Grimoar
.jpg)
Grimorij, također grimoar, (fr. grimoire) ili Knjiga sjenki, je tekstualni priručnik magije. Ovakvi priručnici poznati su širom Europe još od srednjeg vijeka.
Grimoriji sadrže upute kako napraviti magijske objekte, poput talismana i magičnog kruga, kako izvoditi magične čarolije, prizivati anđele i demone, daju njihova imena i karakteristike, nabrajaju čini za ljubav, ozdravljenje, uništenje neprijatelja, bogatstvo, bacanje uroka i slično. Za mnoge takve knjige i rukopise vjerovalo se kako i same imaju magijska svojstva.
Većina grimorija su apokrifni spisi koji su autorstvo atributirali znamenitim povijesnim osobama kako bi djelima dali autoritet i značaj.
Etimologija[uredi | uredi kod]
Riječ "grimorij" ili "grimoar" vuče podrijetlo od starofrancuske riječi grammaire koja proizlazi od grčkog "grammatikos" u značenju pisana riječ. Taj izraz se počeo rabiti u srednjem vijeku za sve necrkvene knjige, koje su kao takve bile sumnjičene kao knjige magije. S vremenom se izraz lokalizirao isključivo na ona djela koja su doista sadržavala tekstove magije i okultnog.
Povijest[uredi | uredi kod]
Stari vijek[uredi | uredi kod]
Najstariji magijski tekstovi pronađeni su arheološkim iskapanjima u Egiptu i na glinenim pločicama iz Asurbanipalove knjižnice iz 7. stoljeća pr. Kr.[1], te zapisi rituala i prizivanja iz sumerskog grada Uruka, datirani u 5. i 4. stoljeće pr. Kr.[2]
Židovi su imali, također, razvijenu okultnu tradiciju. Prema biblijskoj tradiciji, autorstvo nad okultnim tekstovima pripisivano je još od antike židovskim patrijarsima i prorocima poput Henoka (Knjiga Henokova), Mojsija ( Knjige Mojsijeve) i Salomona (Clavicula Salomonis, Salomonov zavjet iz 1.-3. stoljeća i dr.).[3]
U vrijeme helenizma utjecaj židovske magije proširio se i na Egipat, gdje se isprepleo s egipatskom magijom. O tome svjedoče grčko-egipatski magijski papirusi pronađeni u 19. stoljeću na području nekadašnjeg helenističkog Egipta.[4]
Priznavanje kršćanstva kao jedine službene religije u Rimskom Carstvu, potisnulo je stara vjerovanja koja su žigosana kao poganska i neprimjerena za kršćane.
Srednji vijek[uredi | uredi kod]
Prvi europski grimoriji nastajali su u srednjem vijeku, no u njima se očitava i starija hermetička tradicija, zasnovana na antičkim tradicijama i židovskom misticizmu. Širenje ezoterične misli na europski kontinent započelo je preko Iberijskog poluotoka pojavom arapskih i židovskih magijskih tekstova.
Najpoznatiji grimoriji u razdoblju srednjeg vijeka bili su:
- Picatrix, 12. stoljeće
- Sefer Raziel, 13. stoljeće
- Honorijeva knjiga zakletvi (Liber Juratus), 13. stoljeće
- Mojsijev mač (Harba de-Mosha), 14. stoljeće
- Knjiga svete magije Abra-Melina maga, 1458.
- Heptameron seu Elementa magica, 1496.
Renesansa i barok[uredi | uredi kod]
Prodorom novoplatonističke ezoterije s Istoka, padom Carigrada 1453., nastaju brojni magijski rukopisi koji autorstvo uglavnom pripisuju kralju Salomonu. U razdoblju djelovanja inkvizicije i lova na vještice, mnogi su grimoriji završili na "Indeksu zabranjenih knjiga" (Index Librorum Prohibitorum).
Najvažniji magijski tekstovi razdoblja renesanse i baroka su:
- Ključ kralja Salomona, 15. stoljeće
- Okultna filozofija u tri knjige (De occulta philosophia libri tres), 1533.
- Arbatel de magia veterum, 1575.
- Grand Albert, 16. stoljeće
- Lemegeton Clavicula Salomonis, 17. stoljeće
Početkom 17. stoljeća pojavljuju se prvi tiskani grimoriji, čime takva literature postaje dostupnija širem krugu obrazovanih ljudi.[5]
18. i 19. stoljeće[uredi | uredi kod]
Unatoč pojavi prosvjetiteljstva, razvoju znanosti i racionalizma, vjerovanja u magiju i vještičarstvo preživjela su u Europi. U ovom vremenu nastaju i neki novi magijski tekstovi koji većinom imaju pretenziju postaviti vrijeme svog postanka u dalju prošlost kako bi dobili na vjerodostojnosti i auru tajanstvenosti:
- Petit Albert, 18. stoljeće
- Crno pile, 18. stoljeće
- Grimorium Verum, navodno tiskana 1517., no zapravo potjeće iz 18. stoljeća
- Enchiridion Leonis Papae, 1749.
- Šesta i Sedma knjiga Mojsijeva, 18. ili 19. stoljeće
- Grimorij pape Honorija (Grimorium Honorii), 18. ili 19. stoljeće
- Magus, autora Francisa Baretta iz 1801.
- Grand Grimoire, navodno izdan 1522., ali vjerojatno nije nastao prije 19. stoljeća
- Knjiga svetog Ciprijana, pretendira na 1510. kao godinu tiskanja, ali prvi spomen je tek iz 1802.[6]
20. stoljeće[uredi | uredi kod]
U 20. stoljeću je, također zabilježena pojava određenih magijskih priručnika, ali i prva navala brojnih modernih grimorija.
Neki od važnijih knjiga iz ovog razdoblja su:
- Tajni Turielov grimorij
- Necronomicon, grimorij iz novela H. P. Lovecrafta
- Simonov necronomicon, nastao po uzoru na onaj literarni
- Knjiga sjenki, wiccanski grimorij autora Geralda Gardnera
Bilješke[uredi | uredi kod]
- ↑ Magija, str. 59.
- ↑ Davies, Owen, str. 8.
- ↑ Grimoires, str. 15.
- ↑ Davies, Owen, str. 9.-10.
- ↑ Havens, Nigel, str. 38.
- ↑ Davies, Owen, str. 114.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Davies, Owen, Grimoires, A History of Magic Books, Oxford University Press, New York, 2009. ISBN 978-0-19-920451-9
- Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, Nova Arka, Zagreb, 1996. ISBN 953-6123-31-2
- Knight, Thomas H., Magija, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2001. ISBN 953-6234-91-2
Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]
- Internet Sacred Text Archives: Grimoires (en)
- Magical Athenaeum - zbirka magijskih rukopisa i knjiga u PDF formatu (en)