Gabriele d'Annunzio

Izvor: Wikipedia
Gabriele d'Annunzio
Osnovni podaci
Rođenje 12. mart 1863. (1863-03-12)
Pescara
Smrt 1. mart 1938. (dob: 74)
Gardone Riviera
Zanimanje pjesnik, novinar, romanopisac, dramatičar,
Djelo
Žanrovi dekadentizam

Gabriele d'Annunzio, rođen pod imenom Gaetano Rapagnetta (Pescara, 12. ožujka 1863.Gardone Riviera, 1. ožujka 1938.) bio je talijanski pjesnik, dramaturg, pustolov i nacionalistički političar, poznat kao osnivač kratkotrajnog Italijanskog regenstva Kvarnera, samoproglašene države na području današnje Rijeke, a koga mnogi smatraju duhovnom pretečom Benita Mussolinija i njegovog fašističkog pokreta.

Životopis[uredi - уреди]

Gabriele d'Annunzio je bio podrijetlom iz Dalmacije . Rođen je u Pescari , pokrajina Abruzzo, kao sin bogatog zemljoposjednika i gradonačelnika grada čije je ime izvorno bilo Francesco Rapagnetta, a kojem je on poslije dodao d'Annunzio

Politika[uredi - уреди]

D'Annunzio se često prikazuje kao preteču i idejnog začetnika talijanskog fašizma. Njegova vlastita otvorena politička gledišta koja su izronila prilikom stvaranja Ustava Slobodne Države Rijeka (Carta del Carnaro ) kojeg je izradio u suradnji sa sindikalistom Alcesteom de Ambrisom. De Ambris je pripremio političku mrežu kojoj je d'Annunzio svoje pjesničke vještine.

De Ambris bijaše vođa skupine talijanskih pomoraca koji su podigli ustanak i stavili se u službu d'Annunzija sa svojim plovilima. Ustav je utemeljio korporativnu državu, sa devet korporacija koje su predstavljale različite gospodarske grane (radnici,poslodavci,stručnjaci) te desetu koja je trebal predstavljati "nadmoćna "ljudska bića (junake, pjesnike, proroke, nadljude). Carta je također proglasila glazbu kao jedan od temelja države. Većinu stvari vezanih za dimtatorsko vladanje koje je koristio Benito Mussolini je naučio od d'Annunzija:metode vladanja Rijekom, gospodarstvo i korporativna država; trikovi na pozornici, veliki i emotivni javni nacionalistički obredi,rimski pozdrav, retorička pitanja masi, sljedbenici u crnim košuljama, Arditi, sa svojim discipliniranim , okrutnim odgovorima na bilo kakve znakove neslaganja sa službenom vlasti.

D'Annunzio je po nekim idejama začetnik prakse prisilnog zatvaranja političkih protivnika , korištenje ricinusovog ulja i sličnih metoda u svrhu ponižavanja, onemogućavanja te katkad i ubijanja. Takva praksa je postala uobičajeno sredstvo djelovanja crnokošuljaša.

D'Annunzio je podržavao talijansku ekspanzionističku politiku te je između ostalog i pohvalio talijansku invaziju na Etiopiju.

Djela[uredi - уреди]

Pripovjetke[uredi - уреди]

  • Terra vergine (1882)
  • Le novelle della Pescara (1884-1886)

Romani[uredi - уреди]

  • Il piacere (1889)
  • Giovanni Episcopo (1891)
  • L'innocente (1892)
  • Il trionfo della morte (1894)
  • Le vergini delle rocce (1895)
  • Il fuoco (1900)
  • Forse che sì forse che no (1910)

Kazališna djela[uredi - уреди]

  • Sogno d'un mattino di primavera (1897)
  • Sogno d'un tramonto d'autunno (1897)
  • La Gloria (1899)
  • Più che l'amore (1906)
  • Le Chèvrefeuille (1910)
  • Il ferro (1910)
  • Le martyre de Saint Sébastien (1911)
  • Parisina (1912)
  • La Pisanelle (1913)

Tragedije[uredi - уреди]

  • La città morta (1899)
  • La Gioconda (1899)
  • Francesca da Rimini (1902)
  • L'Etiopia in fiamme (1904)
  • La fiaccola sotto il moggio (1905)
  • La nave (1908)
  • Fedra (1909)
  • La figlia di Iorio (1904)

Eksterni linkovi[uredi - уреди]