Francuski kolonijalni imperij

Izvor: Wikipedia
Karta Francuskog kolonijalnog imperija:
  Francuska
  Prvi kolonijalni imperij
  Drugi kolonijalni imperij

Francuski kolonijalni imperij odnosi se na razne oblike kolonijalnih posjeda od početka 17. vijeka pa sve do 1960-tih godina. U 19. i 20. vijeku franuski kolonijalni imperij je bio drugi po veličini u svijetu, iza Britanskog Imperija. Na svom vrhuncu, između dva svjetska rata (1919. i 1939.) francusko se kolonijalno carstvo prostiralo na preko 13,000.000 km² površine što je zajedno sa europskom Francuskom činilo oko 8,7% svjetskoga teritorija.

Danas se ostaci tog kolonijalnog imperija nalaze na desecima tisuća otoka i arhipelaga u sjevernom Atlantiku, na Karibima, Indijskom oceanu, sjevernom i južnom Tihom oceanu, Antarktičkom oceanu i Južnoj Americi. Ukupna površina tih područja je 123.150 km² što čini samo 1% posjeda koje je Francuska imala prije početka 2. svjetskog rata. Na tim područjima trenutno živi oko 2,485.000 stanovnika.

Počeci kolonijalizma[uredi - уреди]

Rana putovanja Giovannija da Verrazana i Jacquesa Cartiera početkom 16. vijeka bila su preteča francuske kolonijalne ekspanzije. No, španjolsko štićenje svojih kolonija u Americi i borbe između katolika i hugenota u Francuskoj onemogućili su bilo kakvo uspostavljanje francuskih kolonija. Pokušaji uspostavljanja kolonija u Brazilu (1555. Rio de Janeiro i 1612. San Luis) i na Floridi bili su neuspješni zbog toga što su Španjolska i Portugal štitili svoj monopol na tim područjima.

Prava povijest francuskog kolonijalizma počinje 27. 7. 1605. osnivanjem Port Royala u koloniji Acadia u Sjevernoj Americi (današnje Nove Scotie u Kanadi). Tri godine poslije, 1608., Samuel de Champlain osniva Quebec koji će postati središtem ogromne kolonije zvane Nova Francuska (današnja Kanada).

Iako su, uz pomoć saveza sa raznim domorodačkim plemenima, Francuzi uspjeli steći slabu vlast nad velikim dijelom Sjeverne Amerike, njihova vlast je uglavnom bila ograničena na dolinu rijeke Saint Lawrence. Sve do 1663. (do dolaska Jeana Talona) francuske su se kolonije razvijale kao merkantilističke kolonije. Tek se njegovim dolaskom počinu razvijati kolonije slične britanskim. No, u Francuskoj nije bilo baš velikog interesa za kolonijalizam budući da je glavni cilj bila dominacija u Europi. Tako je Nova Francuska bila daleko iza britanskih kolonija i po stanovništvu i po ekonomskom razvitku. Kolonija Acadia predana je Britancima 1713. mirom u Utrechtu (kraj Rata za španjolsko naslijeđe).

Francuski teritorij u Sjevernoj Americi se dodatno proširio 1699. godine osnivanjem Louisiane. Kako se francuski imperij u Sjevernoj Americi širio, Francuzi su počeli stvarati manji ali mnogo profitabilniji kolonijalni imperij na Karibima. Kolonizacija područja današnje Francuske Gvajane počela je 1624. godine, a 1627. osnovana je kolonija na otoku Saint Kitts. Godine 1635. osnovane su kolonije u Guadeloupeu i Martiniqueu, a 1650. na otoku Sveta Lucia. Plantaže hrane na tim kolonijama izgrađene su i održavane uz pomoć afričkih robova. Najvažnija kolonija na Karibima nastala je 1664. (Santo Domingo - današnji Haiti). Santo Domingo je u 18. vijeku postao kolonija najbogatija šećerom na Karibima.

Francusko kolonijalno širenje nije bilo ograničeno samo na Novi svijet. Kolonije u Senegalu u zapadnoj Africi nastale su 1624. godine. Također, Francuska je imala kolonije i u Aziji, pogotovo Indiji (Chandernagore 1673., Pondicherry 1674., Yanam 1723. i Karikal 1739.). Kolonije su Također osnivane u Indijskom oceanu (Reunion 1664., Mauritius 1718. i Sejšeli 1756.).

Kolonijalni sukob s Velikom Britanijom (1744. – 1815.)[uredi - уреди]

Sredinom 18. vijeka počela je serija kolonijalnih sukoba između Francuske i Velike Britanije. Ti ratovi su bili: Rat za ausrijsko naslijeđe (1744. – 1748.), Sedmogodišnji rat (1756. – 1763.), Američka revolucija (1778. – 1783.), Francuska revolucija (1793. – 1802.) i Napoleonski ratovi (1803. – 1815.). Rezultat tih ratova bilo je uništenje većine posjeda prvog francuskog kolonijalnog imperija. Francuska je zadržala samo Guadeloupe i Martinique na Karibima, Francusku Gvajanu na obali Južne Amerike, kolonije u Senegalu, Reunion u Indijskom oceanu i male posjede u Indiji.

Drugi francuski kolonijalni imperij[uredi - уреди]

Stvaranje druge francuske kolonijalne imperije počelo je 1830. godine, francuskom invazijom na Alžir, koji je u sledećih 17 godina osvojen. Za vreme Napoleona III. pokušano je uvođenje protektorata u Meksiku, ali su Francuzi nakon američkog građanskog rata bili prisiljeni napustiti to područje. Napoleon III. je takođe uspostavio francusku kontrolu nad Cochin-Chinom (najjužnijim delom današnjeg Vijetnama) kao i protektorat nad Kambodžom. Tek nakon Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.) Francuska je stekla većinu svojih novih kolonija. Iz Cochin-China 1884. i 1885. su krenuli u osvajanje Tonkina i Annama (u današnjem Vijetnamu). Ta dva nova područja su zajedno sa Kambodžom i Cochin-Chinom činili Francusku Indokinu (kojoj je Laos dodan 1887., a Kwang-Chou-Wan 1900.). Francuska je 1849. stvorila koloniju u Šangaju koja je trajala sve do 1946. Francuzi su takođe širili svoj uticaj i u severnoj Africi. Tako su 1881. uspostavili protektorat nad Tunisom. Postupno je francuska kontrola uspostavljena u većini zemalja severne, zapadne i središnje Afrike (današnjoj Mauritaniji, Senegalu, Gvineji, Maliju, Obali Bjelokosti, Beninu, Nigeru, Čadu i Kongu). Maroko je potpao pod francuski protektorat 1911.

Francuzi su svoja poslednja kolonijalna osvajanja imali nakon prvog svetskog rata, kada su osvojili teritorije bivšeg Turskog carstva (današnja Sirija i Liban) kao i bivše nemačke kolonije Togo i Kamerun.

Propast imperija[uredi - уреди]

Francuski kolonijalni imperij počeo je propadati tijekom drugog svjetskog rata, kada su razni dijelovi njihovog imperija okupirani od strane drugih sila (Japan u Indokini, Britanija u Siriji i Libanonu, SAD i Britanija u Maroku i Alžiru i Njemačka u Tunisu). Iako su im te kolonije 1945. vraćene Francuzi su bili suočeni sa pobunom protiv njihove vlasti u Indokini. Pobuna je završila 1954. francuskim porazom i povlačenjem. Odmah nakon tog poraza izbila je pobuna i u Alžiru. Dolazak na vlast Charlesa de Gaullea 1958. doveo je do samostalnosti Alžira 1962. godine. Većina ostalih francuskih kolonija u Africi je 1960. dobila samostalnost nakon lokalnih referenduma. No, neke su se države izjasnile da žele i dalje biti pod francuskom vlašću.

Nakon dobivanja samostalnosti, neke francuske bivše kolonije su nastavile sudjelovati u Francuskoj Uniji i kasnije u Francuskoj Zajednici zadržavajući neke kulturne, političke i ekonomske veze sa svojim bivšim kolonizatorima.

Francuske kolonije u zadnjih 500 godina[uredi - уреди]

(1. - teritorij je bio dio 1. francuskog kolonijalnog imperija 2. - teritorij je bio dio 2. francuskog kolonijalnog imperija sad - teritorij je i danas dio Francuske Republike)

Sjeverna Amerika[uredi - уреди]

Karibi[uredi - уреди]

Južna Amerika[uredi - уреди]

(v. France Antarctique i France Équinoxiale)

Sjeverna Afrika[uredi - уреди]

Subsaharska Afrika[uredi - уреди]

Crveno more[uredi - уреди]

Indijski ocean[uredi - уреди]

Srednji istok[uredi - уреди]

Južna Azija[uredi - уреди]

Istočna Azija[uredi - уреди]

Oceanija[uredi - уреди]

Antarktika[uredi - уреди]

Territorije gdje je francuska kolonizacija zaustavljena[uredi - уреди]

Ovo su zemlje u kojima je Francuska imala ekonomske i političke interese ali ih nije uspjela uključiti u svoj imperij, uglavnom zbog britanskog protivljenja.