Dijagnostika
Dijagnostika (dijagnoza, διαγνοσισ, grč.) je postupak kojim se definira bolest ili patološko stanje, odnosno proces koji vodi do dijagnoze bolesti. U tom procesu liječnik se rukovodi simptomima i znakovima bolesti. Pod simptomima se podrazumijevaju tegobe koje sam bolesnik primjećuje, dok znakove bolesti liječnik uočava na pacijentu.
Proces dijagnostike se sastoji od:
- anamneze,
- fizikalnog pregleda i
- ostalih dijagnostičkih metoda.
Anamneza[uredi | uredi kod]
Anamneza (grč. mnesis – sjećanje) je ciljani razgovor, kojim liječnik iz pacijentovog iskaza saznaje ono što je bitno za postavljanje dijagnoze. Anamneza se sastoji iz:
- Anamnesis morbi (lat. morbus – bolest) - zapažanja samog pacijenta od trenutka kada je bolest počela da ga muči do trenutka pregleda;
- Anamnesis familliae (obiteljska povijest bolesti) bolesti od kojih su bolovali članovi obitelji bolesnika
- Anamnesis vitae (lat. vita) - život) - sjećanje na druge bolesti od kojih je bolesnik bolovao ili eventualno još boluje u životu.
Nekad zbog prirode bolesti nije moguća komunikacija sa bolesnikom (nesvijest, malodobnost, duševne bolesti itd), pa se anamneza uzima od trećeg lica (rodbina, staratelj) i tako uzeta anamneza se zove heteroanamneza (grč. heteros}} - drugi).
Fizikalni pregled[uredi | uredi kod]
Fizikalni pregled je prikupljanje informacija o stanju zdravlja bolesnika čulima liječnika. Prilikom fizikalnog pregleda koriste se samo najosnovniji medicinski instrumenti: fonendoskop, manometar, neurološki čekić, stetoskop, povećalo itd.
Načini fizikalnog pregleda su:
- inspekcija - pregled gledanjem;
- auskultacija – slušanje, osluškivanje;
- perkusija - lupkanje. Lupkanjem određenih dijelova tijela bolesnika proizvode se različiti zvukovi ili pokreti tijela na osnovu kojih se donosi određeni zaključak;
- palpacija - pipanje.
Ovo su osnovne metode. Postoji čitava paleta kombiniranih metoda i „trikova“ zbog kojih, i pored napredovanja nauke i tehnike, fizikalni pregled liječnika i dalje čini osnovnu dijagnostičku metodu. Iako se u literaturi ne navodi kao posebna metoda, čulo mirisa je itekako važno u postavljanju dijagnoze. Neki liječnici smatraju da je intuicija poseban oblik mišljenja koji se stiče iskustvom i koji dovodi do dijagnoze bez jasnog uzročno posljedičnog niza u misaonom procesu.
Ostale dijagnostičke metode[uredi | uredi kod]
Ostale dijagnostičke metode počinju dobijati na značaju u 20. stoljeću, naglim razvojem kemije, fizike i tehničkih nauka, i danas predstavljaju neodvojivi dio procesa dijagnostike većine bolesti i patoloških stanja. Primjeri: