Dragomir Jovanović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Dragomir Jovanović
Funkcija
Funkcija gradonačelnik Beograda
Mandat 29. avgust 1941 - 20. oktobar 1944
Lični podaci
Rođenje 27. jul 1902.
Požarevac, Kraljevina Srbija
Smrt 17. 7. 1946. (dob: 43)
Beograd, NR Srbija, FNRJ
Zanimanje političar, policajac,

Dragomir - Dragi Jovanović (27.7. 1902. - 17.7. 1946.) je srpski i jugoslavenski policajac, poznat po kolaboraciji sa Silama Osovine za vrijeme drugog svjetskog rata.

Važio za jednog od najpoverljivijih saradnika nemačkog okupatora u Beogradu i Srbiji. Društvenu promociju doživeo je još u Kraljevini Jugoslaviji, uprkos brojnim sumnjičenjima za korupciju i policijsku brutalnost.[1]

Na osnovu političke pozicije, operativne uloge i lične inicijative, jedan je od najodgovornijih ratnih zločinaca u Srbiji tokom nemačke okupacije, u okviru kvislinškog korpusa.[1]

Nakon rata je uhvaćen, osuđen na smrt i streljan 1946. godine.

Predratna biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 27. 7. 1902. u Požarevcu.[1] Otac Ljubomir mu je bio Srbin, a majka Vilma poreklom Nemica.[nedostaje referenca] Gimnaziju je završio u Velikom Gradištu a studij prava u Beogradu, gde se zaposlio kao policijski činovnik Uprave grada.

Policijsku karijeru je započeo krajem 1920-ih u beogradskoj policiji, kada je kraće vreme obavljao dužnost šefa grupe agenata u policijskoj službi pri Dvoru, a potom kao policijski agent u Upravi grada Beograda.[1]

Nakon uspostavljanja Šestojuanuarske diktature, Dragi Jovanović je prešao da radi na odseku borbe protiv komunista. Nakon otpuštanja iz službe zbog pronevere, ponovo je vraćen na dužnost, ali ovog puta u Zagreb.[1] Početkom 1930-ih je pred posetu kralja Aleksandra Zagrebu, otkrio ustašku zaveru,[nedostaje referenca] unapređen je u načelnika Opšte policije Beograda.[nedostaje referenca] Iz policijske službe je ponovo otpušten 1933. godine.[1]

Nakon ponovnog vraćanja u policijsku službu, kao službenik jugoslovenske političke policije, u dva navrata (1936, 1937) boravio je u Berlinu, gde ga je zavrbovala nemačka obaveštajna služba.[1] Učestvovao je u obezbeđivanju posete kneza Pavla Karađorđevića Berlinu, 1939. Iste godine je postao pomoćnik upravnika grada Beograda.[1]

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Obznana upravnika Beograda Dragog Jovanovića od 24. juna 1941. godine.

Nakon nemačke okupacije, Jovanović je po povratku u Beograd već 22. aprila 1941. imenovan od strane nemačkog okupatora za izvanrednog komesara za grad Beograd, kao lice zaduženo za obnovu rada i koordinisanje policijskih službi u glavnom gradu, što je uključivalo i reorganizaciju političke policije, koja je, prema Jovanovićevoj zamisli, nazvana i ustrojena kao Specijalna policija.[1]

Odluku o formiranju logora Banjica leta 1941. godine doneli su organi nemačke uprave i Gestapoa, a realizovao je šef srpske državne bezbednosti Dragomir Dragi Jovanović.[1] Adaptacija logora je još bila u toku, kada su, po izbijanju ustanka u Srbiji, 9. jula dovedene prve grupe uhapšenika.[1]

Dragi Jovanović je odmah po formiranju Vlade nacionalnog spasa postavljen od okupatora i za predsednika beogradske opštine. Uživao je nepodeljeno poverenje okupatora, o čemu svedoči nemački komandant grada Beograda, pukovnik Kajzenberg:

Policija je ovde, s obzirom na ličnost šefa javne bezbednosti, u najboljim rukama.[2]

– Nemački komandant grada Beograda, pukovnik Kajzenberg

Pukovnik Kajzenberg Dragog Jovanovića naziva svojim specijalnim komesarom. Fon Kajzenberg 18. septembra 1941. podnosi izveštaj u kome zaključuje da je saradnja svih nemačkih organa i ustanova sa srpskom gradskom policijom, čiji se broj popeo na 1.500 ljudi, besprekorna.[2]

Za kratko vreme Nemci su Jovanovića postavili za komandanta Žandarmerije u Srbiji. Najzad je postavljen za komandanta Srpske straže sa pravom da proizvodi i otpušta oficire i izdaje naređenja sa zakonskom snagom. Tako je Dragi Jovanović bio drugi čovek u Srbiji za vreme okupacije. Pored ovih dužnosti, vršio je dužnost predsednika opštine Beograd i izvanrednog vladinog komesara za grad Beograd i za srezove vračarski i gročanski.

Zatvoreni komunisti u logoru Banjica 1942. godine.

Dragi Jovanović je bio upravnik, ali i glavni policajac Beograda, pa i Srbije sve do 1944. godine. Njegovi najverniji agenti i istažitelji bili su: Boško Bećarević, Đorđe Kosmajac i Svetozar Vujković. Prvenstveni cilj Dragog Jovanovića za vreme funkcije bila je borba protiv komunista i njihovih simpatizera. Tajna služba Dragog Jovanovića je uhapsila i saslušala blizu 1.500 komunista, zatim streljala 600 simpatizera KPJ. Specijalna policija Uprave grada Beograda uspela je da razbije organizacionu strukturu Komunističke partije u Beogradu i Srbiji. U tome su imali pomoć i četničkog vođe Draže Mihailovića koji je proleća 1942. godine preko svojih ljudi poručivao policijskoj Upravi grada "da nemilosrdno raščišćavaju sa komunistima".[3]

Hrvoje Magazinović, jedan od glavnih ideologa Ljotićevog Zbora, u svojim memoarima opisuje Dragomira Jovanovića kao notornog antikomunistu:

Kako u periodu Komesarske uprave, tako i u prvom periodu Nedićeve, upravnik grada Beograda bio je Dragi Jovanović, jak kao bik, slabih moralnih kvaliteta, profesionalni antikomunist, zvanični suradnik s njemačkom policijom prije rata. Poznavao je samo fizička mučenja kao metod borbe protiv komunizma.[4][5]

Pored toga, Jovanović je sudelovao i u Holokaustu, odnosno hapšenjima i deportacijama beogradskih Jevreja. Njegov rad je toliko impresionirao nemačke vlasti da je Beograd još 1942. proglašen Judenfrei gradom.

Specijalna policija bila najaktivnija u zločinima protiv pripadnika NOP-a, uzimajući učešća u likvidacijama zajedno sa pripadnicima okupacionih snaga. Pukovnik Jovan Trišić, prvi komandant kvislinške srpske žandarmerije, o ovome je posvjedočio u svojim zapisima načinjenim poslije rata:

Ni jedno masovno streljanje na Jajincima kod Beograda do februara 1942. (dok sam bio zatvoren na Banjici u logoru nazvanom 'Kuća smrti') nije bilo a da pored Nemaca tamo nije prisustvovao i Dragan Jovanović. Ovo je apsolutno tačno, jer sam se lično uverio, a, uostalom, to nije bila nikakva tajna. U početku, a čini mi se sve do decembra 1941, srpski policajci Specijalne policije, iz Uprave grada Beograda, lično su vršili streljanja, a za ovo im je Dragi Jovanović isplaćivao po 200 dinara po svakoj streljanoj osobi.[6]

15. avgusta 1942. godine Dragi Jovanović je kontaktirao četničke komandante u Srbiji kako bi "preko određenog lica javio Čiči važna saopštenja."[7] 17. avgusta 1942. Draža je odgovorio Siniši Ocokoljiću da stupi u kontakt preko Jovanovićevog šuraka inžinjera Bojovića, i upozorio "budite oprezni jer Dragi je lopov."[8]

U trenutku kada je započelo partizansko oslobođenje Srbije, Dragi Jovanović je 1944. evakuisan za Austriju. Sve do 3. oktobra 1944, kada je napustio Beograd, najneposrednije je sarađivao u obezbeđivanju sadejstva nemačkih okupacionih snaga sa kvislinškim represivnim aparatom.[1]

Uhapšen je od strane saveznika u Bregencu u Austriji, da bi 12. maja 1945. bio izručen jugoslovenskim vlastima.[1]

Posleratno suđenje[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Beogradski proces
Draža Mihailović i Dragi Jovanović na beogradskom procesu 1946.

Dragom Jovanoviću je suđeno 1946. godine, u procesu koji se vezuje za ime generala Dragoljuba Mihailovića.

Jovanović je optužen da je naređivao masovne likvidacije simpatizera NOP-a za vreme okupacije, da je rukovodio logorom Banjica, da je sarađivao s Nemcima u borbi protiv pokreta otpora, da je pregovarao sa četničkim pokretom Draže Mihailovića i da je organizovao tajni susret Mihailovića i Nedića polovinom 1944.

Posleratnom državnom istragom takođe je utvrđena, van svake sumnje, njegova bitna uloga u provođenju holokausta u Srbiji, odnosno odgovornost za masovno uništavanje Jevreja i Roma.[2]

Osuđen je na smrt i streljan 17. 7. 1946. u Beogradu.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–44.. Arhivirano iz originala na datum 2014-12-17. Pristupljeno 2014-10-23. 
  2. 2,0 2,1 2,2 „Filip David, Istorijski revizionizam M.Bjelajca”. Arhivirano iz originala na datum 2012-09-07. Pristupljeno 2012-09-06. 
  3. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm
  4. Hrvoje Magazinović, Kroz jedno mučno stoljeće, Društvo Hilandar, Valjevo, 2009, str. 180.
  5. Бојан Димитријевић, Војска Недићеве Србије, Институт за савремену историју Београд, 2011, стр. 181-182.
  6. Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979. Arhivirano 2022-09-04 na Wayback Machine-u, str. I/326.
  7. Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 3. do 18. avgusta 1942. godine https://www.znaci.org/00001/4_14_1_145.htm
  8. Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine https://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

prethodnik
Milosav Stojadinović
Predsednik Beogradske opštine
11.9.1941 - 3.10.1944.
sledbenik
Mihajlo Ratković
kao predsednik Skupštine grada