Der ewige Jude

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Za ostale upotrebe, v. Vječni Jevrej (razvrstavanje).
Der ewige Jude
RežijaFritz Hippler
ScenarioEberhard Taubert
NaracijaHarry Giese
MuzikaFranz R. Friedl
FotografijaAlbert Endrejat,
Anton Hafner,
Robert Hartmann,
Friedrich-Carl Heere,
Heinz Kluth,
Erich Stoll,
Heinz Winterfeld,
Svend Noldan
MontažaHans Dieter Schiller,
Albert Baumeister
StudioDeutsche Filmherstellungs- und Verwertungs GmbH (DFG)
Datum(i) premijere
28. 11. 1940 (1940-11-28)
Trajanje65 min.
ZemljaTreći Reich Njemačka
Jeziknjemački

Der ewige Jude (sh. Vječni Jevrej) je njemački crno-bijeli dokumentarni film snimljen 1940. u režiji Fritza Hipplera, a koji se zbog promoviranja nacističke antisemitske politike prema Jevrejima, kao i okolnosti u kojima je nastao smatra jednim od najzloglasnijih filmova svih vremena.

Film započinje prikazivanjem Jevreja i njihovog života u getima u nedavno okupiranoj Poljskoj, pri čemu se inzistira kako njihovo "prirodno" stanje predstavlja nedostatak higijene, izopačenost i primitivizam, odnosno sve što je strano "ispravnoj" zapadnoj civilizaciji. Film potom prikazuje kako se Jevreji jednostavnom zamjenom odjeće i manira mogu transformirati u ličnosti koje gotovo potpuno nalikuju kršćanima ili "arijevcima", te sugerira kako im je ta sposobnost omogućila da se s vremenom infiltiriraju u evropski i svjetski establišment, odnosno počnu dominirati svjetskim financijama, politikom i kulturom. Film, koristeći brojne primjere, ali i segmente ranijih igranih filmova kao što su hollywoodski The House of Rothschild i njemački klasični film M nastoji gledatelje uvjeriti da je to za posljedicu imalo dekadenciju zapadne kulture, razvrat, ali i izbijanje drugog svjetskog rata. Film završava Hitlerovim govorom u kojima nacistički vođa tvrdi da će "djelatnost jevrejskih financijera dovesti do uništenja jevrejske rase u Evropi".

Film je nastao kao dio nastojanja Hitlerovog nacističkog režima da pred međunarodnom i domaćom javnosti opravda eskalaciju antisemitskih progona do koje je došlo nakon Kristalne noći 1938. godine, a koja će s vremenom dovesti do tzv. Konačnog rješenja jevrejskog pitanja ili Holokausta. Posao je povjeren Ministarstvu propagande na čelu sa Josefom Goebbelsom, ali je u slučaju Der ewige Jude posljednju riječ imao sam Hitler te uzeo aktivnu ulogu u stvaranju njegovog sadržaja. Snimanje je trebalo započeti još 1938. godine, ali je odgođeno jer poljske vlasti nisu dozvolile njemačkim filmskim ekipama pristup u jevrejske četvrti svojih gradova; to je omogućila tek njemačka vojna okupacija Poljske. Uz dokumentarni materijal su, prvenstveno kod prikaza judaističkih vjerskih rituala, korištene igrane scene sa prisilno angažiranim jevrejskim glumcima.

Film je premijerno prikazan u jesen 1940. godine, ali nije imao veliku gledanost. Smatra se da je razlog za to bio u previše "sirovom" i banalnom pristupu, koga je karakterizirala scena u kojoj su kadrovi Jevreja na ulicama umontirani s kadrovima pacova, odnosno previše očigledne sugestije da su oni "gamad koju treba istrijebiti"; čak i publika koja se otvoreno slagala sa tim stavovima je, međutim, u to vrijeme od podsjećanja na rat i siromaštvo preferirala eksapističku zabavu. Goebbels je, pak, također preferirao indirektni pristup, a za što je kao primjer poslužio Jud Süß, koji je iste teze kao i Der ewige Jude publici ponudio kroz raskošnu historijsku melodramu, a koja je na kraju imala i veliki komercijalni uspjeh.

Nakon završetka rata su savezničke okupacijske vlasti zabranile film, a zabrana - s izuzetkom korištenja u "obrazovne svrhe" - traje i danas. Režiser Franz Hippler je zbog njega, kao i drugih propagandnih filmova, dvije godine nakon rata proveo u zatvoru. Izvan Njemačke status filma je nejasan; danas se uglavnom prikazuje kod neonacističkih i radikalnih antisemitskih grupa, odnosno u arapskom svijetu.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]