Francesco Redi
| Francesco Redi | |
 Portret Francesca Redija | |
| Rođenje | 18. februar 1626. Arezzo, Italija |
|---|---|
| Smrt | 1. mart 1697. Pisa, Italija |
| Narodnost | italijanska |
| Polje | medicina, entomologija, parazitologija, lingvistika |
| Alma mater | Univerzitet u Pisi |
| Poznat po | eksperimentu koji pobija spontani nastanak |
Francesco Redi (Arezzo, 18. februar 1626. – Pisa, 1. mart 1697.)[1], italijanski liječnik, prirodoslovac i pjesnik. Pobio je teoriju o spontanom nastanku tako što je prvi dokazao da ličinke potječu iz jajašaca muhe.[2] Zbog svojih naučnih dopinosa prozvan je "ocem moderne parazitologije". Bio je akođer prvi koji je prepoznao i ispravno opisao pojedinosti mnogih važnih parazita, i iz tog razloga, mnogi ga historičari i naučnici ispravno nazivaju "ocem parazitologije",[3][4] i osnivačem eksperimentalne biologije.[5][6]
Biografija[uredi | uredi kod]
Francesco Redi je rođen 19. februara 1626. godine u talijanskom gradiću Arezzu, od oca Gregoria Redija, istaknutog firentinskog liječnika. Nakon školovanja u isusovačkoj školi, pohađao je Univerzitet u Pisi na kojoj je 1647. diplomirao medicinu i filozofiju u 21. godini života.[3] Živio je u više italijanskih gradova Rimu, Napulju, Bologni, Padovi i Veneciji, da bi se na poslijetku smjestio u Firenci 1648. Upisan je u firentinski Collegio Medico, te je služio na dvoru familije Medici kao glavni liječnik i kao čuvar dvorske apoteke za Ferdinanda II. de Medici i njegovog nasljednika Cosima III. U tom je razdoblju postigao najznačajnije akademske uspjehe, što mu je donijelo i članstvo u Akademiji dei Lincei. Bio je i član Accademia del Cimento (Akademije eksperimenata) od 1657. do 1667.[7]
Umro je u snu 1. marta 1697. u Pisi i njegovi su posmrtni ostaci premješteni u Arezzo na pokop.[8][9]
Zbirka njegovih pisama čuvana je u Nacionalnoj biblioteci medicine u Bethesdi u Marylandu.[10]
Naučna karijera[uredi | uredi kod]
Eksperimentalna toksikologija[uredi | uredi kod]
Godine 1664. Redi je napisao svoje prvo kapitalno djelo Osservazioni intorno alle vipere ("Opažanja o zmijama") za svog prijatelja Lorenza Magalottija, sekretara Accademije del Cimento. Tu je počeo rušiti postojeće naučne mitove (što je on zvao "razotkrivanje neistina") kao da zmije piju vino i razbijaju naočale, da otrov djeluje ako ga se proguta, da je glava zmije protuotrov, da je zmijski otrov proizveden u žučnoj kesici i slično. Objasnio je kako je proizvodnja otrova u zmije nepovezana sa zmijskim ugrizom, što je bilo u suprotnosti s narodnim vjerovanjem.[11] Izveo je niz eksperimenta o efektima ugriza zmije, i dokazao je da otrov djeluje samo ako uđe u krvnu cirkulaciju putem samog ugriza i da zubi otrovnica sadrže otrov u obliku žute tekućine.[7][12] Dokazao je čak i da se čvrstim podvezivanjem prije same rane može spriječiti dotok otrova prema srcu. Ovo naučno djelo predstavlja početak eksperimentalne toksikologije/toksinologije.[13][14]
Entomologija i spontani nastanak[uredi | uredi kod]
Redi je najviše poznat po nizu eksperimenata, objavljenih 1668. pod naslovom Esperienze Intorno alla Generazione degl'Insetti ("Eksperimenti o nastanku kukaca"), koji se smatra remek djelom i prekretnicom u historiji moderne nauke. Ova je knjiga jedan od prvih koraka u pobijanju teorije "spontanog nastanka" - teorije poznate i kao aristotelovska abiogeneza. U to vrijeme, prevladavajuća mudrost bila je da se ličinke kukaca same stvaraju iz trulog mesa.[2]
Za svoj je eksperiment Redi uzeo šest posuda i podijelio ih u dvije grupe od tri: u jednom eksperimentu, u prvu posudu svake grupe stavio je nepoznati predmet; u drugu je stavio mrtvu ribu; a u treću sirovi komad telećeg mesa. Redi je pokrio otvor prve skupine posuda finom gazom kako bi samo zrak mogao cirkulirati unutra. Drugu je skupinu posuda ostavio otvorenom. Nakon nekoliko dana, primijetio je pojavu ličinki u otvorenim posudama, u koje su muhe mogle sletjeti, ali ne i u posudama s otvorima prekrivenim gazom. U drugom eksperimentu, meso je stavljeno u sve tri posude. Jedna od posuda je puštena otvorenom, dok su druge dvije prekrivene, jedna plutenim čepom a druga gazom. Muhe su mogle ući samo u nepokrivenu posudu i samo u njoj su se pojavile ličinke. Na posudi koja je pokrivena gazom, ličinke su se pojavile na samoj gazi s vanjske strane i brzo su uginule.[15][16]
Nastavio je svoje eksperimente hvatajući ličinke i čekajući da se one razviju u muhe, što su one i činile. Osim toga, kada su mrtve muhe ili ličinke stavljene u zatvorene posude zajedno s mrtvim životinjama ili mesom, nisu se pojavljivale nove ličinke, ali kad je istu stvar učinio sa živim muhama, ličinke su se pojavile. Pošto je dobro poznao strašnu sudbinu koja je zadesila naučnike koji su glasno izražavali svoja otkrića kao npr. Giordano Bruno i Galileo Galilei, Redi je bio vrlo oprezan u izražavanju novih zapažanja na način koji bi mogao proturječiti teološkoj tradiciji Katoličke crkve. Stoga su njegove interpretacije uvijek bile poduprte stihovima iz Biblije, kao npr. poznati stih: omne vivum ex vivo ("sav život (nastaje) iz života").[3][17]
Parazitologija[uredi | uredi kod]
Redi je bio prvi koji je opisao ektoparazite u svom djelu Esperienze intorno alla generazione degli insetti. Njegove vrijedne ilustracije u knjizi su prikazi krpelja, uključujući krpelje jelena i tigra. Sadrži također i prvi opis parazitskih ličinki muha Cephenemyiinae, kao i ovčjeg metilja (Fasciola hepatica). U njegovom slijedećem traktatu iz 1684. Osservazioni intorno agli animali viventi che si trovano negli animali viventi (Opažanja živih životinja koji se nalaze unutar živih životinja) opisano je i ilustrirano više od stotinu parazita. U tom djelu od također razlikuje gujavice od ljudskih glista Ascaris lumbricoides. Važna inovacija u negovim djelima su farmakološki eksperimenti u kojima je koristio kontrolnu skupinu, temelj eksperimentiranja u modernom biološkom istraživanju.[3][5][18] Poznat je po tome što je opisao ukupno 180 vrsta parazita. Vjerojatno je njegova najznačajnija opservacija bila da paraziti proizvode jajašca i razvijaju se iz njih, što je proturječilo uobičajenom mišljenju tog doba da se oni spontano stvaraju.[19]
Književna karijera[uredi | uredi kod]
U njegovom pjesničkom radu Redijevo napoznatije djelo je ditiramb, Bacco in Toscana, koji je posthumno objavljen i smatra se jednim od najznačajnijih književnih djela 17. vijeka. Ovaj bakanalijski spjev kojim se slave toskanska vina još se danas čita u Italiji.[7] Bio je član dvaju književnih društava Akademija Arcadia i Accademia della Crusca.[8] Bio je aktivni član Crusce i podržavao je pisanje toskanskog rječnika. Predavao je toskanski jezik kao lettore publio di lingua toscana u Firenci 1666. Napisao je i mnoga druga književna djela, uključujući i djela "Pisma" i "Arianna Inferma".[7]
Priznanja[uredi | uredi kod]
- Jedan krater na Marsu nosi ime u njegovu čast.[20]
- Larvalni stadij metilja dobio je ime "redia" do Francescu Rediju. Ime mu je 1837. dao drugi italijanski zoolog Filippo de Filippi.[3]
- Međunarodna udruga za toksinologiju njemu u čast dodjeljuje Redijevu nagradu, najprestižniju nagradu iz područja toksikologije. Nagrada se odjeljuje od 1967. na svakom svjetskom kongresu iste udruge (uglavnom svake treće godine).[12][21]
- Naučni časopis Redia, italijanski časopis za zoologiju nazvan je po njemu i prvi je put objavljen 1903.[22]
- Evropska podvrsta zmije italijanske ljutice Vipera aspis francisciredi Laurenti, 1768., dobila je ime u njegovu čast.
Unutarnje veze[uredi | uredi kod]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „Francesco Redi”. Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica, Inc.. Pristupljeno 22. oktobar 2013.
- ↑ 2,0 2,1 Levine R, Evers C. „The Slow Death of Spontaneous Generation (1668-1859)”. Pristupljeno 18. aprila 2013.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Roncalli Amici R (2001). „The history of Italian parasitology”. Veterinary Parasitology 98 (1–3): 3–10. DOI:10.1016/S0304-4017(01)00420-4. PMID 11516576. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-23. Pristupljeno 2015-03-14.
- ↑ Mehlhorn H (2008.). Encyclopedia of Parasitology, Volumes 1-2 (3 izd.). Springer-Verlag. str. 610. ISBN 3540489940.
- ↑ 5,0 5,1 Leikola A (1977–78). „Francesco Redi as a pioneer of experimental biology”. Lychnos Lardomshist Samf Arsb 1977-78 (1–3): 115–122. PMID 11628017.
- ↑ Ioli, A; Petithory, JC; Théodoridès, J (1997). „Francesco Redi and the birth of experimental parasitology”. Histoire des sciences medicales 31 (1): 61–6. PMID 11625103.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Hawgood BJ (2003). „Francesco Redi (1626-1697): Tuscan philosopher, physician and poet”. Journal of Medical Biography 11 (1): 28.–34.. PMID 12522497.
- ↑ 8,0 8,1 Francesco Redi of Arezzo (1909) [1668]. Mab Bigelow (translation and notes). ur. Experiments on the Generation of Insects. Chicago: Open Court. Pristupljeno 2. mart 2010.
- ↑ Francesco Redi of Arezzo (182.5) [1685.]. Leigh Hunt (translation and notes). ur. Bacchus in Tuscany. London: Printed by J. C. Kelly for John and H. L. Hunt. Pristupljeno 2. mart 2010.
- ↑ „Francesco Redi Letters 1683-1693”. National Library of Medicine.
- ↑ Francesco Redi (1988.). Knoefel PK. ur. Francesco Redi on Vipers. Leiden, the Netherlands: E.J. Brill. str. str. 11. – 17.. ISBN 9004089489. Pristupljeno 18. april 2013.
- ↑ 12,0 12,1 Habermehl GG (1994). „Francesco Redi¬—life and work”. Toxicon 32 (4): 411.–417.. DOI:10.1016/0041-0101(94)90292-5. PMID 8052995.
- ↑ Buettner KA (2007.). Francesco Redi (The Embryo Project Encyclopedia ). ISSN 1940-5030. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-19. Pristupljeno 18. aprila 2013.
- ↑ Hayes AN, Gilbert SG (2009). „Historical milestones and discoveries that shaped the toxicology sciences”. EXS 99 (1): 1.–35.. DOI:10.1007/978-3-7643-8336-7_1. PMID 19157056.
- ↑ Redi F. „Esperienze intorno alla generazione degl'insetti fatte da Francesco Redi”. Arhivirano iz originala na datum 2012-09-03. Pristupljeno 2021-09-30.
- ↑ Barnett B (30. septembar 2011.). „Francesco Redi and Spontaneous Generation”. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-23. Pristupljeno 18. april 2013.
- ↑ Gottdenker P (1979). „Francesco Redi and the fly experiments”. Bull Hist Med 53 (4): 575–592. PMID 397843.
- ↑ Ioli A, Petithory JC, Théodoridès J (1997). „Francesco Redi and the birth of experimental parasitology”. Hist Sci Med 31 (1): 61–66. PMID 11625103.
- ↑ Bush AO, Fernández JC, Esch GW, Seed JR (2001). Parasitism: The Diversity and Ecology of Animal Parasites. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 4. ISBN 0521664470.
- ↑ SpaceRef (14. august 2004.). „NASA Mars Odyssey THEMIS Image: Promethei Terra”. Pristupljeno 18. april 2013.[mrtav link]
- ↑ International Society on Toxinology. „IST Redi Awards”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-04. Pristupljeno 18. aprila 2013.
- ↑ REDIA – Journal of Zoology. „History”. Pristupljeno 18. aprila 2013.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Altieri Biagi, Maria Luisa (1968.). Lingua e cultura di Francesco Redi, medico. Firenze: L. S. Olschki. ASIN B00A30Z37W.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Francesco Redi u Catholic Encyclopedia, pristupljeno 11. marta 2015.
- Experiments on the Generation of Insects, engleski prijevod 5. izdanja (1688.), pristupljeno 11. marta 2015.
- Bacco in Toscana Arhivirano 2011-09-30 na Wayback Machine-u (engleski prijevod: Bacchus in Tuscany), pristupljeno 11. marta 2015.
- Francesco Redi na Princeton.edu, pristupljeno 11. marta 2015.
- Biografija na Katringale Arhivirano 2018-07-21 na Wayback Machine-u, pristupljeno 11. marta 2015.
- Biografska Web stranica Francesco Redi, pristupljeno 11. marta 2015.
- Redijev eksperiment Arhivirano 2013-10-04 na Wayback Machine-u, pristupljeno 11. marta 2015.
- Značajni naučnici: Francisco Redi, pristupljeno 11. marta 2015.
- Francisco Redi na Galileo Project, pristupljeno 11. marta 2015.
- Francisco Redi na Ketterer Kunst, pristupljeno 11. marta 2015.
- Francisco Redi na The Free Dictionary, pristupljeno 11. marta 2015.
- Francisco Redi na Infoplease, pristupljeno 11. marta 2015.
- Spontani nastanak i Francesco Redi Arhivirano 2013-10-04 na Wayback Machine-u, pristupljeno 11. marta 2015.
- Galileov blizanac, pristupljeno 11. marta 2015.