Félix Faure
| Félix Faure | |
|---|---|
 | |
| Mandat 17. siječnja 1895. – 16. veljače 1899. | |
| Prethodnik | Charles Dupuy (v.d.) |
| Nasljednik | Charles Dupuy (v.d.) |
| Rođenje | 30. siječnja 1841. Pariz, Francuska
|
| Smrt | 16. veljače 1899. Pariz, Francuska
|
| Politička stranka | Républicain modéré |
| Supružnik | Berthe Belluot |
| Vjera | katolicizam |
François-Félix Faure (Pariz, 30. siječnja 1841. – Pariz, 16. veljače 1899.) je bio francuski političar koji je od 1895. do svoje smrti 1899. bio predsjednik Francuske. Njegov predsjednički mandat obilježen je diplomatskim konfliktima s Britanijom, obnovi odnosa s Rusijom i vrhuncem kontroverzne Dreyfusove afere.
Faure je rođen 1841. u Parizu kao sin izrađivača namještaja. U mladosti se etablirao kao trgovac u Le Havreu i stekao prilično bogatstvo, a izabran je i za dogradonačelnika. Dana 21. kolovoza 1881. izabran je u Zastupnički dom gdje se kao umjereni republikanac interesirao za pitanja ekonomije, željeznica i pomorstva. Bio je doministar za kolonije u Ferryjevoj vladi, a 1894. je u Dupuyjevoj vladi postao ministar pomorstva.
Dana 17. siječnja 1895., Faure je neočekivano izabran za predsjednika republike nakon ostavke Jeana Casimira-Periera. Glavni razlog ovog izbora bila je odluka velikog dijela republikanskih frakcija da isključe Henrija Brissona, koji je imao relativnu većinu u prvom krugu, ali ne i apsolutnu. Kako bi se ostvario ovaj cilj, valjalo je ujediniti stranku, a to je bilo moguće samo kroz kandidaturu nekog tko se nikome nije zamjerio. Faure je savršeno odgovarao kriteriju.
Kao predsjednik, Faure je 1895. amnestirao anarhiste i omogućio im povratak iz egzila u Engleskoj. Sljedeće godine primio je Nikolu II u Parizu, a 1897. je on posjetio Rusko Carstvo. Nakon potonjeg sastanka, javno je objavljena Francusko-ruska alijansa. Posljednje godine njegova mandata bile su obilježene eskalacijom krize oko Dreyfusove afere. Faure se, kao otvoreni protivnik Dreyfusova oslobođenja, našao na udaru brojnih intelektualaca, među kojima su bili Georges Clemenceau i Émile Zola. Upravo je potonji 13. siječnja 1898. u časopisu L'Aurore, čiji je urednik bio Clemenceau, objavio svoje slavno otvoreno pismo J'accuse koje je uputio Faureu osobno. Oštro protivljenje ponavljanju postupka protiv Dreyfusa dodatno je miniralo njegovu popularnost, koja je već bila na klimavim nogama zbog incidenta u Fashodi, u kojem je francuska doživjela neuspjeh. Faure je tako posljednju godinu svoga mandata dočekao s malom podrškom.
Faure je iznenada umro 16. veljače 1899. od apopleksije u Elizejskoj palači. U trenutku smrti je imao seksualne odnose s tridesetogodišnjom Marguerite Steinheil, za koju se vjeruje da ga je u kritičnom trenutku oralno zadovoljavala. Nakon njegove smrti, u javnost su izašli navodni zapisi iz njegovih privatnih dnevnika koji su se bavili francuskom politikom.