Februarski patent

Izvor: Wikipedia
Februarski patent
Februarpatent
Prva stranica patenta iz 1861.
Prva stranica patenta iz 1861.
Država  Austro-Ugarska
objavljivanje dekreta 26. februar 1861. [1]

Februarski patent (njemački: Februarpatent, mađarski: Februári pátens, češki: Únorová ústava, poljski: Patent lutowy) bio je pomalo arhaični naziv za dekret od 26. februara 1861. kojim je car Franjo Josip obznanio novi ustav austrijske monarhije. [1]

Februarski patent, priredio je državni sekretar liberal Anton von Schmerling, na osnovu starije - Oktobarske diplome od 20. oktobra 1860. (uz izmjene i dopune), njim su stvoreni temelji za reformu carstva u Ustavnu monarhiju. [1]

Njime je podijeljena zakonodavna grana vlasti između krune i dvodomnog parlamenta - Carevinskog vijeća (Reichsrata). Dio poslanika za Carevinsko vijeće (Donji dom - Abgeordnetenhaus) izabrale su Dijete austrijskih krunskih zemalja (Landtage). [2]One su formirane nakon donošenja dekreta kojim je legaliziran njihov rad. Od samog početka taj novi ustav dočekan je na nož od strane ugarskog i poljskog nižeg plemstva iz Galicije formalno zbog prevelikog centralizma (u pozadini zbog gubitka stečenih privilegija), te zapravo nikad nije zaživio, pa je carskim dekretom suspendiran - 20. septembra 1865. Par godina kasnije Februarski patent će poslužiti kao temelj za novi ustav iz 1867. za Cislajtaniju zapadnu polovicu Austrijskog Carstva. [1]

Historija[uredi - уреди]

Pozadina nastanka Februarskog patenta[uredi - уреди]

Revolucije i porazi u ratovima koje je Austrijsko Carstvo vodilo između 1840. - 1850-ih stvorile su snažan osjećaj nezadovoljstva kod praktički svih slojeva tadašnje carevine. Porazni sukobi u Italiji, jasno su pokazali svu slabost austrijske birokracije i vojske. Rastući utjecaj Prusije i Njemačke Konfederacije su također izazivali zabrinutost. Car Franjo Josip, nije imao više kud, pa je morao početi neke reforme da nekako smiri naraslo nezadovoljstvo i dobije podršku bogate buržuazije, i na kraju spasi svoje carstvo.

Od marta 1860. car je počeo jačanje svog Reichsrata (Carevinskog vijeća), proširujući njegov sastav i dajući mu sve veću ulogu (istina bog samo savjetodavnu) nad velikim financijskim i zakonodavnim pitanjima koja su tištila zemlju, uključujući i izradu novog ustava. Reichsrat je od samog početka bio podijeljen na dvije oštro suprostavljene polovice, na članove iz njemačkog govornog područja, i one koji to nisu bili (Mađari i Slaveni). Njemački dio zalagao se za snažniju centralnu vlast, a druga polovica za decentralizirani oblik vlasti koji bi kao i dotada ostao u rukama njihovog plemstva. Franjo Josip pokušao je doći do nekog kompromisnog rješenja kreacijom novog ustava monarhije zvanog - Oktobarska diploma (usvojena 20. oktobra 1860.). Novi ustav je predvidio - parlament (Reichstag) od sto članova, koji je i nadalje trebao imati samo savjetodavnu funkciju, sa proširenim ovlastima po pitanju financija. Tako koncipirani ustav nije zadovoljavao niti njemačke građanske liberale, a niti ugarsko plemstvo, pa su i jedni i drugi bili snažno proriv njega.

Još je gora stvar bila sa Carevinskim vijećem koje nije zadovoljio nikog, jer su državne financije i nadalje su tonule, njemačka strana nije bila zadovoljna količinom ovlasti koje su dane pokrajinskim dijetama, a nenjemački dio je bio razočaran količinom vlasti koja je ostala u rukama cara. Osim stalnih unutrašnjih problema, Austrijsko Carstvo bilo je ugroženo i vanjskim pritiscima, naročito jačanjem Njemačke Konfederacije, jer su vjekovima zemlje iz tog kruga bile interesna sfera Habsburgovaca. Pa čak i kad je Njemačka Konfederacija zaživjela 1815., Franjo Josip je i nadalje zadržao utjecaj na nju, ali je on snaženjem Prusije bio sve manji. Car je kroz snaženje i centralizaciju Carevinskog vijeća vidio mogućnost da osnaži državu iznutra, pa da se tako osnažen posveti vanjskim problemima. Kad je krajem 1860. Anton von Schmerling postao državni sekretar, njemu je car povjerio zadatak revizije Oktobarske diplome u novi ustav koji je trebao zadovoljio sve.

Kratkotrajni život Februarskog patenta[uredi - уреди]

Nakon carskog dekreta u februaru 1861., - Februarski patent je usvojen kao Carski ustav iz 1861 Na osnovu njega je osnovan dvodomni parlament, koji se nadalje zvao Carevinsko vijeće - Reichsrat, sa gornjim domom čije je poslanike (doživotno) imenovao car iz redova plemstva, biskupa i istaknutih građana i donji dom sa 343 poslanika, koje su birale dijete krunskih zemalja carstva. Od njih je 120 bilo iz Ugarske[2], 20 iz Kraljevstva Lombardija-Venecija a preostalih 203 iz ostalih dijelova carstva.

Kraj Februarskog patenta[uredi - уреди]

Ugarski poslanici odbili su od samog početka rad u novom Carevinskom vijeću, jedini koji su dolazili na sjednice iz tog dijela carstva bili su malobrojni delegati njemačke i rumunjske nacionalnosti. Ugarski bojkot ozbiljno je narušio svrhu Carevinskog vijeća, koje je putem zastupljenosti trebalo ujediniti različite dijelove carstva.

Zbog tog je car Franjo Josip u septembru 1865. suspedirao Februarski patent. Na tu vijest su austrijski poslanici protestirali, a slavenski slavili.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]