Galski pohod na Balkan

Izvor: Wikipedia

Galski pohod na Balkan je naziv za migracije, odnosno veliku ekspediciju keltskih plemena koja su se oko godine 280. pne. zaputile iz svoje tadašnje postojbine u Panoniji, odnosno podnožju Karpata na Balkan s ciljem da pokore tamošnje narode, odnosno opljačkaju tamošnje zemlje, prije svega Grčku i njene bogate polise. Invazija, koja je velikim djelom koristila haos izazvan nedavnim ratovima dijadoha je ispočetka imala veliki uspjeh, tako da su Gali pokorili Trakiju, veliki dio Ilirije, opustošili Makedoniju i prodrli sve do centralne Grčke. Neuspjeh da se zauzme bogato svetište u Delfima godine 279. pne. je, pak, doveo do propasti pohoda te su galske vojske uništene. Dio Gala se naselio na istoku, u Trakiji, gdje je osnovao kratkotrajnu državu sa sjedištem u Tilisu, a dio je preko Helesponta otišao u Malu Aziju, gdje je u tamošnjim centralnim visoravnima osnovao državu kasnije poznatu pod nazivom Galatija.

Naseljavanje jugoistočne Evrope[uredi - уреди]

Kelti u Evropi i njihovi dodiri sa nekim plemenima Ilira, oko 390. godine prije nove ere

Naseljavanje Kelta na prostore jugoistočne Evrope datira iz 4. vijeka pne. i koincidira s keltskim prodorima u Italiju. U tom periodu su se keltske grupe doselile u podnožje Karpata i dolinu Dunava. Na čelu su im bile konfederacije plemena poznate kao Boji i Volci, a migracije su se odvijale kroz dvije najvažnije rute - dolinom Dunava te istočno iz Italije. Nakon bitke na Aliji i opsade Rima, koju vršili 387. (ili 390) godine prije nove ere, Kelti su prodrli u dio Jadranskog primorja (zapadni Balkan), a možda i u predio današnje Bosne. Strabon navodi podatak o mješanju Kelta (Gala) sa ilirskim plemenom Japoda, koje je živjelo u jugozapadnoj Bosni, Lici i dijelovima Slovenije, što ne mora značiti i mješanje u etničkom smislu.

Prema legendi, iz Italije se na područje Ilirije naselilo čak 300.000 Kelta. [1]. Zahvaljujući tome se do početka 3. vijeka pne. stanovništvo Panonije gotovo u potpunosti keltiziralo. [2]. Tako se na području Panonije može pronaći veliki broj latenskih artefakata, ali su oni, s druge strane, rijetki na područjima istočno od Tise i južno od Save. [2]. S obzirom na njihove specifične karakteristilke, nazivaju se noričko-panonskom varijacijom keltske kulture. Kelti su se okoristili plodnim zemljištem oko panonskih rijeka, razvili poljoprivredu i keramiku, kao i iskorištavali rudnike u današnjoj Sloveniji. Tako se razvila novo veliko keltsko područje koje se pružalo od današnjeg Beča do rijeke Tise.

Rani prodori na jug[uredi - уреди]

Kelti su iz Panonske nizine počeli prodirati na jug, prije svega u obliku ograničenih pohoda čiji je jedini motiv bila pljačka, a glavna zapreka relativno neplodan i nepristupačan teren. Usprkos toga, postoje indicije da su se oni intenzivirali u drugoj polovici 4. vijeka pne. nakon što su Iliri postajali iscrpljeni stalnim sukobima sa svojim južnim susjedima, prije svega Makedonijom. Kelti se, s druge strane, same Makedonce nisu usuđivali napadati, pogotovo u vrijeme vladavine Filipa II i Aleksandra Velikog, te su njihove mete bili jedino Iliri. [3] Detalja o keltsko-ilirskim sukobima iz tog perioda, pak, ima vrlo u istorijskim izvorima. [2]

U svom drugom pohodu, Kelti su preko Panonije i Dunava krenuli prema jugu, ka Makedoniji i Delfima, ali su pretrpjeli poraz. Udružena keltska plemena su razbijena. Stoji Teopompov podatak o sukobu Kelta i ilirskog plemena Ardijeji, 359 – 358. godine prije nove ere, kao i primijenjenom keltskom ratnom lukavstvu, koje se sastojalo u trovanju protivnika hranom. Moglo bi se prihvatiti i tumačenje o seobi Autarijata (potisnutih Keltima) i njihovo pokoravanje Tribala. Po drugom, sigurnijem izvoru, Autarijate su unuštili Skordisci (keltsko pleme, koje se stacioniralo između rijeka Morave i Dunava, pa i u Sremu, nakon neuspjelog pohoda na Makedoniju i Delfe, 279. godine stare ere) a koji su se kasnije izmiješali sa Tračanima i Ilirima.

Godine 335. pne. istorijski izvori bilježe kako je Aleksandar Veliki, za vrijeme svog pohoda na sjever Trakije, primio izaslanstvo Kelta koje mu je odalo počast. Nakon Aleksandrove smrti, Kelti počinju sve intenzivnije napadi ilirska i tračka područja. Godine 310. pne. keltski general Molistomos je prodro u Iliriju, pokorivši Dardance, Peonce i Tribale, zbog čega je morao intervenisati makedonski kralj Kasandar. Godine 298. pne. Kasandar je razbio još jednu keltsku vojsku u Trakiji, ali je dio vojske pod Kambaulom prodro u Trakiju gdje je stvoreno novo, trajnije uporište.

Pohodi na Grčku[uredi - уреди]

Veliki pohod 279. pne.[uredi - уреди]

Putanje galskih pohoda na Balkan 279. pne.

281. pne. je označila prekretnicu u keltskim prodorima na jug Balkana i Grčku. Kolaps Lizimahove dijadoške države u Trakiji je otvorila put za migraciju[4]. Različiti antički autori pohod tumače različitim razlozima - Pausanija kao glavni motiv navodi pohlepu za bogatim plijenom[5], Justin prenaseljenost tadašnjih galskih područja [6], dok Memnon tvrdi da je Gale na jug potjerala glad[7]. Prema Pausaniji, Gali su prije velikog pohoda pokrenuli jedan manji pod Kambaulom, koji je prekinut čim su Gali shvatili da će im za uspjeh trebati više ljudi.[5].

Godine 280. pne. je u Panoniji okupljena vojsku koju je činilo 85.000 ratnika[8], a koja se, podijeljena u tri odreda, pokrenula u veliki pohod na jug[9] prema Makedoniji i centralnoj Grčkoj. Prvi odred, od 20.000 ratnika pod Keretrijem, krenuo je na Tračane i Tribale. Drugi odred, koji je vodio Bren. Za Brena se vjeruje da je pripadao inače nepoznatom plemenu pod imenom Prausi.[10] i Akihorijem. Neki autori smatraju da su Bren i Akihorije bili iste ličnosti, odnosno da je "bren" u stvari titula, a Akihorije pravo ime. [11][12] je krenuo protiv Peonaca dok je treći odred, pod Bolgiosom, krenuo na Makedonce i Ilire.[5]

Rimska kopija grčke statue koja slavi pobjedu nad Galaćanima zvana Umirući Gal.

Bolgios je nanio težak poraz Makedoncima, čiji je kralj Ptolemej Keraun zarobljen, a potom mu odrezana glava. Bolgiosov kontingent je, međutim, nakon toga uspješno zaustavljen od makedonskog plemića Sostena, te se, zadovoljan tada stečenim plijenom, okrenuo natrag na sjever. Sostena je, međutim, porazio Brenov odred, kojemu više ništa nije stajalo na putu da pustoši zemlju.

Bren je nakon toga uspješno nagovorio ostale poglavice da pokrenu novi, ovaj put još veći pohod čija bi meta trebali biti bogati gradovi centralne Grčke.[5] Antički izvori javljaju kako se tada stvorila vojska ogromne snage od 152.000 pješaka i 24.400 konjanika - brojke u koje sumnjaju moderni istoričari.[13] Razlog zabune je možda bio u taktici koju Pausanija zove trimarcisia, a u kojoj je svaki konjanik uza sebe imao dvoje slugu na konjima, čiji je isključivi zadatak bio dati mu svježeg konja, ako je njegov konj ubijen ili ranjen.[14][15]

Bitka kod Termopila (279. pne.)[uredi - уреди]

Čuvši za pohod, grčki gradovi sjeverno od Korinta su sklopili savez i stvorili koaliciju koju su činili Etolci, Beoćani, Atenjani, Fokiđani. Njihova je vojska zaposjela strateški važan prolaz kod Termopila. Prilikom prvog sudara, Bren i njegovi Gali su, slično kao i Persijanci u termopilskoj bici dva vijeka ranije, odbijeni i velike gubitke. Zato je Bren odlučio poslati jedan odred na Etoliju, nadajući se kako će se etolski kontingent grčke vojske povući kako bi branio svoje domove. Ta se nada ispostavila opravdanom.[16]. Etolci su, međutim, u svojoj domovini brzo shvatili kako Kelte - opasne jedino u borbi prsa u prsa - mogu poraziti koristeći čarkašku taktiku[4]. Prema Pauzaniji, Akihorijev kontingent je teške gubitke u Etoliji, odakle se Brenovoj glavnini vratilo tek njih polovina.[5].

Bren je, međutim, isto kao i Kserks, pronašao način da zaobiđe grčke položaje, pa je grčka vojska bila prisiljena evakuisati se brodovima.

Napad na Delfe[uredi - уреди]

Delfi

Bren je sa svojom vojskom nastavio napredovanje na jug, gdje su mu meta trebali Delfi, odnosno glavno grčko svetište s velikom riznicom. Tamo je, međutim, poražen od grčke vojske te prisiljen na povlačenje. Prilikom povlačenja je preminuo od zadobivenih rana. Njegova vojska se povukla preko Sperhios, ali su je tamo razbili Tesalci i Malijci.

Antički izvori galski poraz objašnjavaju time što je u trenutku napada na Delfe izbila tako žestoka oluja da galske snage nisu mogle čuti komande svojih poglavica niti manevrisati. Noć nakon oluje se spustio mraz, a tada su Grci iznenada napali s dvije strane. Bren je ranjen, što je dovelo do panike, pa su Gali čak ubili svoje ranjenike kako bi što prije mogli pobjeći.[17][18]

Poslije grčke kampanje[uredi - уреди]

Seoba Volska

Većina naučnika smatra da je grčka kampanja predstavljala katastrofu za Kelti. Međutim, drugi tvrde da stalno osvajanje nije bio njihov cilj, već da su namjeravali da pljačkaju bogatstva Grčke - što su uradili. Štaviše, iako su bili protjerani iz Grčke, njihova snaga na jugoistoku Evrope nije bila na kraju.

Neki od preživjelih iz grčke kampanje, koju je predvodio Komontoris (jedan od Brenovih zapovjednika) naselili u Trakiji, osnovavši kratkotrajnu grad-državu Tilis. Drugu grupu Gala, koja se odvojila od Brenove vojske 281. pne. Nikomed I je preveo u Malu Aziju da mu pomogne da pobjedi svog brata i osigura presto Bitinije. Na kraju su se naselili u regionu koji je po njima prozvan Galatija. Njih je porazio Antioh I, pa su Gali ostali ograničeni na neplodne visoravni u centru Anadolije.[19]

Keltska plemena su i dalje bili vodeći politički entitet na sjevernom Balkanu od 4 do 1. vijeka prije nove ere. Boji su kontrolisali većinu sjeverne Panonije tokom 2. vijeka prije nove ere, a takođe se pominju da su osvojili teritorije na području savremene Slovačke. U bojskoj konfederaciji nalazila su se i druga plemana koja su naseljavala Panoniju. To su bili Taurisci u gornjem toku Save, zapadno od Siska, kao i Anarti, Osi i Kotini u karpatskom basenu. U donjem toku Save Skordisci su nad svojim suedima dominirali više od jednog vijeka.

Druga polovini 1. vijeka prije nove ere je donijela veliku promjenu u odnosima varvarskih plemena u Panoniji. Poraz bojanske konfederacije od geto-dačkog kralja Burebiste je značajno poremetio keltsku kontrolu nad karpatskim basenom, a dio procesa keltizacije je preokrenut. Ipak, više keltska plemena se i dalje pojavljuju u izvorima. Herkunjati i Latobici su se doselili iz sjevernih regiona (Germanija). Nova plemena, koja nose latinske nazive (kao što Arabijati), vjerovatno predstavljaju nove grupe nastale iz poražene bojanske konfederacije. Da biste dodatno oslabiti keltsku prevlast u Panoniji, Rimljani su preselili panonsko-ilirsko pleme Azala na sjever Panonije. Politička dominacija koju su prethodno uživali Kelti bila je u sjenci novih varvarskih konfederacije, kao što su Markomani i Jazigi. Njihova etnička nezavisnost se postepeno izgubila pošto su se utopili u okolna dačka, ilirska i germanska plemena, iako je keltsko ime preživjelo do 3. vijeka nove ere.[20]

Ostali tragovi[uredi - уреди]

Na jednom zapisu u gradu Dokleji u Crnoj Gori, pominje se keltska boginja Epona. Njen je kult vezan za konja, a navedeni natpis joj je posvetio vojnik jedne rimske kohorte (Cohors VIII voluntarium) iz razloga što je navedena boginja poštovana od strane konjičkih vojnih jedinica u Rimu. Ovo se ne može uzeti kao dokaz o životu i zadržavanju Kelta među Dokleatima i drugim ilirskim plemenima na području današnje Crne Gore. Ako su i prošli ovim područjem. Elementi keltskog karaktera (kao njihov uticaj) ovdje se javljaju samo u izvjesnim formama nakita iz kasnijeg perioda (I i II vijek prije nove ere, a ne iz vremena navedenog keltskog prodora na Balkan ) .

Izvori[uredi - уреди]

  1. From: The Celts. A history. Daithi o Hogain. Boydell Press. ISBN 0-85115-923-0
  2. 2.0 2.1 2.2 Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire. A Mocsy, S Frere
  3. The Illyrians. A Stopčević. Noyes Press. pg 44
  4. 4.0 4.1 Green, Peter. Alexander to Actium. str. 133. 
  5. 5.0 5.1 5.2 5.3 5.4 "Guide for Greece". Pausanias. Livius.org. http://www.livius.org/di-dn/diadochi/diadochi_t11.html. pristupljeno 21. 09. 2008.. 
  6. "Justin Book XXIV". Justin. forumromanum.org. http://www.forumromanum.org/literature/justin/english/trans24.html. pristupljeno 21. 09. 2008.. 
  7. http://www.attalus.org/translate/memnon1.html Memnon: History of Heracleia
  8. Kruta, Venceslas. [493 Les Celtes, histoire et dictionnaire]. 493. 
  9. Cunlife, Barry. The Ancient Celts. str. 80–81. 
  10. Strabon, Geografija 4:1.13.
  11. Schmidt, "De fontibus veterum auctorum in enarrandis expeditionibus a Gallis in Macedoniania susceptis," Berol. 1834
  12. Smith, William (1867), "Acichorius", Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston, MA, http://www.ancientlibrary.com/smith-bio/0021.html 
  13. Antigonas Gonatas, W W Tarn p148
  14. 10.19 "Description of Greece". Pausinus. perseus.tufts.edu. http://www.perseus.tufts.edu/cgi-bin/ptext?lookup=Paus.+10.19.1 10.19. pristupljeno 21. 09. 2008.. 
  15. 24.4-6 "Epitome of Pompeius Trogus' Histories". Junianus Justinus. attalus.org. http://www.attalus.org/translate/justin3.html#24.4 24.4-6. pristupljeno 21. 09. 2008.. 
  16. "Guide of Greece,". Pausanias. Livius.org. http://www.livius.org/di-dn/diadochi/diadochi_t12.html. pristupljeno 21. 09. 2008.. 
  17. 10.23 "Pausanias, Description of Greece". perseus.tufts.edu. http://www.perseus.tufts.edu/cgi-bin/ptext?lookup=Paus.+10.23.1 10.23. pristupljeno 21. 09. 2008.. 
  18. 24.7-8 "Junianus Justinus, Epitome of Pompeius Trogus' Philippic Histories". attalus.org. http://www.attalus.org/translate/justin3.html#24.7 24.7-8. pristupljeno 21. 09. 2008.. , 24.7-8
  19. Cunliffe, Barry. The Ancient Celts. str. 83. 
  20. Celts and the Classical World. H D Rankin. Pg 17