Didona

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Didona (razvrstavanje).
Eneja prepričava Trojanski rat Didoni. Slika Pierre-Narcisse Guerina.

U grčkim i rimskim izvorima Didona se spominje kao osnivačica i prva kraljica Kartage (u suvremenom Tunisu). Najpoznatija je po prikazu koji je dao rimski pjesnik Vergilije u svojoj Eneidi. U nekim izvorima se spominje kao Elissa.

Naziv Elissa je vjerojatno grčka verzija feničke Elishat. Ime Didona, u latinskim izvorima Dido, izgleda da je bila fenička riječ za "Lutalicu", a vjerojatno i ime pod kojim se Elissa najbolje znala u Kartagi.

Didona u ranim klasičnim izvorima[uredi - уреди]

Opsežnija priča o Didoni se prvi put javlja u djelu rimskog pisca Gneja Pompeja Troga u njegovom djelu Filipičke historije u 1. vijeku pne.

U najranijoj verziji ona je bila kći kralja Mattana I od Tira. Otac je htio da ga naslijede ona i njen brat Pigmalion, koji je bio dijete. Kada je Pigmalion odrastao, Didona, poznata po svojoj ljepoti, se već bila udala za Akerbasa, visokog svećenika Melqarta, poznatog po svom bogatstvu. Pohlepni Pigmalion je Akerbasa dao ubiti.

Didona se, međutim, osvetila svom bratu tako što je na prevaru pokupila muževo zlato i dala se u bijeg. Utočište je prvo našla na Cipru gdje se njenim pristašama pridružilo 80 prostitutki.

Konačno je Didona našla utočište na obali Sjeverne Afrike. Tamo je od domorodaca zatražila privremeno utočište. Oni su Feničanima pristali dati samo zemlju onoliko veliku "koliko je može pokriti goveđa koža". Međutim, lukava Didona je kožu izrezala na najsitnije dijelove i njome opasala cijelo jedno brdo. Tako su Feničani dobili prostrano područje na kojem su, uz pomoć ranije osnovane feničke kolonije Utike sagradili Kartagu.

Međutim, Iarbas, vladar susjednih Maksitanaca, bio je zavidan na bogatstvo Kartage te je zatražio da se Didona uda za njega, inače će objaviti Kartagi rat. Nastojeći spasiti svoj grad, ali istovremeno ne želeći pristati živjeti s barbarom, Didona je prividno pristala, ali se potom prilikom žrtvene ceremonije bacila na mač i izgorjela.

Didona u Eneidi[uredi - уреди]

Vergilije je u svom epu priču o Didoni upotpunio legendom o Eneji, trojanskom princu koji nakon pada Troje vodi izbjeglice preko Mediterana. Eneja u epu dolazi u Sjevernu Afriku gdje je Kartaga već etabliran i moćni grad-država. Pod utjecajem bogova Eneja i Didona se zaljube, ali Eneja na kraju odabire svoju dužnost i odlazi u Italiju gdje će njegovi potomci osnovati Rim.

Didona je ostavljena, osramoćena i slomljenog srca te simbolički spaljuje oružje i sve predmete koje je Eneja ostavio, a potom se baca na mač i spaljuje sebe. Njene posljednje riječi su kletva temeljem koje će Kartaga biti vječni neprijatelj Rima sve do uništenja tog grada u punskim ratovima.

Literatura[uredi - уреди]

  • H. Akbar Khan, "Doctissima Dido": Etymology, Hospitality and the Construction of a Civilized Identity, 2002.
  • E.B. Atwood, Two Alterations of Virgil in Chaucer’s Dido, 1938.
  • S. Conte, Dido sine veste, 2005.
  • R. S. Conway, The Place of Dido in History, 1920.
  • F. Della Corte, La Iuno-Astarte virgiliana, 1983.
  • G. De Sanctis, Storia dei Romani, 1916.
  • R.J. Edgeworth, "The Death of Dido." The Classical Journal 72.2 (1977) 129-33.
  • M. Fantar, Carthage, la prestigieuse cité d'Elissa, 1970.
  • L. Foucher, Les Phéniciens à Carthage ou la geste d'Elissa, 1978.
  • Michael Grant, Roman Myths, 1973.
  • M. Gras/P. Rouillard/J. Teixidor, L'univers phénicien, 1995.
  • H.D. Gray, Did Shakespeare write a tragedy of Dido?, 1920.
  • G. Herm, Die Phönizier, 1974.
  • T. Kailuweit, Dido - Didon - Didone. Eine kommentierte Bibliographie zum Dido-Mythos in Literatur und Musik, 2005.
  • R.C. Ketterer, The perils of Dido: sorcery and melodrama in Vergil’s Aeneid IV and Purcell's Dido and Aeneas, 1992.
  • R.H. Klausen, Aeneas und die Penaten, 1839.
  • G. Kowalski, De Didone graeca et latina, 1929.
  • F.N. Lees, Dido Queen of Carthage and The Tempest, 1964.
  • J.-Y. Maleuvre, Contre-Enquête sur la mort de Didon, 2003.
  • J.-Y. Maleuvre, La mort de Virgile d’après Horace et Ovide, 1993;
  • L. Mangiacapre, Didone non è morta, 1990.
  • P.E. McLane, The Death of a Queen: Spencer's Dido as Elizabeth, 1954.
  • O. Meltzer, Geschichte der Karthager, 1879.
  • A. Michel, Virgile et la politique impériale: un courtisan ou un philosophe?, 1971.
  • S. Moscati, Chi furono i Fenici. Identità storica e culturale di un popolo protagonista dell'antico mondo mediterraneo, 1992.
  • R. Neuse, Book VI as Conclusion to The Faerie Queene, 1968.
  • A. Parry, The Two Voices of Virgil's Aeneid, 1963.
  • G.K. Paster, Montaigne, Dido and The Tempest: “How Came That Widow In?, 1984.
  • B. Schmitz, Ovide, In Ibin: un oiseau impérial, 2004;
  • E. Stampini, Alcune osservazioni sulla leggenda di Enea e Didone nella letteratura romana, 1893.

Primarni izvori[uredi - уреди]

  • Virgil, Aeneis i.338-368
  • Justinus, Epitome Historiarum philippicarum Pompei Trogi xviii.4.1-6, 8

Vanjske veze[uredi - уреди]