Giovanni Domenico Tiepolo

Izvor: Wikipedia
Giovanni Domenico Tiepolo

Scena karnevala (Muzej Louvre)
Rođenje 30. august 1727.
Zianigo pored Mirana okolica Venecije, Mletačka republika
Smrt 3. mart 1804.
Venecija, Republika Italija
Polje slikarstvo - grafika
Pokret rokoko
Djela Freske za porodičnu vilu Zianigo, Freska Zasluge i slava
Uticaj od Giovanni Battista Tiepolo, Francesco Guardi

Giovanni Domenico (Giandomenico) Tiepolo (* Zianigo pored Mirana okolica Venecije, 30. august 1727. -† Venecija, 3. mart 1804.[1] ) bio je venecijanski rokoko slikar i grafičar, sin puno poznatijeg oca Giovannija Battiste Tiepola.

Biografija[uredi - уреди]

Giandomenico je rođen i odrastao u pravoj slikarskoj porodici, ne samo da mu je otac bio poznati slikar Giovanni Battista Tiepolo, koji se do bogatsva i plemićkog naslova uzdigao radom, već je i preko majke - Marije Cecilije Guardi, imao slavne rođake slikare. Ona je bila sestra od slavnog Francesco Guardija i slabije poznatog Gianantonija Guardija [1]. I njegov mlađi brat mlađi brat Lorenzo bio je cijenjeni slikar. Giandomenico se već sa 13 godina uključio u rad slikarske bottege svoga oca, a sa 19 je dobio narudžbu za oslikavanje oratorija u crkvi San Polo, prizorima Isusovog križnog puta.[1] Tih 14 slika je između 1748. i 1749. izveo kao bakropise. 1748. naslikao je Ozdravljenje opsjednutog za crkvu San Francesco di Paola u Veneciji.

Od proljeća 1750. do 1753. radi s ocem na oslikavanju dvorca würzburgškog kneza biskupa Karla Filipa Greiffenklaua u Bavarskoj.[1] Otac je Giandomenicu dao slobodu da samostalno izvede freske; Justinijan zakonodavac, Konstantin branitelj vjere i Ambrozije odbija cara Teodozija. Za kneza je izveo grafičku mapu od 24 ilustracije na temu Bijega u Egipat. Po povratku u Veneciju radi u radionici Pietra Longhija i ujaka Francesca Guardija između 1753-1754 naslikao je Scenu karnevala (Menuet), a po skicama oca izveo je freske u prezbiteriju crkve Santi Giovita e Faustino u Bresci. Zajedno s ocem izveo je freske u Vili Valmarana (Vicenza) 1757. godine. On se osobno specijalizirao za slikanje pozadinskih prizora (šuma i polja) koje je slikao novim modernim načinom koji je donjelo prosvjetiteljstvo - brzim potezima kistom, bez puno detalja, što je bio dotadašnji manir.

Od 1759. počeo je oslikavati porodičnu vilu u Zianigu pored Mirana, to je nakratko prekinuo zbog odlaska u Udine, gdje je oslikao oratorij crkve della Purità. Ponovno zajedno s ocem 1761., oslikava Vilu Pisani u mjestu Stra, pored Venecije.

Zajedno s ocem i bratom odlazi u Madrid 1762. na poziv španjolskog kralja Karla III, da oslika veliku stropnu fresku Slava Španjolske za prijestolnu dvoranu kraljevske palače u Madridu., i scene Križnog puta u crkvi San Filippo Neri.[1] Nakon smrti svoga oca 1770., Giandomenico se vraća u Veneciju, ostavljajući brata Lorenza u Madridu. Od 1772. radi kao profesor na venecijanskoj Umjetničkoj Akademiji, a od 1783. je i predsjednik Akademije.

Posljednja veća narudžba koju je izveo bila je oslikavanje freskama Palazzo Contarini u Veneciji 1789. u maniri svog oca. Posljednje godine života, od 1791. posvetio je dovršetku ciklusa fresaka u porodičnoj vili u Zianigu. One su danas izložene u palači Ca 'Rezzonico u Veneciji, nakon što su gotovo propale 1906. Tih posljednjih godina nacrtao je seriju ilustracija za djecu (Divertimento per li ragazzi carte n.104) sa Pulcinellom iz Commedie dell'arte, ismijavajući pomalo venecijansko društvo svoga doba. Giandomenico Tiepolo je umro u Veneciji 3. marta 1804.[1]

Djela[uredi - уреди]

Od njegova velika opusa vrijedi istaći;

Freske za porodičnu vilu u Zianigu[uredi - уреди]

Njegov otac Giovanni Battista Tiepolo kupio je 24. decembra 1757. u Zianigu, predgrađu Mirana (šira okolica Venecije) porodičnu vilu. Giandomenico je između 1759. i 1797., naslikao čitav niz vrlo interesantnih fresaka da ukrasi vilu, iz tog ciklusa najbolje su;

  • Novi svijet (Il mondo nuovo);
  • Šetnja (la passeggiata);
  • Manuet (Pulcinella i akrobati)

Freska Zasluge i slava[uredi - уреди]

Tu fresku naslikao je za za palaču Caragiani u Veneciji krajem 18. vijeka, ona se danas nalazi u vili Bianchini di Zianigo u Miranu.

Galerija slika[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Giovanni Muneratti, Mario Esposito, Luca Luise: Mirano Terra dei Tiepolo. I Tiepolo nel territorio di Mirano, Centro Studi Documentazione Tiepolo, Comune di Mirano, 2007
  • Sebastiano Bonnini: Giandomenico Tiepolo e l'Histoire de la République de Venise di Pierre Daru, in "Archivio Veneto", a. CXXXXI, V serie, n. 210, 2010, str. 61-122.

Izvori[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]