Diplomatska borba za Zadar

Diplomatska borba za Zadar uključuje diplomatske napore za očuvanje hrvatske obale od talijanskih aspiracija i zadržavanje Zadra unutar Hrvatske odnosno kraljevine SHS.

Zadar prije prvog svjetskog rata

Zadar je u periodu neposredno pred Prvi svjetski rat imao nešto manje od 20 000 stanovnika. Bio je jedan od najrazvijenijih i najvećih hrvatskih gradova. U njemu izlaze mnogobrojne novine i razvijena je industrija. Zadar je tada bio glavni grad Dalmacije, no slabe veze s kontinentalnom Hrvatskom i slabo razvijeno, te rijetko naseljeno zaleđe uzrokovali su da ga pretekne Split koji je uz šire zaleđe imao i granicu s gušće naseljenim djelom BiH gdje su Hrvati činili većinu stanovništva. Sve je to uzrokovalo da 1910. prema popisu stanovništva 60% gradskog stanovništva činili Talijani. Oni su uglavnom doseljavani iz područja Italije pod AU vlasti. Činili su gradsku elitu i činovnički aparat, te u Zadru autonomaši nikad nisu izgubili vlast. Zadar je kao i velik dio hrvatske obale bio uključen u Londonski ugovor. Tajni sporazum sklopljen 26. travnja 1915. između V. Britanije, Francuske i Rusije s jedne strane i Italije s druge strane, a prema kojem bi Italija stupila u rat protiv dotadašnjih saveznika Austro-Ugarske i Njemačke. Italiji su zauzvrat obećani veliki teritorijalni ustupci između ostalog - južni Tirol do Brenera, Gorica, Gradiška, dio Koruške, Trst, Istra, jadranski otoci do Mljeta, Zadar i Šibenik sa zaleđem.

Zauzimanje Zadra

Još i prije stupanja u rat u Italiji su se mogle čuti aspiracije za Goricom, Trstom, Istrom, cijelom Dalmacijom s Bokom Kotorskom te Tirolom. Ovo je uznemiravalo jugoslavenski odbor (koji se počeo okupljati u Rimu); organizaciju hrvatskih, srpskih i slovenskih političara i javnih radnika iz Austro-Ugarske čiji je cilj bio rad na stvaranju jedinstvene države Južnih Slavena. Oni su kontaktirali francuskog veleposlnika, ali im je on, koji je radio na uvlačenju Italije u rat na strani Antante odgovorio da jedino žali što Srbija ne može poslati 200 000 vojnika koji bi zauzeli Boku i Pulu, također kontaktirani su i Ruski i Britanski veleposlanici. Ruski je bio nezainteresiran, dok je britanski primio odbor prijateljski istaknuvši kako tada još nije bilo službenih kontakata sa strane Italije o aspiracijama prema Dalmaciji. No kako se rat razbuktavao Italija je sve otvorenije pokazivala aspiracije na Dalmaciju. Iako je velik dio Talijana bio za neutralnost jaka je propaganda bila za osvajanje Dalmacije. No nisu svi u Italiji tako mislili. Leonida Bissolati socijalistički disident bio je protiv aspiracija Italije na Dalmaciju. Njegov istomišljenik Giuseppe Prezzolini izdaje brošuru o Dalmaciji u kojoj realnu sliku loše vencijanske vlasti te se koristi poviješću Zadra da bi dokazao svoje teze i da bi pobijao talijanske pretenzije na Dalmaciju. 1915. Italija ipak ulazi u rat te ne uspijeva ostvariti u ratu gotovo ništa, a broj mrtvih je do kraja rata dosegao 600 000. U jesen 1917. talijanske su snage doživjele poraz kod Kobarida te su se njihove pretenzije prema istočnoj obali Jadrana smanjile. Raspad AU u Zadru je dočekan s veseljem. I sve su nacije (Talijani, Hrvati i Srpska manjina) bile složne. 4. studenog 1918. u 14 i 45 u Zadar je uplovila talijanska torpiljarka 55 AS sa 100 pješaka. Kako se brod priblićavao obali talijanski su vonjici (Sic!) uzvikivali : „Viva Jugoslavia!“ te su srdačno dočekani. Talijani su tvrdili da su došli dati potporu lokalnoj vlasti postavljenoj od države SHS i pomoći ako treba gradu. Zauzeto je tek nekoliko ureda. Nekoliko dana poslije uplovila su još dva broda, a zapovjednika drugog broda okupljeni je narod unio u grad, te su naknadno na njegovu izričitu molbu članovi „Sokola“ otpjevali „Lijepu našu“. Cijelo su se vrijeme pjevale pjesme, skandiralo se Italiji i Jugoslaviji, a vijali su se Hrvatski, Talijanski, Srpski i Američki barjaci. No već nekoliko dana poslije Talijani su pokazali pravo lice. Uskoro su uplovili u Šibenik i tamo još nekoliko godina držali najjaču posadu. U samome Zadru Talijani su tvrdili da je njihov ratni brod došao u Zadar 15 minuta prije stupanja na snagu primirja između AU i Italije, te je zato Zadar osvojen. Doskora je u Zadar došlo mnogo talijanskih okupacijskih snaga te su se Talijani dobro utvrdili u Zadru.

Diplomatski napori za zadržavanje Zadra u Hrvatskoj

Na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine centralni dio diplomatske borbe bio je očuvanje Dalmacije od primjene Londonskog ugovora. Iako je centralna tema ugovora bila Dalmacija, ugovor je u suštini bio komadanje Hrvatske. Srbiji je pouđena BiH, Slavonija, Srijem, Bačka i dobar dio Dalmacije, Italiji sjeverna Dalmacija, Istra, Tirol, Julijska krajina i otoci, a Crnoj Gori Dubrovačko područje i Boka Kotorska. Također, obečana su im i područja u Albaniji. Srećom, zbog geoplitičkih promjena do toga nije došlo, a jugoslavenski su se diplomati trebali zauzeti za Dalmaciju. Veliki problem predstavljala je činjenica što su Britaniji i Francuskoj bile vezane ruke zbog ugovora. No Rusiji i SAD-u nisu. Rusi su zauzeli defanzivan stav prema potrebana "Južnih Slavena", a Wilson jedna od ključnih osoba za obranu Dalmacije od Italije bio je protiv bilo kakvih tajnih ugovora. Pašić je Zadar i Dalmaciju smatrao djelom Velike Srbije kao što je uostalom to isto mislio i za kraljevinu SHS.

Talijani su tvrdili da je njima Dalmacija najvažnija zbog strateških ciljeva. Cijelo su vrijeme tražili njezin lavlji dio, a uz to i ogromna demilitarizirana područja što nije odgovaralo Pašiću. Wilson je tvrdio da bi primjena Londonskog ugovora bila nastavak iste one politike koja je i dovela do rata, te je bio za to da se Talijanima minimalno udovolji. Jedni od najvažnijih zagovornika hrvatskoga prava na obalu su bili Frano Supilo (koji je još od 1916. bio u sukobu s Pašićem) te Ante Trumbić kome se može zahvaliti na žestokoj obrani prava na Vis.

Na zapadu je vladalo mišljenje da talijanski zahtjeviu nisu u skladu sa skromnim ratnim doprinosom, no Francuzima i Britancima su ruke bile vezane. Nakon brojnih nesuglasica i prijetnji napuštanjem mirovne konferencije Talijani su odlučili riješiti pitanje dogovorom s južnoslavenskom stranom. Južni Slaveni su također bili spremni na kompromis jer je državu ekonomski iscrpljivala nemogućnost korištenja okupiranih jadranskih luka. No pritisak iredentista bio je prejak te je Italija ustrajala na svojim zahtjevima. Talijani su isticali kako od Dalmacije žele barem Šibenik zbog vojno-strateških pogodnosti i Zadar zbog „sentimentalnih“ razloga. Bio je tu uz Istru i Trst i problem Rijeke koja je također bila puna talijnskih doseljnika. Wilson je davao obilnu podršku no uskoro je izgubio na izborima, a Rusi su bili opterečeni isuviše svojim problemima. Lloyd George i Clemensaou su se sastali s Trumbićem te se raspitivali o Zadru i zamjeni glavnog grada Dalmacije. No Trumbić im je rekao kako su u Zadru već izrgrađene sve činovničke institucije, te je on povoljniji od Splita za centar Dalmacije iako je ovaj u geografskom centru. Također se tvrdilo da je razvoj Zadra uvjetovan njegovim administrativnim položaje, te da bi se eventualnim odsijecanjem od prirodnog zaleđa razvoj grada naprosto ugušio. Podrška određenih krugova u Italiji je slabila rastom ekstremne desnice, a nestrpljenje talijanske javnosti je raslo, tim više što su se stajališta pregovarača počela približavati. Ovo je izazvalo ministarsku krizu u Italiji, a novi je premijer Giolitti bio manje popustljiv. Javljala su se mnoga rješenja za Zadar, od toga da postane i nezavisna država ili kondominij. No nova je vlada bila sve manje otvorena prepustiti Zadar.

Novi pregovori vodili su se u Rapallu. Sforza, glavni talijanski pregovarač nudio je niz apsurdnih ideja za rješavanje pitanja Zadra, a pritisak na jugoslavenske pregovarače od strane Francuske bio je ogroman. Na kraju su se Talijani odrekli svih potraživanja u Dalmaciji (osim Zadra), prihvatili da se naknadno dogovore oko Rijeke koja bi bila nezavisna država te u si prisvojili Istru. Trst i dijelove Slovenije. Ali SHS više nije imala drugih reprekusija (neutralizacije i demilitarizacije). U travnju 1922. sastali su se u Santa Margheriti prestavnici kraljevina Italije i SHS. Odlučeno je da Zadar bude izvan talijanske carinske unije, te je isplanirano i provedeno potpuno povlačenje talijanskih snaga. Tada je u Italiji na vlast došao Mussolini i tražio da mu se u svrhu „odaha“ otok Ugljan. Međutim mu je iz Beograda došao negativan odgovor. Na kraju je ipak popustio i ugovor je ratificiran. Ovime je stvorena talijanska provincija s nešto više od 100 km² i nešto manje od 19 000 ljudi. Grad je uskoro demografski i ekonomski potonuo, nagrđena mu je arhitektura, a odvojen od zaleđa je u potpunosti talijaniziran s jakim antihrvatskim pritiskom. Postao je leglo krijumčara i kriminala. Mnogo je Hrvata, ali i ostalih protjerano te je grad unatoč doseljavanju Talijana imao manje stnovnika nego 1910.

Poveznice

• Rapalski ugovor
• Kraljevina SHS
• Ante Trumbić
• Frano Supilo
• Jugoslavenski klub
• Jugoslavenski odbor
• Habsburška Monarhija
• Woodrow Wilson

Izvor

• Milan Marijanović: Diplomatska borba za Zadar 1915. do 1922. Zbornik Zadar