Germanija (knjiga)

Izvor: Wikipedia

Germanija (latinski: De Origine et situ Germanorum, doslovno O porijeklu i položaju Germana[1]) je knjiga koju je rimski historičar Gaj Kornelije Tacit napisao oko 98. a koji predstavlja etnografsku studiju germanskih plemena koja su tada živjela izvan granica Rimskog Carstva.

U tom djelu, koje se sastoji od općeg i posebnog dijela, Tacit opisuje Germaniju i brojna germanska plemena koja tamo žive. Također opisuje običaje i svakodnevni život Germana. Tacit ističe jednostavnost i moralnost Germana nasuprot dekadenciji i pokvarenosti Rimljana; njihov strogi obiteljski život, vjernost i odanost, njihovu hrabrost u ratu i težnju za slobodom. No, govori i o njihovim manama; ljenčarenju kad nije rat, ovisnost o kockanju i pretjerano pijenje piva.

Tacit vjerojatno sam nikada nije bio u Germaniji nego je podatke dobivaoi od rimskih vojnika i trgovaca koji su bili tamo. Intencija njegova djela je sporna. Jedni je smatraju naprosto geografskom monografijom, a drugi "ogledalom običaja".

Kratki prikaz[uredi - уреди]

Germania počinje opisom zemlje, zakona i običaja germanskih naroda, u opisima pojedinih plemena počevši od onih kojih žive blizu Rimske zemlje, i oni koji žive na krajnjim obalama Balktika, oni koji sakupljaju ćilibar Aesti, pa Fenni, i nepoznata plemena. Tacit u 2. glavi govori kako su fizički, Germanski narodi posebna nacija, a ne dodatak svojih suseda. Oni su podeljeni u 3 velike grane Ingaevones, Herminones i Istaevones. Oni vode poreklo od sina Maniusa, Tiusta i njihovog zajedničkog pretka. U 4. poglavlju on navodi da svi oni imaju zajedničke fizičke karakteristike, plave oči, crvenkastu kosu, i krupna tela, nisu tolerantni prema iscrpljujućem radu, tolerantni prema gladi i hladnoći, ali ne i prema toploti. U 7. poglavlju Tacit opisuje svoju vladu i rukovodstvo, primer navodi rukovodstvo radije nego vlast i kazne koje su u delo sprovodili sveštenici. U 8. poglavlju ističe da su ženina mišljenja poštovana. U 9. poglavlju Tacit opisuje način rada skupštine, u javnim raspravama konačnu odluku donose ljudi iz plemena kao celina. Tacit dodatno govori o ulozi žena u 7.i 8. poglavlju, oni često prate muškarce koji idu u bitku i nude im ohrabrenje. Muškarci su često bili motivisani da se bore za žene jer su se plašili njihovog zarobljenja. U 18. poglavlju kaže da su bili zadovoljni sa jednom ženom, osim nekoliko političkih brakova, a izričito poredi ovu praksu sa ostalim varvarskim narodima. On takođe beleži u 19. poglavlju da je preljuba bila veoma retka, i da su nevernu ženu kasnije izbegavali u zajednici. U 45. poglavlju spominje da pleme na severu Sitones „liče“ u svakom pogledu osim jednog- žena je vladajući pol. U poslednjim poglavljima opisuje različita germanska plemena, njihove relativne lokacije i neke od njihovih karakteristika. Mnoga plemena po imenu odgovaraju sa drugim (kasnije) istorijskim zapisima i tradiciji, dok je sudbina manje jasna.

Napomene[uredi - уреди]

  1. Nekada se, u starijim izvorima, ponekad koristi i prijevod O porijeklu i položaja Nijemaca, ali izraz Germani pokriva širi etnički korpus od suvremenih Nijemaca .

V. također[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  • T.A. Dorey, 'Agricola' and 'Germania', in Tacitus (London, Routledge and Kegan Paul, 1969) (Studies in Latin Literature series)
  • Alfred Gudeman, The Sources of the Germania of Tacitus, in Transactions and Proceedings of the American Philological Association, Vol. 31. (1900), pp. 93–111
  • Christopher B. Krebs, Negotiatio Germaniae. Tacitus' Germania und Enea Silvio Piccolomini, Giannantonio Campano, Conrad Celtis und Heinrich Bebel (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2005). ISBN 3-525-25257-9.
  • Simon Schama, 1995. Landscape and Memory 2.i "The hunt for Germania"

Literatura[uredi - уреди]

  • Rodney Potter Robinson, 1935. The Germania of Tacitus (Middletown, Connecticut; American Philological Association) (textual and manuscript analysis)
  • Kenneth C. Schellhase, 1976. Tacitus in Renaissance Political Thought (Chicago)

Eksterni linkovi[uredi - уреди]