Drugi rimski građanski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Drugi rimski građanski rat ili Drugi Sulin građanski rat se vodio između 83. pne. i 82. pne. u Rimskoj Republici između optimati|optimata na čelu sa Lucijem Kornelijem Sulom te populares|populara na čelu s Gajem Marijem Mlađim. Predstavljao je nastavak prvog građanskog rata 88. pne. - 87. pne. završenog privremenom Sulinom pobjedom nad popularima koji su, koristeći njegov odlazak u prvi mitridatski rat, preuzeli vlast u Rimu i proglasili ga odmetnikom. Sula se, nakon pobjede s Mitridatom, s vojskom iskrcao u Italiji, porazio populare, proglasio se diktatorom i zaveo strahovladu. Dio populara je kraće vrijeme nastavio pružati u otpor u provincijama, ali se najduže održao Kvint Sertorije u Hispaniji čiji je ustanak ugušen tek 72. pne. Ovaj se sukob često navodi kao dio šire cjeline - Sulinog odnosno Prvog rimskog građanskog rata.

Sulin odlazak na istok i početak sukoba[uredi | uredi kod]

Pre svog odlaska na istok, Sula je 87. godine pne. odredio za konzule, marijevca, Lucija Kornelija Cinu i optimata, Gneja Oktavija. Pristalice prognanih marijuevaca su odmah počele da agituju kod Cine da nove rimske građane razdeli po starim tribama, da ne bi gubili uticaj kada glasaju poslednji. Dolazi do jasne polarizacije koju Apijan smatra početkom povratka marijevaca. Na jednoj strani je Cinina podrška novim građanima, a na drugoj Oktavijevo konzerativnije držanje do tradicije preimućstva starog građanskog prava. Zanimljivo je Apijanovo isticanje Cininog karaktera, konkretno korumpiranosti, u navodima da je davao podršku novim građanima iz koristi od 300 talanata. Na jednom od gradskih trgova došlo je do oružanog sukoba između novog i starog građanstva u kome su brojniji bili novi građani. Takav odnos snaga dao je Cini krila za proglas oslobođenja robova koji je bio bezuspešan i naterao ga da ode u obližnje gradove sa novim rimskim pravom i pozove na ustanak prikupljajući usput i novac za ratne poduhvate. U međuvremenu, Senat ga je razeršio funkcije konzula zbog pokušaja oslobađanja robova i dovođenja grada u opasnost. Na negovo mesto je izabran Jupiterov visoki sveštenik, Flamin, Lujija Merul. Cina je došao iz Kapue, prethodno pridobivši starešine ondašnjih legija, pred Senat i teatralno bacio snopove odigravši svojevrstan performans kakav se i danas može videti u nekim parlamentima. Održao je govor, pocepao sve sa sebe i ležao dok se nisu smilovali da mu vrate konzulsko ovlašćenje. Kada je ponovo dobio podršku tribuna kao vojskovođa, tražio je pomoć u vojsci i novcu od ostalih gradova, a grupa optimata kojoj nije mir bio od koristi potpirivala je vatru. Oktavije sa Merulom je takođe bio zauzet ratnim pripremama utvrđujući grad jarkovima, popravljajući zidove i ratne mašine. Mobilisao je odane gradove, a vojne redove je popunjavao i iz Galije. Prokonzul Gnej Pompej je takođe opozvan sa vojinm snagama kojima je komandovao u oblasti Jadrana.

Početak vojnih operacija[uredi | uredi kod]

Vreme kada su se suparničke vojske ulogoravale u bilizini Rima bilo je odlična prilika da Gaj Marije sa mnogobrojnim ljudstvom doplovi u Etruriju. Tamo je prikupio još šest hiljada ljudi na “staru slavu” u borbi sa Kimbrima i po mnogobrojnim konzulatima, stanovništvo Etrurije je takođe bilo oduševljeno zbog vesti o novom zakonu. Sa pozamašnim ljudstvom se pridružio Cini stvarajući mnogobrojnu vojsku. Njihova taktika je bila opsada grada odsecanjem svih komunikacija, Marije je cak razorio Ostiju i sprečavanjem vojne intervencije iz Galije. Rimski konzuli su u strahu od malobrojnosti, a grad je zahvatila glad i kuga, pozvali Celicija Metela koji je ratovao sa Samnitima da potpiše mir i vrati se sa vojskom, međutim Marije je u pregovorima diplomatski pridobio Samnite. Uz pomoć vojnog tribuna Apija Klaudija koji je bio na Janikulu, Marije sam uspeva da uđe u grad, ali biva odbijen od Oktavijea i Pompejea. U isčekivanju frontalnog sukoba, Cina je ponovo privukao stanovnike ka sebi, ovog puta neslobodne, propagirajući slobodu. Prišlo mu je i puno slobodnih ljudi u strahu od gladi. Marije i Cia su bili potpuno nadmoćniji pa je i sam senat odlučio da kapitulira u ovoj situaciji obavezujući Cinu zakletvom da neće praviti pokolj. Ukinuta je Sulina odluka o progonstvu i ušli su u grad, za to vreme se Oktavije sa svim konzulskim obeležjima ulogorio na Janikulu ne želeći da napusti grad. Tu je i ubijen, mirno čekajući egzekuciju, od strane Cenzorina, sa čim se u tradiciju političke borbe uvodi novi metod represije – izlaganje odsečenih glava na gradskom trgu koji će postati sve učestaliji i učestaliji. Trijumf marijevaca je pratila ogromna surovost, ubistva i revanšizam prema Sulinim simaptizerima su trajali danima nailazeći čak i na osudu kod pristalica.

Konačni obračun[uredi | uredi kod]

Sledeća 86. godina bila je upamćena po poslednjem, sedmom, Marijevom konzulatu koji je posle nekoliko dana prekinut smrću. Konzulat je delio sa Cinom. Smrt tako bitnog aktera je mogla da ima razne posledice. U svrsi sprečavanja najgorih po sebe Cecina je naredio da se pobiju robovi kojima je obećana sloboda. Lucije Valerije Flak je nastavio Marijev konzulat, upućen je u borbu na istočnom Frontu umesto smenjenog Sule čiji su zakoni takođe bili ukinuti. Novo građanstvo je podeljeno u 35 triba, sprovedena je delimična kasacija dugova, organizovana je kolonija u Kapui, obećana plebsu još od strane Graha. Glavni finansijski oslonac marijevaca predstavljali su vitezovi, publikani kojoma je punovredna moneta išla na ruku.

Sulina struja u senatskim krugovima je i dalje postojala i trudila se da zagovara Sulin povratak u Italiju. Ne obraćajući pažnju na to, Cina je spremao vojsku za okršaj sa Sulom, ali je pao kao žrtva pobune vojnika. Sula je po poslanicima garantovao bezbednost Senatu i nije želeo da se odrekne vojne moći kojom je raspolagao. Kada je čuo da je suparnička vojska i politička frakcija obezglavljena sakupi vojsku i u 1600 lađa se preveze do Brindizija, gde je bio dobro dočekan. Počeo je da pivlači značajne ljude oko sebe. Celicije Metel Pobožni, prokonzul koji nezadovoljan političkom situacijom u Rimu ostao sa svojim trupama u Liguriji prišao je Suli. Uprkos očevom neslaganju sa Sulom, Gnej Pompej je sa svojim legijama takođe podržao Sulu i počeo sebi krčiti put cenjenog vojskovođe i komandanta, ističući se u Africi, Španiji, na Pontu. Sula mu je, iako nije imao godina za to dozvolio trijumf. Prišli su mu mnogi optimati, pa čak i najveći protivnik i prognanik Sule, Ceteg, prebegao je njemu spreman na svaki dokaz lojalnosti. Uplašeni Sulinom pojavom rimski konzuli su takođe ubrzali pripremanje za sukob znajući veličinu njegove mržnje i želje za osvetom. Gaj Narbom i Lucije Scipion su iz straha i mržnje krenuli protiv Sule sa vojskom iz Italije i Španije. Rat je po Apijanu trajao tri godine i dogodilo se mnogo bitaka, čarki i opasni. Dosta ljudi je iz straha od Sulinog terora prilazilo konzulskoj vojsci, ali je Sula ipak bio nadmoćniji. Vojska Lucija Scipiona, iscrpljena i bezvoljna, prišla je Suli, a konzul je stradao u zaveri. Ostale konzulske vojske su dobro stajale i prikupljale snagu, kao i Sula koji nije oklevao. Metel u bici pobeđuje Karinata Karbonovog legata, a Sula Marija, Gajevog sinovca, kod Peneste. Vreme za koje se Sula primicao Rim, konzul Marije je koristio da se obračuna sa svojim protivnicima. Sulinu vojsku su svi gradovi primali iz straha, a kada su stigli blizu kapije, građani izmoreni glađu im otvoriše. Došlo je do sukoba kod Kolonskih vrata gde su marijevci potpuno poraženi, padom Preneste Sula je definitivno imao potpunu vlast. Mali broj marijevaca je pobegao. Marijev sin je izvršio samoubistvio. Porazu su prkosili do 79. godine samo malobrojni italski gradovi, gradovi zapadnih provincija, Sicilije, Afrike.

Sulina pobeda je donela nastavak i intenziviranje surovosti kao političkog revanšizma. Marsovo polje napilo se krvi nekoliko hiljada Samnita u cilju zastrašivanja Senata. U Etruriju i Samnij slate su kaznene ekspedicije. U samom gradu odmah po ulazu na vlast počela je likvidacija protivnika po specijalnim spiskovima, tzv. Proskripcije. Glave ubijenih izlagane su na Forumu. Situacija se ponekad otimala kontroli, pa je mnogo pljačkano i ubijano iz koristoljublja. Iz čitavog sukoba bogat plen su izvlačili Sulini oslobođenici i veterani.