Fellini Satyricon
| Fellini Satyricon | |
|---|---|
 kino poster | |
| Režija | Federico Fellini |
| Producent | Alberto Grimaldi |
| Scenario | Bernardino Zapponi Federico Fellini knjiga Satirikon Petronije |
| Uloge | Martin Potter Hiram Keller Max Born Salvo Randone Magali Noel Alain Cuny Lucia Bose Tonya Lopert Gordon Mitchell Capucine |
| Muzika | Nino Rota İlhan Mimaroğlu |
| Fotografija | Giuseppe Rotunno |
| Montaža | Ruggero Mastroianni |
| Distribucija | United Artists |
| Datum(i) premijere | 3. IX 1969. |
| Trajanje | 129 min. |
| Zemlja |  Italija |
| Jezik | latinski talijanski |
| Budžet | 3.000.000 $ |
| Fellini Satyricon na Internet Movie Database | |
Satyricon (talijanski Fellini Satyricon) je talijanski nadrealni dramski film iz 1969. koji je režirao Federico Fellini po Petronijevom istoimenom latinskom književnom djelu iz 60. godine nakon Krista. Roman nije u potpunosti očuvan, a oblik pod kojim je danas poznat je dobio tek kada su se u 17. vijeku spojili tekstovi iz dotada nepoznata dva rukopisa koji potiču iz srednjeg vijeka.
Fellini je pak odlučio ekranizirati film vjerno po fragmentarnom romanu, te je stoga i radnja fragmentarna. Stoga su mnogi kritičari bili različitog mišljenja u vrednovanju ostvarenja. Glavne uloge tumače Martin Potter, Hiram Keller, Max Born, Salvo Randone, Magali Noel, Alain Cuny i Lucia Bose.
Radnja[uredi | uredi kod]
Antički Rim u doba Nerona. Studenti Encolpius i Ascyltos se dosađuju te stalno traže nova hedonistička iskustva, ne srameći se i homoseksualnih odnosa. Potuku se za naklonost androginog dječaka Gitona. Encolpius izbavi Gitona od ropstva ludog kazališta ali ovaj izabere Ascyltosa koji sa njim provede noć.
Potres uništi grad te spasi Encolpiusa od samoubojstva. U sljedećem prizoru Encolpius razgledava neku vrstu muzeja te uživa u raskošnoj gozbi sa imperatorom Pompejom koji da smaknuti nekog siromašnog pjesnika. Encolpius, Ascyltos i Giton se nađu kao robovi na brodu za kapetanovu zabavu, ali bivaju oslobođeni kada ovaj biva smaknut. Kasnije pomognu lopovu oteti hermafrodita proroka iz hrama, ali taj umre od žeđi. Za kaznu, Encolpius se nađe u borbi sa Minotaurom u nekom labirintu, a kasnije postane impotentan zbog prokletstva boga Priapusa (njegov “mač je otupio”) pa krene u Afriku po vješticu Onoteju kako bi ga ova izliječila.
Glavne uloge[uredi | uredi kod]
- Martin Potter - Encolpio
- Hiram Keller - Ascilto
- Max Born - Gitone
- Salvo Randone - Eumolpo
- Mario Romagnoli - Trimalcione
- Magali Noël - Fortunata
- Capucine - Trifena
- Alain Cuny - Lichas
- Fanfulla - Vernacchio
- Donyale Luna - Enotea
- Danika La Loggia - Scintilla
- Gordon Mitchell - pljačkaš
- Lucia Bosè - suicidna žena
Nagrade[uredi | uredi kod]
- Nominacija za Oscara - najbolja režija
- Nominacija za Zlatni globus - najbolji strani film
Kritike[uredi | uredi kod]
Satyricon je polarizirao kritiku više nego većina Fellinijevih ostvarenja – jednima se učinio kao briljantan nadrealni film, dok su ga drugi odbacili kao suludu i nategnutu besmislicu. Roger Ebert je bio jedan od onih koji su hvalili film:
- "Fellinijev Satyricon je objavljen 1970., a ja sam bio spreman na njega; neki će reći da je ovo krvav, tanak i oduran film - napisao sam tada. Uistinu, ljudi su masovno napuštali kino dvoranu u kojoj sam bio. Ali Satyricon je svejedno remek-djelo, a filmovi koji se usuđuju staviti sve na kocku ne mogu zadovoljiti sve. Danas više nisam siguran je li remek-djelo, osim kao ekspresionistički eksperiment duha svijeta 1970. u kojem smo oboje živjeli. Ali je toliko ambiciozniji od većine toga što vidimo danas, tako da stavlja današnja plaha vremena u sram... Poput većine likova u antičkim mitovima, i ovi nemaju psihologiju; oni reagiraju prema njihovoj prirodi, bez spoznaje ili mogučnosti promjene karaktera. Oni su čvrsto obilježeni mitom koji ih sadrži...Ovo je film koji obrađuje vizualni eksces kao nijedan drugi, pokazujući svijet nemoralnosti, okrutnosti, prezira i strasti." [1]
Jeffrey M. Anderson je otvoreno priznao da mu se film nije svidio:
- "Naklonost koju je publika tada gajila prema Felliniju je jedini razlog zašto je taj veliki redatelj uspio proći sa snimanjem tako velikog konjskog sranja. Snimljen prema knjizi Petronija, ovaj film je ili slavlje depriviranosti ili upozorenje protiv bezbožnosti, no nitko ne zna koje, a Fellini se ne trudi napraviti jasnu razliku. Satyricon nema radnje, nego samo niz epizod... Negdje između njegove neo-realistične faze i Slatkog života iz 1960. je Fellini poludio. Jurio je glavom bez obzira prema svijetu punom divovske megalomanije, praveći ogromne, groteskne filmove koje služe samim sebi. Čak je počeo i davati svoje ime u naslove filmovima; Felliniev Satyricon, Fellinijev Rim i Fellinijev Casanova... Fellini je htio da njegovi ljubitelji budu prosvjetljeni i odneseni snagom ovog filma. No 30-ak godina kasnije, mi samo osjećamo gađenje i dosadu." [2]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Roger Ebert (27.1. 2001). „Satyricon (1969)”. rogerebert.com.
- ↑ Jeffrey M. Anderson (2001). „Fellini Satyricon (1969)”. combustiblecelluloid.com.
