Elije Dionisije

Elije Dionisije (grčki: Αἴλιος Διονύσιος) bio je starogrčki retor, gramatičar i muzikolog, koji je živeo u doba cara Hadrijana.^[1] Prema Sudi, bio je veoma vešt muzičar i napisao je nekoliko spisa o muzici i njenoj istoriji^[2] Uglavnom se pretpostavlja da je bio potomak starijeg Dionisija Halikarnašanina, autora Rimskih starina (istorije Rima od osnivanja do polovine 3. veka pne.), pa se stoga ponekad naziva i Dionizije Halikarnašanin Mlađi.

Delo[uredi | uredi kod]

O njegovom životu ništa se drugo ne zna. U antici su mu se pripisivala ova dela, koja su danas sva izgubljena:

Atičke reči (Ἀττικὰ ὀνόματα, 5 knjiga), delo posvećeno nekom Skimnu. Fotije pohvalno govori o koristi ovoga dela i kaže da je sam Elije Dionisije priredio dva izdanja, od kojih je drugo predstavljalo značajno poboljšanje u odnosu na prvo.^[3] Čini se da su u Fotijevo doba (9. vek) još uvek postojala oba izdanja. Izgleda da je zbog ovoga dela Elije Dionisije ponekad nazivan nadimkom "Aticista".
Istorija muzike (Μουσικὴ ἱστορία, 36 knjiga), gde "priča o sviračima na aulosu i na kitari te o svim vrstama pesnika".^[2]
Traktati o ritmu (Ῥυθμικὰ ὑπομνήματα, 24 knjige). ^[2]
Muzičko obrazovanje (Μουσικῆς παιδεία, 22 knjige.^[2]
Delo u 5 knjiga o tome šta je Platon rekao o muzici u svojoj Državi.^[2]^[4]
Johannes Meursius je smatrao da je Elije Dionisije autor i dela O nepromenljivim glagolima i enklitičkim rečima (Пερὶ ἀκλίτων ῥημάτων και ἐγκλινομένων λέξεων), koje je Aldo Manuzio tiskao u Veneciji 1496. u zbirci nazvanoj Horti Adonidis, ali za tu pretpostavku nema dokaza.^[5]^[6]