Ernst May
| Ernst May | |
|---|---|
| funkcionalizam | |
 Kuće u nizu (Zickzackhausen) Frankfurt na Majni | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 27. jul 1886 Frankfurt na Majni,  Njemačka |
| Smrt | 11. septembar 1970. Hamburg Njemačka |
| Opus | |
| Polje | urbanizam - arhitektura |
| Praksa | Frankfurt na Majni, SSSR |
| Influencija | |
Ernst May (Frankfurt na Majni, 27. jul 1886. - Hamburg, 11. septembar 1970.), njemački arhitekt i urbanist.[1]
May je uspješno primijenio urbanistička rješenja u svom rodnom gradu Frankfurtu na Maini, za vrijeme Weimarske republike, a zatim je 1930-ih sa puno manje uspjeha pokušao te ideje prenijeti u Sovjetski Savez pri gradnji novih gradova u vrijeme Staljinove vladavine. Govorilo se da su takozvane Mayove brigade (sastavljene od njemačkih arhitekata i urbanista) uspjele podići dvadesetak potpuno novih gradova u tri godine, uključujući i grad Magnitogorsk.
Maya je ta avantura sa sovjetima skupo koštala, zbog nje je izgubio domovinu, jer su u međuvremenu nacisti došli na vlast u Njemačkoj, a u SSSR-u je izgubio posao, tako da je dobar dio svog života proveo kao izbjeglica po Africi, tek pred kraj života vratio se u Njemačku.
Biografija[uredi | uredi kod]
May je bio sin kožarskog obrtnika. Školovao se u razdoblju od 1908. do 1912., dio školovanja proveo je u Britaniji[1], gdje se upoznao sa novim urbanističkim idejama - pokreta grada parka. Školovanje je završio na Tehničkom univerzitetu u Münchenu - 1913., studirajući zajedno sa Friedrich von Thierschom i Theodorom Fischerom[1], suosnivačima Deutscher Werkbunda (njemačko udruženje dizajnera). U vremenu od 1913. do 1914. radio je kao samostalni arhitekt u Frankfurtu, od 1914. do 1918. za vrijeme Prvi svjetski rat]] bio je u carskoj njemačkoj vojsci. Nakon rata pobijedio je na urbanističkom natječaju za gradnju periferijskih kuća u Wrocławu (tadašnji Breslau). Njegov koncept decentraliziranog planiranja, bio je djelomično inspiriran principima grada parka. Od 1919 . - 1921. bio je tehnički direktor urbanističkog zavoda u Breslau.[1] Zatim je dobio posao u rodnom Frankfurtu, kao gradski arhitekt i glavni urbanist). Radivši pod upravom gradonačelnika Ludwiga Landmanna, imao je veliku slobodu planiranja, financiranja i zapošljavanja, - on je tu priliku izvrsno iskoristio. To je bilo doba velike nestašice stanova, za vrijeme velike poslijeratne njemačke krize i političke nestabilnosti.
Novi Frankfurt[uredi | uredi kod]
May je oko sebe okupio snažan tim vizionarskih arhitekata i inicirao zamašan projekt izgradnje stanova. Mayov rezultat bio je impresivan, u kratkom razdoblju uspio je izgraditi kompaktna naselja, sa kućama u nizu (koje su posjedovale i kvalitet individualnog stanovanja), dobro komunalno opremljenih, sa zajedničkim igralištima, školama, kino dvoranama i parkovima. Zbog lošeg i skromnog privrednog stanja u zemlji, koristio je pojednostavljene polufabricirane građevinske elemente pri gradnji. Ova naselja još i danas zrače svojom funkcionalnošću, i vrlo zorno manifestiraju ideale jednakosti, poput istog prava na dijelić sunčevog svijetla i komadić zajedničkih površina. Od svih novih naselja koje je podigao danas je najpoznatiji - Römerstadt, i dio grada sa kućama u nizu zvan Zickzackhausen. May je 1926. pozvao ljevičarsku austrijsku arhitekticu Margarete Schütte-Lihotzky da se pridruži njegovom timu u Frankfurtu, jer je ona imala neobičan istančan osjećaj za probleme života, i unijela je funkcionalističku jasnoću u probleme stanovanja. Ona je nakon mnogo studija životnih navika i običaja projektirala frankfurtsku kuhinju (današnju modernu kuhinju u kojoj je domaćici sve na dohvat ruke), a svoje ideje sublimirala je u rečenici izgradnja kuća je organizirana ugradnja navika stanovanja.
Mayev koncept Novog Frankfurta bio je popraćen uspjehom kako od strane kritike tako i od građana. Tako je John R. Mullin njegov rad opisao kao jedan od najznačajnijih urbanističkih eksperimenata u 20. vijeku.
U dvije godine May je izgradio više od 5 000 stambenih jedinica, te preko 15 000 jedinica u pet godina. Njegova aktivnost se toliko proširila da je izdavao je i vlastiti magazin - Zeitschrift Das Neue Frankfurt.[1] Njegov rad privukao je pažnju stručne javnosti tako da je 1929. dobio priznanje na Congrès International d'Architecture Moderne.[1] Ova nagrada, privukla je pažnju novih sovjetskih vlasti, koji su mu povjerili veliki posao u Sovjetskom Savezu.
Mayeve Brigade u SSSR-u[uredi | uredi kod]
May je 1930. pokupio gotovo cijelu ekipu iz Frankfurta u tadašnji SSSR.[1]Mayove Brigade brojale su 17 ljudi, uključivo gospođu Lihotsky, njezinog muža Wilhelma Schuettea, mađara na radu u Njemačkoj Freda Forbata, švicarca Hansa Schmidta i Holanđanina Marta Stama. Nada u socijalistički raj bila je još uvijek svježa, i Mayeve Brigade poput ostalih sličnih grupa zapadnih planera nadala se planiranju i izgradnji čitavih novih gradova. Na kraju krajeva u ugovoru se govorilo o izgradnji dvadeset novih gradova u tri godine.
Prvi grad koji su trebali izgraditi bio je Magnitogorsk, u stvarnosti je Magnitogorsk već bio u izgradnji, a prioritet pri gradnji i planiranju bio je rudnik oko kog se sve vrtilo. Lokalni rukovodioci nisu mogli o ničemu samostalno odlučiti, usput su bili i silno sumnjičavi, prema svemu pa je to Mayu išlo silno na živce. Radovi su se otezali, a uz njih se pojavila i korupcija, usput May se silno razočarao i klimatskim prilikama u krajevima gdje su radili jer je to bilo u Sibiru. Tako je i on jedva čekao da mu istekne ugovor - pri kraju 1933., te je nakon toga otišao u tadašnju britansku afričku koloniju Keniju - 1934, jer se u Njemačku nije mogao vratiti. Neki od njegovih kolega našli su se u nebranom grožđu, jer ih Sovjeti više nisu htjeli a ni u Njemačku se više nisu mogli vratiti, tako su izgubili domovinu.
May je radio kao samostalni arhitekt, na nekim projektima po Keniji, zatim se je nakon završetka rata vratio u Njemačku. Između 1954. - 1956. vodio je ured za planiranje u Hamburgu, a potom je radio na projektima većih stambenih zgrada po drugim gradovima, umro je 1970.[1]
- U dokumentarnom filmu iz 1995. Socgorod (Socijalistički grad) intervjuirani su neki od posljednjih živih članova tih grupa; Lihotzky, Jan Rutgers iz Mayeve brigade i Phillipp Tolziner iz Brigade Bauhaus, i prikazana četiri planirana grada; Magnitogorsk, Orsk, Novokuznjeck i Kemerovo.
Izvori[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Slike Mayevog Frankfurta u Art & Architecture Arhivirano 2012-02-12 na Wayback Machine-u (de)
- O Ernstu Mayu na portalu archINFORM (en)
- Über die ernst-may-gesellschaft Arhivirano 2014-06-23 na Wayback Machine-u (de)
