Dictatus papae
Dictatus papae (sh. Papin diktat) je naziv za ukaz koji je godine 1075. donio rimski papa Grgur VII[1]kojim je, u skladu s načelima tzv. gregorijanske reforme sebi kao poglavaru Rimokatoličke crkve uzeo ne samo duhovnu vlast - odnosno isključivu nadležnost nad crkvom, uključujui investituru, nego i svjetovnu vlast. Te nadležnosti su, prema Grgurovim tvrdnjama, uključivala i pravo da smjenjuje svjetovne vladare, uključujući i samog (svetog rimskog) cara. Papino preuzimanje imperiuma, odnosno svjetovne vlasti, bio je čin bez presedana u srednjem vijeku, odnosno stvorio je kasniju kanonskopravnu podlogu za doktrinu od papinskom primatu nad svim vladarima i državama kršćanskog svijeta. Iako ne postoje dokazi da je Dictatus papae bio objavljivan (a prema nekim špekulacijama je u svom danas poznatom obliku napisan tek 1087. godine), historičari smatraju da je stvorio podlogu za dugogodišnji spor o investituri.
V. također[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Medieval Sourcebook: Dictatus papae Arhivirano 2014-08-14 na Wayback Machine-u from Ernest F. Henderson, Select Historical Documents of the Middle Ages, (London: George Bell and Sons, 1910), pp. 366–367; reprinted in Brian Tierney, ed., The Middle Ages, Vol. I: Sources of Medieval History, 4th ed., (New York: Alfred A. Knopf, 1983) pp. 142–143.
- [Das Register Gregors. VII, ed. E. Caspar (in series M.G.H. Epistolae Selectae ii, Berlin 1920-3), pp. 202–8]: section translated by G.A. Loud