Dubrovački srbokatolički pokret

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Krug Srba katolika javlja se u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. veka. Nestaje stvaranjem južnoslovenske države (zadovoljenjem svojih političkih interesa) 1918. godine. Reč je o političkom i kulturnom pokretu malog dela Dubrovčana koji su u vreme formiranja savremenih nacija izgradili srpski nacionalni identitet, a ne hrvatski kao ostatak (u narednim decenijama i većina) Dubrovčana. Srbi katolici u koaliciji sa autonomašima vladali su Dubrovnikom bezmalo čitavu jednu deceniju, od 1890. do 1899. godine. Pokret nije zaživeo i danas nema dubrovačkih katolika koji se smatraju Srbima. Zaostavština pokreta su imena njegovih pripadnika u nazivima dubrovačkih mesta: Šetalište Nika i Meda Pucića, Ulica Pera Budmanija, Ulica Baltazara Bogišića, Bogišićev park, spomenik Baltazaru Bogišiću na cavtatskoj rivi.

Istorija[uredi | uredi kod]

Dubrovnik je, zajedno sa Dalmacijom i Istrom, grcao pod vlašću Austrije, Dubrovčanima posebno omrznute jer je ona bila prvi gospodar nad Gradom nakon njegove viševekovne samostalnosti (1358.-1808.), dok Banskom Hrvatskom i Slavonijom harači mađarska vlast predvođena Kuenom-Hedervarijem. Za razliku od toga, na istoku su kneževine, a kasnije kraljevine, Srbija i Crna Gora, samostalne i slobodne države temeljem odluka Berlinskoga kongresa 1878., objašnjava dr. Nikola Tolja i dodaje da su se takva Srbija i Crna Gora, te ideja ujedinjavanja južnoslovenskih naroda, delu Dubrovčana ukazale kao spas. Deo najuglednijih Dubrovčana izlaz je video u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći da izdvoje svoj grad iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Sanjali su slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslovenske države u kojoj bi vekovima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje. Pripadnici srpskokatoličkog kruga nastojalisu dokazati da je dubrovačka kultura, jezik i književnost srpska. Razvoju pokreta pogodovali su mnogi faktori, među kojima su neuspeli pokušaji ujedinjenja Trojedinice, nedovršenost procesa hrvatske nacionalne integracije, doživljavanje Srbije kao južnoslovenskog Pijemonta, propagandni uticaji iz Srbije, romantičarsko učenje po kom se duh naroda određuje po jeziku, rad gimnazijskih profesora, istorijska sećanja (vekovna saradnja i trgovina Dubrovnika sa zaleđem), etnografske činjenice (sličnost običaja u Dubrovniku i njegovom zaleđu, npr. postojanje krsne slave pod imenom festa), radikalizam i kapricioznost dubrovačke omladine, službovanje uglednih Dubrovčana u Srbiji i Crnoj Gori, uticaj Meda Pucića i činjenica da su Srbija i Crna Gora nezavisne države u kojima se vidi nucleus buduće južnoslovenske državne zajednice.

Srpski list Dubrovnik izlazio je od 1892. do 1914. godine, a u istom periodu u Dubrovniku je izlazio i hrvatski list Crvena Hrvatska. Deklarisani Srbin dum Ivan Stojanović, katolički sveštenik, sve do svoje smrti 1900. godine je bio na čelu rimokatoličkog Dubrovačkog dekanata, a na dubrovačkoj teritoriji službovalo je dvadesetak srpski orijentisanih katoličkih sveštenika. Dubrovački katolički Srbi ni po čemu se nisu razlikovali od katoličkih Hrvata, živeli su zajedno sa njima i nisu izražavali međusobnu mržnju. Oni su videli u srpskoj nacionalnoj integraciji bolju budućnost Grada. Zna ih se nazivati i primenjenim i jednogeneracijskim Srbima, jer su se zbog istorijskih okolnosti deklarisali kao Srbi i njihovi neposredni potomci su se već smatrali Hrvatima. Ističe se njihovo opiranje klerikalizmu i kleronacionalizmu jer su smatrali versko i nacionalno kao dve zasebne i ničim međusobno uslovljene kategorije. Srpska pravoslavna crkvena hijerarhija nije ih priznavala Srbima. U procesu nacionalne integracije prevladalo je versko pravilo po kom je Srbin pravoslavac i pravoslavac Srbin, a Hrvat katolik i katolik Hrvat. Potpunoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji Dubrovčana pogodovala je netrpeljivost starih Dubrovčana prema pravoslavlju.

Dakako ljudi oko Dubrovnika mogu slobodno misliti sa svojeg gledišta kako god hoće o značaju pravoslavlja u životu i istorijskoj sudbi srpskog naroda. Što se nas tiče, nema tih dokaza, koji bi nas mogli uvjeriti, da pravoslavlje nije osnov srpskog patriotizma... Razberimo ga, bilo u najkraćim potezima, i sa strane čisto narodne, t.j. u kakvom je stepenu ono spojeno sa srpskim narodnim životom, i da li može čovjek, koji nije potpuno pravoslavnim, biti i pravim Srbinom? Reći će kogod: Nije li ovo pitanje čudnovato? Ta razmislimo ladnokrvno. Dopustimo, da je vjera djelo savjesti, i da vršenje crkvenih obreda treba ostavit dobroj volji svakoga. Ali kako se može veličati imenom Srbina onaj, kome je, na primjer tugja sva crkvena-narodna istorija naša, svi njeni veliki dogagjaji i oni slavni radnici, koji su u svoje vrijeme proslavili srpsku zemlju, a sada se s njome zajedno proslavljaju u likovima narodnih svetitelja? ... Koji bez razloga stupa u brak sa inovjernom osobom, taj pokazuje da nije iskreni sin pravoslavne crkve, da pravoslavnu vjeru on samo slučajno ispovijeda, prosto s toga, što se u njoj rodio, da je za njega bezrazlična po značenju svaka vjera i dakle bezrazlična mu je pravoslavna ili ma koja druga vjera... Na to pitanje puštam vas, braćo, da sami odgovorite, pošto samo pogledate koliko je porodica naših izgubljeno i propalo za crkvu našu svetu, ali sve ili bar najviše uslijed mješovitih brakova, uslijed toga, što su u ovoj ili onoj porodici muž i žena različitoga vjerovanja bili. Kao poglavica pravoslavne crkve u Dalmaciji, ja sam pozvan po dužnosti svojoj da svom snagom stanem na put tome zlu, i tu ću snagu svoju ja na to i uložiti punom strogošću.

Stari Dubrovčani i pravoslavlje[uredi | uredi kod]

Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za nekatolike, verovatno kao retko koja država u istoriji Rimokatoličke crkve. Nalazeći se vekovima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani hteli su da bezuslovno obezbede trajno vezanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim izuzetnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala toleranciju prema drugim crkvama i verama. Tako je na primer 1540. u zakonu o upravljanju domom za nemoćne tačno određeno da se imaju primiti i osobe drugih veroispovedi, kojima treba dozvoliti da "žive po svojim zakonima".[1] U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli da sklapa brakove sa nekatolicima, a propisivali su i da iznajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih principa, u smislu da bi prema nekatolicima gajili gnušanje i mržnju, nego u prvom redu radi patriotskih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se posle kroz vekove događalo sa mnogim državama, tj. da razlika vera može da rascepa, do krvi posvadi podanike i razgradi državu. Znali su uočiti od kuda opasnost ne preti. Radi takve procene, ali i radi promovisanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao nekatolici mogli stalno da borave unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dozvoljeno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Evropi.

U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Veruje se da je strah, koji se prenosio sa generacije na generaciju vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je legenda tačna, izjavio da će Dubrovnik da propadne kada u njega prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike sticalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli da postanu državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno da boravi samo u prigradskim sredinama. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata".[2] Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. veka Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".[3]

I u vreme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u ispoljavanju verskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Na primer ako bi neko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni sveštenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao ni pevao zaupokojene pesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije sveštenik mogao da uđe u bolnicu u crkvenom odeaniju, već je morao da sačeka pred bolnicom iznošenje tela pokojnika.[4] Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna sveštenika da bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice sveštenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju nezavisnost i blagostanje da sačuva dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.[5] Najviše muke i truda dubrovački pravoslavci su videli u pogledu ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za upražnjavanje svojih verskih potreba godinama su odlazili u manastir Duži blizu Trebinja, a mrtve su sahranjivali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na teritoriju Republike, zahtevanja za bogomoljom su se povećavala, a i Rusija je u tom smeru vršila veliki pritisak.

Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku radi i pravoslavna crkvena opština. Kuća na Posatu kupljena je od naslednika pravoslavne porodice Vladislavić koja je tamo bila doselila početkom 18. veka iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te porodice (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je odlične veze sa Petrom Velikim, a tvrdi se da je tamo u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi da je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik da obiđe svoju majku i tu je imao nameru da na svom imanju podigne grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vreme za majku služile zadušnice. Sa tom namerom se obratio Senatu. Senat je dozvolio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kom je dozvoljeno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smela imati nikakvih spoljašnjih obeležja i spolja je trebala izgledati kao obična kuća) bio je kaluđer iz manastira Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sednici Senata 22. januara 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donesena odluka da se sveštenik protera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne opštine zaključak je preformulisan tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".

Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima zamerao da "vređaju veru, koju ispoveda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi direktnog pritiska zvanične Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno da boravi u njihovom gradu. Tek tada je dozvoljeno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je od tada bio dozvoljen boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću versku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je uravnopravnjeno sa drugim verama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne opštine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem sastavu je sagrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila sagrađena i osvećena Pravoslavna saborna crkva Svetog Blagoveštenja. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.

Rade Vukomanović beleži da su 1799. godine u Gradu živele 24 pravoslavne porodice sa 74 člana. Ta brojka nije značajnije rasla sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je pred pad Dubrovačke Republike živelo 31 000 stanovnika, od čega 110 (0.35%) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tokom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih porodica. Po Stjepu Obadu u vreme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živela su 6 564 stanovnika, od kojih 108 (1.64%) pravoslavnih.[6] Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu polnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1 634 katolika i 333 pravoslavca.[7] Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje je imalo 45 346 stanovnika, od čega 406 (0.89%) pravoslavaca.[8] Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71 225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živeo u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović beleži da je 1871. u dubrovačkom kotaru živelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1.16%) pravoslavac.[9] Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živeo je u Gradu sa prigradskim sredinama 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po zadnjem deset godina kasnije na gradskoj teritoriji u 115 domaćinstava živela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 domaćinstava njih 945, a 1908. 991. Zna se da je po zvaničnom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živelo 897 (6.8%) pravoslavaca.[10] Broj Srba (ogromnom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dostignuo vrhunac 1991. kad ih je živelo 4 765 (6.67%). Nakon rata u Hrvatskoj brojka se naglo smanjila usled iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1 164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2 095.[11] Pravoslavaca u Gradu ima 1 481, a u čitavoj županiji 2 509.[12]

Izdavalačka aktivnost pokreta[uredi | uredi kod]

Fenomen Srba katolika sporadično se javljao i po Dalmaciji i Boki kotorskoj, ali je jedino u Dubrovniku poprimio značajnije nacionalne, političke i kulturne dimenzije.

Srđ je bio dubrovački književni i naučni časopis Srba katolika, koji je izlazio svakih petnaest dana (ređe jednom mesečno kao dvobroj) od 15. januara 1902. do 15. maja 1908. uz finansijskim problemima prouročen prekid od 30. juna 1905. do 15. maja 1906. godine. Časopis je dobio ime po brdu iznad Dubrovnika, a njegov vlasnik, izdavalac i odgovorni urednik sve do svoje smrti 14. oktobra 1904. bio je Antun Fabris. Dubrovački Srbi katolici su pre Srđa izdavali časopise. Najranije su to uradili Matija Ban, Medo Pucić i Ivan August Kaznačić kad su 1849. pokrenuli godišnjak Dubrovnik cviet narodnog književstva koji se ugasio već 1851. godine. Naredno nastojanje bilo je vezano za rad Narodne štionice Dubrovnik koja je osnovana godine 1863. Ona je izdala tri toma godišnjaka Dubrovnik i pet tomova godišnjaka Zabavnik (Narodne) štionice dubrovačke. Postojaniji i znatno uspešniji pokušaj bilo je izdavanje časopisa Slovinac koji je kontinuisano štampan od 1. maja 1878. do 21. decembra 1884. godine. Srpski list Dubrovnik izlazio je od 1892. do 1914. godine i u njemu je vršena propaganda, tj. nastojalo se da se dokaže srpstvo Dubrovnika (tome je služio i časopis Gušterica). Njemu suprotstavljeni bili su hrvatski časopisi Crvena Hrvatska i Prava Crvena Hrvatska koji su promicali hrvatstvo Dubrovnika. Časopis Srđ više je bio usmeren na kulturni element srpskokatoličkog kruga.

Početkom 1902. godine došlo je do osnivanja Srđa i Srpskodubrovačke biblioteke. List je izdavala Srpska Dubrovačka Štamparija Antuna Pasarića, a dodatak uz ime mu je bio list za kniževnost i nauku. Pokretanje časopisa bilo je najavljeno proglasom na naslovnici zadnjeg broja lista Dubrovnik za 1901. godinu, u broju 56 od 29. decembra.[13] Proglas su potpisali profesor Luko Zore kao glavni saradnik i Antun Fabris kao vlasnik i urednik.

Pokretači su odlučili da časopisu daju isključivo srpsko usmerenje, te da ga štampaju latiničkim i ćirilićkim pismom. Istaknuli su želju da Srđ postane književno glasilo svih Srba na primorju.[14] U nešto više od šest godina izašlo je 135 brojeva formata 14 cm x 22 cm sa opusom od 6 378 strana. Štampan je latinicom i ćirilicom, sledeći tako tradiciju Slovinca. Odnos dva pisma bio je otprilike 74% latinice i 26% ćirilice. Zvao se listom za književnost i nauku, ali je prevladavala književna građa (oko 70% u korist iste). Nakon Fabrisove smrti vlasnik, izdavalac i odgovorni urednik bio je profesor Miho Vačeti, a nakon njega Kristo Dominković. Nakon privremenoga u časopisu Dubrovnik najavljenog gašenja i ponovnog pokretanja odgovorni urednik bio je profesor Antonije Vučetić koji je cenu smanjio sa 12 na 10 kruna, a cena za inostranstvo iznosila je 15 franaka u zlatu. Zadnji članak objavljen u Srđu bio je reakcija na list Tršćanski Lloyd.

Oko 230 strana časopisa filozofskim i književnim diskusijama ispisao je franjevac Kalist Tadin. Osim Vučetića časopisu su značajnije doprinosili Milan P. Jovanović, Walter. bar Ljubibratić, Petar Kolendić, Antun Vuletić, Vid Vuletić Vukasović, Filip Kulišić, Radomir Kr. Orlinski, Kosta St. Pavlović, Vicko Tripković Podnopoljski, anonimni Marinko itd. U časopisu su objavljivani naučni i književni prilozi iz dubrovačke naučne i književne baštine te prilozi iz svetske književnosti i nauke. Objavljeno je stotinjak književnih priloga od ukupno šezdesetak autora iz svetske književnosti, od antičkog do savremenog doba. Na stranama Srđa javilo se više od 60 prevodilaca koji su Uredništvu slali prevedene priloge, a najviše su ih priložili Antun Krespi (12), Arsen Venzelides (10) i Večanski (8). Prilozi su stizali iz svih južnoslovenskih krajeva, a i iz inostranstva. Tek 11.61% priloga stizalo je iz Srbije, tako da je pogrešan zaključak da je časopis bio oruđe u rukama velikosrpske politike. Ubrzo je napuštena prva ideja da se čisto srpski usmeri časopis, tako da su u časopisu objavljivana i dela hrvatskih književnika.

"Dokazi" srpstva Dubrovnika[uredi | uredi kod]

Verbalna borba zagovornika srpstva (objavljivali list Dubrovnik) i zagovornika hrvatstva (objavljivali list Crvena Hrvatska) Dubrovnika bila je u jeku od 1885. do 1905. godine. Naročita napetost i masovno hrvatsko-srpsko parničenje i nadmetanje izraženo je 1893. prilikom otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću, te 1901. kad je papa Lav XIII. skinuo Zavodu sv. Jeronima atribut ilirski i uveo atribut hrvatski. Obe strane iznosile su svoje dokaze, ali nije bilo vređanja, omalovažavanja, prozivanja ni klevetanja druge strane.

Ključna polemika između dubrovačkih Hrvata i Srba vođena je oko toga da li je dubrovačko područje prvo shvatano i nazivano hrvatskim ili srpskim. Srbi su se uglavnom pozivali na citat iz Porfirogenitove diskusije De administrando imperio u kojoj je stajalo da se hrvatski krajevi protežu isključivo severno od reke Cetine, tj. da ih južno od te reke nema. Hrvati su se pak slepo držali Letopisa popa Dukljanina u kojem stoji da se Hrvatska u 10. veku prostirala od severne Dalmacije do Drača i na severu do Une, a delila se na Belu i Crvenu Hrvatsku koje su se razgraničavale kod današnjeg Tomislavgrada. Crvena Hrvatska obuhvatala je po Dukljaninu i Zahumlje, Travuniju, Duklju i Podgorje, tj. i dubrovačko područje koje je zbog toga hrvatsko. Srbi su činjenicu da je Dubrovačka Republika proširila teritoriju kupujući zemlju od srpskih i bosanskih vladara koristili za dokazivanje srpstva Dubrovnika. Pelješac je kupljen 1333., Dubrovačko primorje 1399., a čitave Konavle definitivno će da pripadnu Dubrovčanima 1433. godine. Tamo je dotada živelo pravoslavno stanovništvo koje su Dubrovčani pokatoličili, zbog čega je Dubrovnik srpski.

U parničenju dve strane značajno je mesto zauzimalo pitanje kako se zvao jezik starih Dubrovčana i da li je na dubrovačkom području prvo dominiralo štokavsko ili čakavsko narečje. Dubrovčani sve do najnovijeg vremena nisu uz svoj jezik dodavali ni atribut hrvatski ni atribut srpski, nego najčešće svesni pripadnosti slovenskom svetu atribut slovinski (lingua slava). Rajmund Džamanjić 1639. u Mlecima objavljuje pravopis imena Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi. Da bi se naglasila razlika između slovinskog i stranih jezika znao se upotrebiti atribut naški. Srbi su pokušavali nekako dovesti u vezu atribute slovinski i naški sa atributom srpski. U Držićevoj drami Dundo Maroje javlja se lik Gulisav Hrvat. Zagovornici srpstva na tome su snažili ubeđenje da se stari Dubrovčani nisu osećali Hrvatima, jer inače ne bi bilo potrebe za naglašavanjem da je baš taj Gulisav Hrvat. Srbi su muku mučili oko pronalaženja i najmanje istorijske jezične iskrice koja bi posvedočila da je jezik Dubrovnika bio i ostao srpski. Pretraživali su mnoštvo radova i nisu mogli da nađu ništa ubedljivo, te su izneli na videlo samo jednu pronađenu sintagmu (srpski dijak).

Srbi katolici većinom su se pozivali na romantičarske ideje o tome da se duh i posebnost jednog naroda određuje prvenstveno prema njegovom jeziku. To učenje zastupali su mnogi ugledni slavisti 19. veka, a među njima i jedan praktičar, Vuk Stefanović Karadžić. On je 1849. objavio delo Srbi svi i svuda u kojem iznosi tvrdnju da su svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, a samo su čakavci Hrvati. Hrvatsko ime za jezik retko se nalazi kod starih Dubrovčana, ali ipak može da se nađe. Nalazi se na primer u poslanici Mavra Vetranovića upućenoj 1539. godine Petru Hektoroviću, poslanici Nikole Nalješkovića Korčulaninu Ivanu Vidaliju 1564. i Hvaraninu Hortenziju Bertučeviću, u prepevu Sofoklove Elektre Dominka Zlatarića 1597. itd. Hrvati su iznosili i tvrdnje po kojima je dubrovačko područje, pa i južniji krajevi, isprva bilo čakavsko. Srbi su dokaz srpstva Dubrovnika videli u upotrebi ćirilice, tj. njene zapadne varijante danas poznate pod imenom bosančica. Koliko su pak učeni Dubrovčani 19. veka poznavali ćirilicu, posvedočuje narednih nekoliko primera. Biograf Iva Vojnovića Mirko Žeželj navodi da Ivo nije znao da piše ćirilicom. Ivo Banac navodi da je Anđelo Maslač, učeni dominikanac i učitelj Matije Bana, bio "na glasu kao jedini Dubrovčanin tog vremena koji je poznavao ćirilicu".[15] Stjepo Obad navodi da je sredinom 19. veka u čitavom Cavtatu ćirilicu poznavao jedino župnik Ivo Zaffron.[16] Pišući biografiju Ivana Augusta Kaznačića, vezano uz njegove nakane da počne uređivati Zoru Dalmatinsku, Innocenz Čulić upozorava da ovaj "ne zna ćirilicu i glagoljicu, a to sve bi trebao znati".[17]

Poznati pripadnici pokreta[uredi | uredi kod]

Istoriografija[uredi | uredi kod]

Osim Dubrovčanina Antonija Stražičića, Makaranina Lovra Pavlovića i Bokelja Pava Kameranovića koji su o svom pokretu pisali u jeku pokreta u 1890-im godinama, prvi je monografski o Srbima katolicima pisao srpski politički emigrant u Kanadi Lazo M. Kostić. S hrvatske strane prvi se pokretom, ne toliko detaljno kao Kostić, bavio Ivo Banac koji je objavio prikaz pokreta 1983. u SAD-u. Svi ostali monografski radovi o Srbima katolicima, izuzev jednoga detaljnog rada Koste Milutinovića, objavljeni su kako sa hrvatske tako i sa srpske strane tek 1990. i kasnije, te su uvelike ideološki obojani i nastali su u prvom redu iz ideološke potrebe, uglavnom kao reakcija na suton hrvatsko-srpskih odnosa 1980-ih i rat u Hrvatskoj (1991.-1995.) u kojem je Dubrovnik bio pod okupacijom JNA i srpsko-crnogorskih rezervista. U toku rata u Hrvatskoj 1992. akademik Jeremija Mitrović objavio je knjigu Srpstvo Dubrovnika u kojoj naširoko sa velikosrpskih pozicija raspravlja o etničkom karakteru Dubrovnika.[18] Mitrovićev imitator Svetozar Borak je u istom stilu u Novom Sadu objavio knjigu Srbi katolici, a deceniju kasnije u istom će gradu Tatjana Rakić da objavi uradak Pokret Srba katolika i srpski pokret u Dubrovniku krajem XIX. veka. Dubrovački dr. sc. Nikola Tolja objavio je u aprilu 2011. knjigu Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude na 711 strana. Tolja je za rad dobio Nagradu Grada Dubrovnika, pod objašnjenjem da je hrvatskoj javnosti ponuđen sveukupan uvid u okolnosti i razloge iz kojih se preko hiljadu Dubrovčana, predvođenih serijom najuglednijih ličnosti u poslednjoj deceniji 19. veka, odlučuje deklarisati kao Srbi.[19]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Franjo Šanjek, "Crkva u Dubrovniku", Dubrovački horizonti, 32/1992, 33.
  2. Ante Marinović, "O položaju katoličke crkve u Dubrovačkoj Republici", Dubrovački horizonti, 35, Zagreb, 1995, 64
  3. Nikodim Milaš, "Pravoslavna Dalmacija", bilj. 40 na str. 529
  4. Rade Vukomanović, "Dubrovnik", Almanah Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb, 1971, 80/81.
  5. Povijest Dubrovačke Republike, preveo, opaskama popratio i nadopunio Ivan Stojanović, Srpska dubrovačka štamparija A. Pasarića, Dubrovnik, 1903, 7/8.
  6. "Stanovništvo u Dubrovniku u doba pada Republike", Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960, 241.
  7. "Ostavština don Nika Gjivanovića", Svežanj XXXII.
  8. "O stanovništvu Dubrovačkog okružja i jednom dijelu njegove imovine krajem 1830. godine", Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, sv. 27/1989
  9. Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX stoljeću, Svjetlost, Sarajevo, 1968, 227
  10. Crvena Hrvatska, 12/1901.
  11. www.dzs.hr, "2. STANOVNIŠTVO PREMA NARODNOSTI PO GRADOVIMA/OPĆINAMA, POPIS 2011."
  12. www.dzs.hr, "3. STANOVNIŠTVO PREMA VJERI PO GRADOVIMA/OPĆINAMA, POPIS 2011."
  13. Ivo Perić, "Pisma Luka Zore Valtazaru Bogišiću, Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću", Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, sv. XVIII, Dubrovnik, 1980, 324.
  14. Srđ, 1/1902, 36.
  15. "Vjersko 'pravilo' i dubrovačka iznimka: Geneza dubrovačkog pokreta 'Srba katolika'", čas. Dubrovnik, 1-2/1990, 189.
  16. "Prvi pokušaji sjedinjenja Konavala s ostalim hrvatskim krajevima", Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU, sv, XII, Dubrovnik, 1970, 357, bilj. 8.
  17. Ivan Pederin, "Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u Dubrovniku (1806-1818)", čas. Dubrovnik, 1-2/1989, 18.
  18. www.rastko.rs, čitava knjiga Jeremije Mitrovića Srpstvo Dubrovnika (1992.)
  19. www.slobodnadalmacija.hr, "'PITANJE BOŠKOVIĆA' Dr. Nikola Tolja: Posrbljenje Dubrovčana bio je čin otpora Beču i Pešti", objavljeno 7. februara 2012., pristupljeno 22. oktobra 2013.