Dionizijski festival

Izvor: Wikipedia

Dionizije ili Dionizijske igre je naziv za veliki vjerski festival koji se održavao u drevnoj Ateni u čast boga Dioniza. Glavni događaj igara je bilo izvođenje tragedija i, od godine 487. pne. komedija. To je bio drugi najvažniji gradski festival nakon Panatenejskog. Postojale su Seoske ili Male Dionizije i Gradske ili Velike Dionizije, koje su se održavale u različitim godišnjim dobima. Također su predstavljale važan dio Dionizijskih misterija.

Seoske Dionizije[uredi - уреди]

Kazalište u atičkoj demi Toriku

Dionizije su izvorno bile seoski festival, koji se održavao u atičkom gradu Eleuteri (starogrčki: Διονύσια τὰ κατ' ἀγρούς / Dionysia ta kat' agrous) i vjerojatno je proslavljao uzgoj vinove loze. Seoske Dionizije održavane su zimi, u mjesecu posejdeonu (studeni/prosinac). Središnji je događaj činila jedna povorka (πομπή /pompe), u kojoj su tzv. "falofori" (φαλλοφόροι = "nosači falusa") nosili faluse (φαλλοί) kao simbole plodnosti. Među drugim sudionicima bile su "kanefore" (κανηφόροι = djevojke koje nose košare), "obelijafori" (ὀβελιαφόροι, koji su nosili komade kruha), "skafefori" (σκαφηφόροι, koji su nosili druge darove), "hidrafori" (ὑδριαφόροι, koji su nosili posude s vodom), te "askofori" (ἀσκοφόροι, koji su nosili posude s vinom).

Nakon svečane povorke slijedila su natjecanja u plesu i pjevanju, a korovi su se natjecali u izvedbi ditiramba, svaki predvođen svojim koregom. Na nekim seoskim festivalima organizirane su i dramske izvedbe, vjerojatno onih tragičkih i komičkih komada koji su prethodno već prikazani na Gradskim Dionizijama. Predstave su prikazivane uglavnom u većim atičkim gradovima, kao što je Pirej, ali i u okolnim atičkim demama, npr. u Kolitu (Κολλυτός),[1] Eksoni (Αἰξωνή), Eleuzini i Toriku.[2]

Kako je svaka atička dema organizirala svoj festival u različitim danima, gledatelji su tijekom jedne sezone mogli sudjelovati na više svetkovina. Za građane Atene to je bila i prilika da otputuju van grada ako to nisi mogli uraditi tijekom ostatka godine. Različito vrijeme održavanja Seoskih Dionizija značio je i da putujuća udruženja glumaca mogu nastupiti u više gradova tijekom sezone festivala.[3]

Aristofan, veliki grčki komediograf, parodira Seoske Dionizije u svojoj komediji Aharnjani: glavni junak Dikeopol na svom imanju priređuje ovu svetkovinu i organizira malu povorku, u kojoj je njegova kći kanefora, dva roba nose faluse, sam Dikeopol pjeva jednu opscenu pjesmu, a njegova ih supruga promatra s krova.[4][5] Dikeopolova je pjesma možda od one vrste iz koje je ― prema Aristotelu ― nastala komedija.[6]

Gradske Dionizije[uredi - уреди]

Porijeklo[uredi - уреди]

Gradske Dionizije (Διονύσια τὰ ἐν Ἄστει / Dionysia ta en Astei), poznate i kao Velike Dionizije (Διονύσια τὰ Μεγάλα / Dionysia ta Megala), bile su urbani dio Dionizove svetkovine, i možda su prvi put organizirane za vrijeme Pizistratove tiranide u 6. stoljeću pne. Taj se festival održavao od 9. do 13. elafeboliona (ožujak/travanj), dakle tri mjeseca nakon seoskih Dionizija, prvobitno vjerojatno da bi se proslavio kraj zime i početak žetve. Prema tradiciji, ovaj gradski festival ustanovljen je kad je Eleutera, koja se nalazila na granici Atike i Beotije, odlučila postati dijelom Atike. Tradicija dalje kaže da su stanovnici Eleutere donijeli jedan Dionizov kip u Atenu, no Atenjani su ga isprva odbili primiti. Dioniz je tad kaznio Atenu poslavši na nju bolest, koja je napadala muške genitalije i koja se povukla tek kad su Atenjani odlučili prihvatiti kult Dioniza. Taj se događaj obilježavao svake godine povorkom građana tijekom Gradskih Dionizija, u kojoj su nošeni falusi, kao i Dionizov kip, koji je polagan u kazalištu na južnom obronku Akropole.[7]

Ovaj gradski festival ustanovljen je relativno kasno. Za njegovu organizaciju bilo je odgovoran arhont eponim, a ne arhont bazileus, koji je inače bio nadležan za vjerske festivale od utemeljenja te funkcije u 7. stoljeću pne.[8]

Povorka i proagon[uredi - уреди]

Arhont je s pripremama za Gradske Dionizije počinjao odmah po svom izboru na taj položaj, i tako što bi postavio svoje pomoćnike, i to dvojicu koji su nosili naslov páredroi (πάρεδροι = "prisjednici", doslovno: "oni koji sjede do nekoga")[9] i desetoricu s naslovom epimelētai (ἐπιμεληταί = "povjerenici"),[10] koji će mu pomoći u organizaciji festivala. Prvog dana festivala priređivana je pompē, tj. pompa ili povorka, u kojoj su građani, meteci i predstavnici atenskih kleruhija išli do Dionizova kazališta na južnoj padini Akropole, noseći drveni kip Dioniza Eleuterija. Kao i na Seoskim Dionizijama, i ovde su na štapovima nošeni falusi, napravljeni od bronze ili drveta, a na kolima su vukli jedan falus mnogo većih dimenzija. Nosači košara, vode i vina također su sudjelovali, kao i na Seoskim Dionizijama.[11]

Na vrhuncu moći atenske pomorske države polovinom 5. stoljeća pne. u povorci su nošeni i različiti predmeti, darovi i oružje, koji su pokazivali snagu Atene. Vođeni su i bikovi namijenjeni za žrtvovanje u kazalištu. Među najupečatljivijim sudionicima povorke bili su korezi (χορηγοί, doslovno "korovođe"), obučeni u skupocjenu i bogato ukrašenu odjeću. Nakon povorke korezi su predstavljali svoje korove za natjecanje u izvođenju ditiramba. Ova lirska natjecanja dječačkih i muških korova, koji su pjevali ditiramb, držana su izuzetno važnim,[12] i u njima su sudjelovali najbolji svirači na aulosu te poznati pjesnici, kao npr. Simonid sa Keja i Pindar. Nakon ovog natjecanja bikovi su prinošeni na žrtvu i priređivana je gozba za sve građane Atene. Slijedila je druga povorka, kōmos (κῶμος), koja se najvjerojatnije sastojala od bučne terevenke koja je prolazila ulicama grada.

Sljedećeg dana dramatičari bi obznanili naslove svojih drama koje će biti prikazane, a suci bi bili izabrani žrijebom, što se nazivalo proagōn (προαγών, doslovno = "prednatjecanje"). Nije poznato gdje se proagōn prvobitno odžavao, no od polovine 5. stoljeća pne. priređivan je u Periklovom Odeonu u podnožju Akropole. Tijekom proagōna odavana je i počast istaknutim građanima, a često o strancima, koji su na neki način u proteklih godinu dana zadužili Atenu. Za vrijeme peloponeskog rata djeca čiji su očevi poginuli u boju također su izvođena na pozornicu Odeona, možda u znak štovanja prema njihovim očevima. Proagōn se ponekad koristio kao i prilike za druge objave, kao npr. kad je 406. pne. tom prilikom obznanjena smrt slavnog tragičkog pjesnika Euripida.

Dramske predstave[uredi - уреди]

Dionizovo kazalište u Ateni

Nakon povorke Dionizovo je kazalište bilo očišćeno žrtvovanjem jednog bika. Prema tradiciji, prvi koji je na Dionizijama prikazao tragediju bio je dramatičar i glumac Tespid (od čijeg imena možda potječe riječ "tespijski"), i to 534. pne. Za nagradu je navodno dobio jednog jarca, jednog od Dionizovih simbola, a ta "nagrada" možda ukazuje na porijeklo riječi "tragedija" (τραγῳδία, doslovno "jarčja pjesma").

Dramske su predstave prikazivane od 11. do 14. dana mjeseca elafeboliona, premda i danas postoje sporovi o tome što je točno kojeg dana prikazivano. No pretpostavlja se da su sve komedije izvođene u jednom danu, a po jedan dan bio je određen za svaku od ukupno tri tetralogije,[13] a svaku su činile tri tragedija i jedna satirska igra.[14] Većina danas sačuvanih grčkih tragedija, uključujući Eshilove, Sofoklove i Euripidove, prikazane su u Dionizovom kazalištu. U prvom su redu sjedeli arhonti, epimeleti i suci, koji su nosili naslov "agonoteti" (ἀγωνοθἐται / agonothetai).

Komičke su predstave vjerojatno uvedene 487. pne.[15] Natjecala su se naprije trojica, a od 4. stoljeća pne. petorica pjesnika s po jednom komedijom.[16] Do 449. pne. nagrade su dodijeljivane samo pjesnicima, no nakon toga priznanje je odavano i glumcima. I pored uvriježenog mišljenja da su komedije bile od manje važnosti, držalo se velikom čašću dobiti nagradu za izvedbu komičke predstave na Gradskim Dionizijama. Veća pažnja posvećivala se komediji na Lenejskom festivalu, koji je prethodio Dionizijama, i gdje su se nagrade za komičke predstave počele dodijeljivati od 442. pne.[14]

Ogromna produkcija tragedija nastavila se bez stanke tijekom prve tri četvrtine 4. stoljeća pne., a neki ispitivači to razdoblje i smatraju nastavkom klasičnog doba. Premda je veći dio tih djela danas izgubljen, ponekad bez ikakva traga, općenito se drži da su ona mnogo dugovala Euripidovoj tragičkoj umjetnosti. Njegove tragedije, kao i djela drugih tragičara iz 5. stoljeća pne., i dalje su često prikazivane u tom razdoblju. Najmanje jedno djelo ovih klasika bilo bi svake godine reprizirano na Gradskim Dionizijama. Smatra se da je to stoga što su gledatelji više voljeli vidjeti repriznu izvedbu dobro poznatih komada nego financijski podržati stvaranje novih komada dvojbene kvalitete; prema drugoj teoriji, te su reprize bile odraz svojevrsne nostalgije za slavom Atene iz doba prije pustošenja koje je pretrpjela u peloponeskom ratu. U svakom slučaju, nastavile su se pisati i prikazivati i nove drame sve do 2. stoljeća pne., kada je, čini se, obustavljeno prikazivanje novih tragičkih i komičkih komada, a nastavilo se s izvođenjem drama drevnih pjesnika.[14]

Posljednjeg dana priređivana je još jedna povorka i proslava, i tom su prilikom suci proglašavali pobjednike tragičkih i komičkih natjecanja. Nagrada je bila vjenac od bršljana.

Istaknuti pobjednici na Gradskim Dionizijama[uredi - уреди]

Tragedija[uredi - уреди]

Komedija[uredi - уреди]

  • 486. pne. – Hionid
  • 472. pne. – Magnet
  • 458. pne. – Eufonije
  • 450. pne. – Kratet
  • 446. pne. – Kalija
  • 437. pne. – Ferekrat
  • 435. pne. – Hermip
  • 423. pne. – Kratin (Pljoska)
  • 422. pne. – Kantar
  • 421. pne. – Aristofan (Mir, 2. mjesto)
  • 414. pne. – Amipsija (Veseljaci)
  • 402. pne. – Kefisodor
  • 290. pne. – Posidip
  • 278. pne. – Filemon
  • 185. pne. – Lain
  • 183. pne. – Filemon
  • 154. pne. – Herion

Vidi još[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Eshin, Protiv Timarha, 157.
  2. The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. theatre staging, Greek.
  3. Brockett, Oscar Gross (1968). History of the Theatre. Boston: Allyn & Bacon. str. 18–26. 
  4. Aristofan, Aharnjani, 241‒279.
  5. The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. Dionysia.
  6. Aristotel, Poetika, 1449a.
  7. The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. Dionysia.
  8. M. C. Howatson, ed., The Oxford Companion to Classical Literature (2nd ed.), Oxford University Press, Oxford, New York, 1997, s.v. archons.
  9. Stjepan Senc, Grčko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1910, reprint 1991, s.v. πάρεδρος.
  10. Stjepan Senc, Grčko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1910, reprint 1991, s.v. ἐπιμελητής.
  11. The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. Dionysia.
  12. Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 90.
  13. Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 90.
  14. 14.0 14.1 14.2 Brockett, Oscar Gross (1968). History of the Theatre. Boston: Allyn & Bacon. str. 18–25. 
  15. Mastromarco, Giuseppe: (1994) Introduzione a Aristofane (Sesta edizione: Roma-Bari 2004). ISBN 88-420-4448-2 p.3
  16. Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 90.

Izvori[uredi - уреди]

  • Aristophanes, The Acharnians.
  • Simon Goldhill, The Great Dionysia and Civic Ideology, in Nothing to Do with Dionysos? Athenian Drama in Its Social Context, eds. John J. Winkler and Froma I. Zeitlin. Princeton: Princeton University Press, 1990. ISBN 0-691-06814-3
  • Susan Guettel Cole, Procession and Celebration at the Dionysia, in Theater and Society in the Classical World, ed. Ruth Scodel. Ann Arbor: University of Michigan Press, 1993. ISBN 0-472-10281-8
  • Jeffrey M. Hurwit. The Athenian Acropolis: History, Mythology, and Archaeology From the Neolithic Era to the Present. Cambridge: Cambridge University Press, 1999. ISBN 0521428343
  • Sir Arthur Pickard-Cambridge. The Dramatic Festivals of Athens. Oxford: Clarendon Press, 1953 (2nd ed. 1968). ISBN 0-19-814258-7
  • Robert Parker. Athenian religion: A History. Oxford: Oxford University Press, 1996. ISBN 0-19-814979-4
  • Carl A. P. Ruck. IG II 2323: The List of the Victors in Comedies at the Dionysia. Leiden: E.J. Brill, 1967.