Danilo Srdić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Danilo Srdić
{{{opis}}}
{{{opis}}}
{{{opis}}}
Karijera
Čin komkor (komandant korpusa)
Važnije bitke Prvi svjetski rat
Ruski građanski rat

Danilo Srdić (rus. Данило Сердич 10. VIII 1896 - 28. VII 1937), poznat pod nadimkom Crveni komandant, je bio lički revolucionar i sovjetski vojskovođa, poznat po učešću u Oktobarskoj revoluciji, ali i kao jedna od najistaknutijih žrtava Velike čistke.

Nosilac je najvišeg sovjetskog odlikovanja Ordena Crvene zastave.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je u ličkom selu Vrhovine 1896. godine. Po narodnosti Srbin.[1] Godine 1912. se školovao u Beogradu prije nego što je otišao u Rusiju gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat i gdje je pohađao vojnu školu. Godine 1916. je upućen u 1. srpsku dobrovoljačku diviziju. Već za vrijeme Februarske revolucije se priključio revolucionarnim gibanjima i postao član Revolucionarnog vojničkog komiteta. Odatle je poslan u Petrograd gdje je uhapšen od strane Privremen vlade. Međutim, drugovi su ga uspjeli osloboditi iz zatvore te je u novembru 1917. sudjelovao u znamenitom jurišu na Zimski dvorac.

Srdić je potom osnovao 1. sovjetsko-srpski revolucionarni odred, od koga je nastao bataljon. Iste je godine postao članom RKP (b). Član Jugoslovenske komunističke grupe pri RKP(b) po­stao je decembra 1918. U borbama ispoljio vojne sposobnosti i postao istaknuti sovjetski komandant. Odlikovan je najvišim sovjetskim odlikovanjem Ordenom Crvene zastave, jer je "iako opkoljen sa svojom brigadom od znatno nadmoćnijih snaga neprijatelja, borbom izveo svoju brigadu iz opasnosti, nanijevši neprijatelju ozbiljan poraz."[2]

Po završetku građan­skog rata ostao u Sovjetskom Savezu, školovao se i dostigao visoke činove u Sovjetskoj armiji.[2] Živeo je u Minsku.[3]

15. juna 1937. godine Danilo Srdić, komandant trećeg konjičkog korpusa, iznenada je uhapšen kao "neprijatelj naroda" i optužen za učešće u "vojno-fašističkoj zaveri". Streljan je 28. jula 1938.[3]

Nasleđe[uredi | uredi kod]

Posthumno je rehabilitovan jula 1957. godine.[3] Danas jedna ulica u Minsku nosi njegovo ime.[4]

Povezano[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]