prethodnik Yoshihito
Nasljednik Akihito
Supruga Kuni Nagako
Djeca Shigeko
Sachiko
Kazuko
Atsuko
Akihito
Masahito
Takako
Otac Yoshihito
Majka Teimei
Rođenje 29. travnja 1901.
Japan Tokio, Japan
Smrt 7. siječnja 1989.
Japan Tokio, Japan
Zanimanje podmorski biolog
Vjera šintoizam

Hirohito ('裕仁', Hirohito; Tokio, 29. travnja 1901. - Tokio, 7. siječnja 1989.) bio je japanski car koji je imao najdulji mandat od svih careva u Japanu.

Vladao je od 1926. do svoje smrti 1989. i bio je vrhovni vođa u II. svjetskom ratu. Nakon smrti postao je poznatiji pod imenom Car Shova (Shōwa Tennō). Hirohito je preminuo 7. siječnja 1989. u 6:33, a službena smrt objavljena je u 7:55, kad je javnost prvi put saznala da je car imao rak.

Rani život[uredi - уреди]

Hirohito je bio sin cara Yoshihita i carice Teimei. Službeno je postao princ nasljednik 2. listopada 1916. Hirohito je pohađao dječačku (mušku) školu Gakushin (1908. - 1914.) koju su uglavnom pohađali arisokrati, zatim odlazi u posebni institut za princa nasljednika (Tōgū-gogakumonsho) i pohađa taj institut od 1914. - 1921. Godine 1921. Hirohito je prošao šestomjesečnu eurospku turneju, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku, Italiju, Nizozemsku, Nizozemska i Belgiju, Belgija, time je postao prvi princ koji je privremeno otputovao iz Japana. Nakon povratka u Japan preuzeo je dužnos regenta 29. listopada 1921. godine, nasljeđujući bolesnog oca kojem se pogoršalo mentalno stanje. Za vrijeme njegove dužnosti regenta pravo glasa na izborima dobili su svi muškarci stariji od 25 godina.

Brak[uredi - уреди]

Hirohito je oženio princezu Nagako Kuni, buduću caricu. Ona je bila najstarija kćer princa Kunija Kuniyoshija. Imali su dva sina i pet kćeriju:

Kćeri su mu nakon punoljetnosti su napustile carsku obitelj s obzirom na američke reforme na japansku carsku obitelj.

Car[uredi - уреди]

25. prosinca 1926. Hirohito je naslijedio preminulog oca Yoshihita. Tad je završila era njegova oca zvana Taishō, a započela je era cara Hirohita zvana Shōwa. Prema japanskoj tradiciji dobio ja ime Car Taishō, no rijetko ili nikako se tako obraćalo caru Hirohitu. Hirohitu su se obraćali s "Njegovo veličanstvo car" (天皇陛下, tennō heika), što je skraćeno na samo "Njegovo veličanstvo" (陛下, heika).

Rana vladavina[uredi - уреди]

Prva obilježja njegove vladavine bila su sukobljavanje s financijskom krizom i snažnim jačanjem vojske. Japanska kopnena vojska i Japanska ratna mornarica uvijek su imali pravo na veto od 1900. godine i između 1921. i 1944. godine.

Hirohito je jednom prilikom za dlaku izbjegao smrt. Ručnu granatu na njega bacio je koreanski nacionalist u Tokiju 9. siječnja 1932. godine.

Druga važna napomena je atentat predsjednika Vlade Inukaia Tsuyoshia 1932. godine, što ja naznačilo kraj civilne vladavine nad vojskom. Poslije ovoga uslijedio je pokušaja vojnog udara na Vladu u veljači 1936. Incident je nazvan dvadesetšestoveljačni incident, vođen nižim časnicima, tj. svih onih koji su imali simpatije prema viskopozicioniranom časniku princu Chichibuu, bratu cara Hirohita. Incident je prerastao u pobunu, a pobuna je rezultirala smaknućem velikog dijela članova Vlade i vojnih časnika.

Nakon što je car Hirohito obavješten o pobuni, izdao je naređenje da se pobuna uguši. Vojnike koji su se pobunili nazvao je pounjenicima (bōto). Točnije, naredio je ministru vojske Yoshiyukiu Kawashimau da uguši pobunu za jedan sat, i svakih pola informirao se o pobuni od Honjōa. Kad je čuo od Honjō da je napravljen tek mali napredak protiv pobune, Hirohito mu je rekao: "Ja, osobno ću vodit Konoe zbor (diviziju) i obuzdati ih." Pobunjenici su izgubli pobunu 29. veljače 1936.

Sino-japanski rat i Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Prije početka drugog svjetskog rata Japan je 1931. napao Mandžuriju u prvom sino-japanskom ratu, a zatim i ostatak Kine 1937.g. u drugom sino-japanskom ratu.

Neki izvori okrivaju da Car Šōva nije imao prigovora na plan o invaziji Kine 1937.g. [1], koji su mu predložili njegovi ministri i premijer Fumimaro Konoe. Najveća briga mu je bila mogućnost napada Sovjetskog Saveza sa sjevera, a najviše pitanja je svojim ministrima postavljao o vremenu koje će trebati da se savlada kineski otpor.

Prema Akiri Fujiwari, tijekom rata sa Kinom Car je osobno ratificirao prijedlog da japanska vojska odbaci u ratovanju međunarodna pravila o postupanju sa ratnim zarobljenicima. [2] Radovi Yoshiaki Yoshimi i Seiya Matsuno ukazuju da je Car odobrio posebna naređenja (rinsanmei), o upotrebi kemijskog oružja protiv Kineza.[3]

Za vrijeme drugog svjetskog rata Japan je sklopio savez sa nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom nazvan Sile Osovine. U srpnju 1939. Car je nekoliko puta raspravljao sa jednim od svoje braće Yasuhitoom (Princ Chichibu), koji ga je tri puta tjedno posjećivao i zalagao se za savez, često je u posjetu bio zajedno sa ministrom vojske Seishiro Itagaki .[4] Tek nakon uspjeha njemačke vojske u Europi Car je pristao na savez.

Pred kraj rata, na početku 1945.g. unatoč sve lošijoj situaciji za Japan, Car nije pristao na završavanje rata pregovorima i predajom prema savjetu premijera Fumimaro Konoe, nego se još nadao velikoj pobjedi. Nakon predajom Njemačke u svibnju 1945. i odluke Sovjetskog Saveza o tome da neće produžiti sporazum o nenapadanju, japanski kabinet se sastao u lipnju 1945. kako bi potvrdio odluku o borbi do zadnjeg čovjeka. Ovu odluku je potvrdio Car na kratkom sastanku sa svojim savjetnicima.

Dana 26. srpnja 1945. saveznici su donijeli Postdamsku Deklaraciju u kojoj su zahtjeva bezuvjetna predaja Japan, što su japanska vlada i Car prvotno odbili. Nakon napada atomskom bombom na Hiroshimu i Nagasaki i objave rata Sovjetskog Saveza, Car je odlučio završiti rat. O svojoj odluci obavijestio je svoju obitelj, a dana 15. kolovoza je preko radija emitirana snimka u kojoj Car objavljuje bezuvjetnu predaju svih japanski vojnih snaga (Gyokuon-hōsō), te je to ujedno i prvi puta da su japanci čuli glas svoga Cara preko radija.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Wakabayashi, Bob Tadashi (1991). "Emperor Hirohito on Localized Aggression in China". Sino-Japanese Studies 4 (1), pp. 4–27. Retrieved on 2008-02-03.
  2. Fujiwara, Nitchū Sensō ni Okeru Horyo Gyakusatsu, Kikan Sensō Sekinin Kenkyū 9, 1995, p.22.
  3. Dokugasusen Kankei Shiryō II, Kaisetsu, 1997, pp.25–29.
  4. Terasaki Hidenari, Shōwa tennō dokuhakuroku, Bungei Shūnjusha, 1991, p.106–108, Wetzler, Hirohito and War, pp.25, 231.

Vanjske veze[uredi - уреди]

Prethodi:
Taishō
Car Japana
1926-1989
Slijedi:
Akihito