Edward III

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Edward III. od Engleske)
Edward III
Edward III of England (Order of the Garter).jpg
Crtež Edwarda III
Kralj Engleske
Vladavina 25. januar 1327. - 21. jun 1377.
Krunidba 1. februar 1327.
Prethodnik Edvard II.
Nasljednik Richard II
Supruga Philippa od Hainaulta
Djeca Edward Crni Princ, Isabella, Joana od Engleske, Lionel, John od Genta, Edmund, Mary, Margaret, Thomas
Puno ime Edward od Windsora
Dinastija Plantagenet
Otac Edvard II
Majka Isabella Francuska
Rođenje 13. novembar 1312.
Zamak Windsdor Berkshire
Smrt 21. jun 1377.
London

Edward III. poznat kao Edward od Windsora (Berkshire, 13. novembar 1312. - London, 21. jun 1377.), bio je kralj Engleske, od 25. januara 1327. do 21. juna 1377. kad je umro.[1]

Ostao je upamćen po tom što je uveo Englesku u Stogodišnji rat sa Francuskom, i po tom što su njegovi potomci (imao je sedam sinova i pet kćeri) generacijama nakon njegove smrti bili aspiranti na engleski tron, pa su njihove borbe sa suparnicima dovele do Ratova dviju ruža (1455-1485).[1]

Biografija[uredi - уреди]

Rođen je kao najstariji sin kralja Edwarda II i Izabele Francuske, njega je parlamenta imenovao Grofom od Chestera 1320. i Vojvodom od Akvitanije 1325., ali usprkos tradicije, on nikada nije dobio titulu Princa od Walesa.[1]

Edward je odrastao usred borbi koje je vodio njegov otac sa brojnim barunima koji su pokušavali ograničiti kraljevu vlast i ojačati svoju ulogu u upravljanju Engleskom. S druge strane njegova majka, koja je igrala važnu ulogu u tim sukobima, bila je užasno nezadovoljna odnosom koji je on uspostavio sa svojim plemstvom, a usto i užasno ljuta kad su joj njegovi simpatizeri oteli njene engleske posjede. Ona je 1325 otišla iz Engleske u Francusku kako bi intervenirala u sporu između njezina brata francuskog kralja Charlesa IV i svog muža oko engleskih lena po Francuskoj; Akvitanije, Gaskonje i Ponthiea. Njena misija ispala je uspješna, lena su osigurana Engleskoj pod uvjetom da engleski kralj oda počast Charlesu. To je provedeno u kraljevo ime, a tu ulogu preuzeo je njegov sin Edward.[1]

Kako je mogla računati na bezrezevnu podršku svoje majke, a uz sebe je imala i Rogera Mortimera, utjecajnog grofa od Marcha koji je pobjegao od njena muža u Francusku 1323. i međuvremenu postao njen ljubavnik, Isabella se počela pripremati za invaziju Engleske i rušenje svog muža. Da prikupi dovoljno sredstava za taj podhvat, zaručila je sina za Philippu, kćerku Williama, kneza Hainauta i Holandije.[1]

Za svega pet mjeseci Isabella i Mortimer, uz pomoć dobrog dijela perstva uspjeli su savladati kraljevu vojsku, i prisliti Edvarda II 29. januara 1327. da se odrekne trona. Odmah nakon tog je tada još maloljetni Edward III (tad je imao 14 godina) okrunjen za kralja.[1]

Tokom naredne četiri godine vladali su - Isabella i Mortimer, i to u Edwardovo ime, iako je nominalno njegov tutor bio Henry, grof od Lancastera. Edward je u ljeto 1327. godine sudjelovao u neuspjeloj kampanji protiv Škota, koja je rezultirala Mirovnim ugovorom iz Northamptona (1328.), na osnovu kojeg je Škotska postala nezavisna kraljevina. Edward je bio duboko uznemiren stanjem u Škotskoj, pa je taj ugovor potpisao tek nakon mnogo uvjeravanja, od strane Isabelle i Mortimera. Oženio se Philippom u Yorku 24. januara 1328., ali je vrlo brzo nakon toga izveo akciju kojom se potpuno oslobodio od tutorstva majke i Mortimera. Kako se kraljevsko vijeće trebao održati u Nottinghamu, on je krišom po noći, kroz podzemni prolaz zajedno sa svojim jatacima ušao u dvorac i oteo Mortimera, kog je ubrzo u novembru 1330. i pogubio. Nakon tog je diskretno ignorirao majčinu vezu s Mortimerom, a prema njoj se ponašao sa dužnim respektom, ali je otdad njen utjecaj na politiku postao beznačajan.[1]

Edward III počeo je vladati na način kako se i uspinjao na tron. Kako je bio mlad, gorljiv i nemiran, želio je pretvoriti Englesku u moćnu državu, barem onakvu kakva je bila za njegova prethodnika - Edwarda I. Nikako se nije mogao pomiriti što je sklopio Mirovni ugovor u Northamptonu sa Škotima na osnovu kog su oni dobili nezavisnost. Šansa da to promjeni ukazala mu se 1329. kad je umro škotski kralj Robert Bruce, jer je novi škotski kralj, bio njegov šogor, koji je usto bio još dijete - David II. Edward je iskoristio njegovu slabost da uz pomoć škotskih velikaša, prognanih za vladavine Bruca, postavi za kralja njihovog lidera Edwarda Balliola. Nakon tog je David II pobjegao u Francusku, ali kao su Škoti prezirali Balliola kao marionetu engleskog kralja, David se uspeo vratiti na tron 1341.[1]

Stogodišnji rat[uredi - уреди]

Tokom 1330-ih narasle su tenzije između Engleske i Francuske, a najveći razlog za to bilo je sporna engleska vladavina nad Gaskonjom, uz to tu je bila i podrška novog francuskog kralja Philippe VI Škotima. Pored tog tu je bio i Edwardov savez sa flamanskim grad]]ovima, koji su u to vrijeme bili u svađi sa svojim tadašnjim francuskim vladarima, a tu je bio i Edwardov zahtjev na francusku krunu, za koju je mislio da mu po zakonu o nasleđivanju pripada po majci. On je taj zahtjev prvi putiznio 1328. a odlučnije ponovio 1328., nakon tog je dva puta pokušao napasti Francusku sa sjevera 1339. i 1340., ali je jedini rezultat tih njegovih napora bio gotovo totalni bankrot zemlje.[1]

Od januara 1340. se počeo nazivati kralj Francuske. U samom početku je to možda radio kako bi zadovoljio Flamance, čiji je entuzijazam da se bore protiv francuskog kralja, nestao kad su se uvjerili da je Edward III zakoniti kralj Francuske. Njegova želja da postane francuski kralj, toliko ga je obuzela da mu je to postao najvažniji cilj u životu.[1] Upornost kojim su se on i njegovi nasljednici pozivali na nasljedno pravo na francusku krunu dovela je do borbi koje su trajale više od jednog vijeka. Ta borba postala je poznata u historiji kao Stogodišnji rat, tako da je sve do 1801. svaki engleski kralj, je tražio da ga se zove i kraljem Francuske.[1]

Edward je osobno sudjelovao u velikoj pomorskoj bitci kod flamanskog grada Sluisa u junu 1340, u kojoj je uništena glavina francuske flote. Unatoč toj pobjedi, zbog iscrpljenosti svojih kopnenih snaga, bio je nakon dvije godine prisiljen zatražiti primirje i povući se u Englesku. U godinama nakon 1342. uložio je mnogo vremena i novca u obnovu Zamka Windsor i osnivanje Reda podvezica, koji je postao najveći britanski viteški red.

Nova faza francuskog rata počela je Edwardovim iskrcavanjem u Normandiji u julu 1346., u pratnji svog najstarijeg sina, Princa Edwarda, kasnije poznatog po nadimku Crni princ (rođen 1330.). Već na samom početku te kampanje, pokazao je nedostatak strateškog planiranja, jer su se svi njegovi napori i akcije sveli tek nešto malo više od pljački velikih razmjera pred vratima Pariza. Od sve te kampanje, najvažniji događaj bila je njegova odlučujuća pobjeda nad francuskom vojskom kod Crécya u Ponthieu (26. august), u kojoj je razbio vojsku s kojom mu je Philippe VI želio presjeći odstupnicu prema sjeveroistoku.[1]

Edward je od septembra 1346. poveo opsadu luke Calais, koja se nakon gotovo godinu dana predala u augustu 1347. Njegove ostale pobjede po Gaskonji i Bretanji kao i poraz i zarobljavanje David II kod Neville's Crossa pored Durhama (oktobar 1346), bile su jasni pokazatelj njegove snage, ali je jedino Calais bio ono što je uspio zauzeti. Iz njega je iselio većinu njegovih francuskih stanovnika, i doselio puno Engleza, u cilju da od njega stvori pouzdanu bazu za daljnu invaziju Francuske. Planove mu je pokvario - nedostatak novca, pa je morao sklopiti novo primirje u septembru 1347.[1]

Edward se vratio u Englesku u oktobru 1347. svoj povratak proslavio je nizom spektakularnih turnira, - 1348. odbio je ponudu da postane car Svetog Rimskog Carstva. Te iste godine po prvi put se pojavila kuga u Engleskoj koja je bjesnila do kraja 1349. ali ni ona nije spriječila Edwarda da nastavi sa ratnim operacijama po Francuskoj, koje su se istina odvijale u smanjenom intezitetu.

Sa većim operacijama počeo je ponovno 1355., i to tako da je proveo nekoliko uzaludnih kampanja u okolici Calaisa.

Nakon tog je unajmio plaćenike iz jugoistočne Škotske - Lothiane i krenuo u pohod poznat kao Spaljena svijećnica (januar - februar 1356), te iste godine uspio je izboriti formalnu predaju Kraljevine Škotske svom favoritu Balliolu. Njegove podvige, zasjenio je onaj koji je postigao njegov sin Edward u Bitci kod Poitiersa 19. septembra 1356.), kad je ne samo pobjedio već i zarobio francuskog kralja Jeana II (naslijedio Philippa VI 1350.), što je prisililo Francuze da prihvate novo primirje.

Edward III je natjerao zarobljenog Jeana II da potpiše krajnje nepovoljan Mirovi sporazum u Londonu - 1359. kojim je prepustio velik dio Francuske - Engleskoj, pa je to francuska generalna skupština odbacila. Zbog tog se Edward kako bi ih natjerao da to prihvate - iskrcao u Calaisu 28. oktobra i opkolio Reims, gdje se želio okruniti za francuskog kralja. U tom ga je spriječio odlučan otpor branioca, pa se zaputio prema Burgundiji, da bi se na kraju vratio prema Parizu. Nakon te neuspješne kampanje, bio je sretan kad je 8. maja 1360. uspio sklopiti preliminarni Mirovni ugovor u Bretanji. Taj sporazum, puno povoljniji za Francuze, dobio je svoj konačni oblik u Mirovnom ugovoru iz Brétignya koji su oba kralja ratificirala u oktobru 1360. Njime se Edward III odrekao svog pravo na francusku krunu u zamjenu za cijelu Akvitaniju, bogat kraj na jugozapadu Francuske.[1]

Vrijeme pada 1360. - 1377.[uredi - уреди]

Ugovor iz Brétignya nije donio mir a niti prosperitet kako Engleskoj tako ni Francuskoj. Svježa pandemija crne smrti koja je pogodila Englesku 1361. i 1369. uzavrila je društvene i ekonomske poremećaje, pa je Edward poduzeo očajničke, ali ne i bog zna koliko uspješne napore da ih eliminira. Pa je tako parlament donio 1351. Radnički statut (Statute of Labourers), koji je trebao osigurati stabilnost cijena i plaća, koje su prije tog nekontrolirano rasle. Pored tog nastojao je smanjiti privilegije crkve, pa je tako 1351. donio Statut o provizorima i Praemunire 1353. kojim je odbačena papina supremacija nad engleskim zakonodavstvom. Ti zakoni pojačali su animozitet protiv stranih svećenika, koji je ionako tinjao u stanovništvu. Kako je položaj pape ipak još bio prilično jak u Engleskoj, Edward je povukao posljednji zakon 1366..[1]

Kad je francuski kralj Charles V, sin Jeana II , odbacio Sporazum iz Calaisa, Edward je ponovno zatražio francusku krunu, ali ovaj put ne s toliko energičnosti, pa je glavninu borbi po francuskim zemljama, prepustio svojim sinovima Edwardu i Johnu od Genta. Oni su postigli malo, jer se protiv njih podiglo mnoštvo poneseno plimom francuskog patriotizma, Edward III koji je uvijek oskudijevao novcem, krenuo je pljačkati crve, ali i kresati njihove brojne privilegije.

U međuvremenu su postupno izgubili Akvitaniju, princ Edward vratio u Englesku slomljena zdravlja (1371), a John od Genta je promarširao kroz Francusku od Calaisa do Bordeauxa (1373) ne postigavši ništa. Na kraju se i sam Edward III - 1372. odlučio povesti vojsku na konačnu invaziju, ali je oluja spriječila iskrcavanje njegove vojske. Pa mu 1375. nije preostalo ništa drugo nego da sklopi novo primirje, koje je potrajalo sve do njegove smrti. U tom času jedini značajniji gradovi u engleskim rukama bili su Calais, Bordeaux, Bayonne i Brest.[1]

Nakon smrti kraljice Philippe 1369. Edward III pao je potpuno pod utjecaj svoje ljubavnice Alice Perrers, dok su s druge strane njegovi sinovi Princ Edward i John od Genta, zakrvili, postavši lideri oštro podijeljenih frakcija na dvoru i kraljevskom vijeću. John od Genta vratio u Englesku u aprilu 1374., pa je uz pomoć Alice Perrers uspio zadobiti veći utjecaj na oca, ali period njegove vladavine niti je bio časan, a niti uspješan.

Zbog tog mu je parlament - 1376. izglasao nepovjerenje, zajedno sa nekim njegovim pristašama i Alice Perrers. Ali prije nego što je parlament uspio provesti svoje zaključke - 8. juna 1376. umro je Princ Edward, nakon tog je Donji dom (koji mu je dotad davao najveću podršku) izgubio interes za daljnju borbu, pa se John od Genta vratio na vlast, a nakon što je Edward III umro i parlament je opozvao svoju raniju odluku.[1]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Prethodnik: Kralj Engleske Nasljednik:
Edvard II. Richard II