Etnografski muzej Split
.jpg)
.jpg)
Etnografski muzej Split, smješten je neposredno pored Peristila, središnjeg trga Palače, u zdanju koje već samo po sebi ima izuzetnu kulturnu te povijesno-graditeljsku važnost, te uz prezentaciju izrazito vrijednih etnografskih zbirki koje nam predočavaju nekadašnji život Splićana, otočana i težaka Zagore, tvori jedinstvenu kulturnu nadopunu prilikom turističkog obilaska grada Splita. Naime, ono po čemu je ovaj muzej jedinstven jest činjenica da se prostor muzeja nalazi na mjestu gdje su u 4. stoljeću bile carske odaje, odnosno spavaće sobe cara Dioklecijana, kao najintimniji dio Palače.
Povijest[uredi | uredi kod]
Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije 1913. godine po odobrenju iz Beča potvrđen je Statut muzeja čime je ustanova pravno zaživjela. Ključna osoba vezana uz povijest muzeja je inženjer Kamilo Tončić pl. Sorinjski (1878.- 1961.), rođeni Zadranin, arhitekt po struci te veliki poklonik i ljubitelj narodnog stvaralaštva i umjetnosti. Zahvaljujući neumornom i strastvenom radu inženjera Tončića na prikupljanju, čuvanju i prezentaciji narodnih rukotvorina svijest o važnosti i skrbi za etnografsku građu značajno je porasla. Godine 1906. započela je s radom Obrtna škola u Splitu, a u toj ustanovi se od 1909. godine izlažu etnografski eksponati. Direktor škole bio je Kamilo Tončić i na njegovu inicijativu i zalaganje započelo se je sa sustavnim otkupom i prikupljanjem etnografske građe koja je trebala poslužiti za uzor učenicima sa ciljem očuvanja izvorne narodne tradicije stvaralaštva. Godine 1910. u jednoj od prostorija škole su predstavljene narodne nošnje s područja Dalmacije, ta je Zbirka postala dio stalnog postava. U to vrijeme počeo se je za izložbeni prostor upotrebljavati naziv - „Narodni muzej", "Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost" i "Zemaljski muzej za narodnu industriju i narodnu umjetnost". Muzejski prostor do oficijelne potvrde slovio je kao lijepo namješten i opskrbljen. Kamilo Tončić postao je prvi ravnatelj muzeja i na toj funkciji je bio sve do 1944. godine. Muzej je nakon I. svjetskog rata (1919.) premješten na drugu lokaciju u prostorije Poljoprivredne škole blizu Arheološkog muzeja. U tom objektu organizirana je druga stalna postava, iako je zbog količine građe prostor vrlo brzo postao premalen i neadekvatan. U međuratnom razdoblju muzej dobiva status regionalne ustanove te se prikuplja etnografska građa sa cijelog područja tadašnje države. Tijekom dva svjetska rat vrijedna muzejska građa je očuvana upravo zahvaljujući entuzijazmu i skrbi gospodina Tončića za narodnu baštinu. Treći put muzej je preseljen 1924. u zgradu Stare gradske vijećnice i u tim prostorijama je djelovao sve do 2004. godine. Muzej se i danas nalazi unutar stare jezgre, ali na novoj adresi - Iza vestibula 4.
Djelatnost[uredi | uredi kod]
Muzej općenito u skladu sa Zakonom o muzejima vrši prikupljanje, čuvanje i istraživanje civilizacijskih, kulturnih i prirodnih dobra te obavlja stručno-znanstvenu obradu i sistematizaciju sadržaja u zbirke. Muzej je obavezan trajno zaštićivati muzejsku građu, voditi i čuvati muzejsku dokumentaciju te vršiti nadzor i protekciju nad vrijednim nalazištima i lokalitetima. Etnografski muzej u Splitu ima zadaću prikupljanja, čuvanja i prezentacije etnografske građe od kulturne vrijednosti i značaja.
Građa[uredi | uredi kod]
Muzejska građa sastoji se od etnografskih zbirki, dokumentacijskih fondova te knjižnične zbirke.
Usluge[uredi | uredi kod]
Pružanje stručne pomoći iz područja djelatnosti muzeja, održavanje predavanja, vršenje stručnog vodstva, pružanje usluge informiranja vezano uz aktivnosti, organiziranje izložbi, objavljivanje stručnih publikacija.
Povezano[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „Zgrada Etnografskog muzeja od 1924. do 2004. godine”. Arhivirano iz originala na datum 2009-05-15. Pristupljeno 2014-07-26.
Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Vidjeti dopusnicu Ministarstva kulture.
