Džingis-kan

Izvor: Wikipedia
Džingis kan

Džingis-kan (1162-1227), (ime je katkad pisano Čingiz ili Čingis; pravim imenom Temudžin), mongolski osvajač, utemeljitelj najvećega kopnenoga carstva u historiji.

Rano doba[uredi - уреди]

Sin poglavice maloga mongolskoga plemena, Temudžin je naslijedio titulu u 13. godini nakon što su mu pripadnici jednoga neprijateljskog plemena otrovali oca. Podaci o ranom razdoblju Temudžinova života potječu iz "Tajne povijesti Mongola", mongolskoga epa napisanoga oko 1250. Po tome izvoru, problematične vjerodostojnosti, no jedinom povijesnom vrelu na raspolaganju, članovi plemena su izabrali novoga poglavicu, a Temudžin i njegova majka su nastavili živjeti unutar plemenske zajednice, ali na marginama, jedva preživljavajući skupljanjem gomoljika i čuvanjem stoke. Po drugim je legendama Temudžin pao u ropstvo susjednoga plemena, no to je manje izgledno.

Ujedinjenje plemena i stvaranje mongolskog naroda[uredi - уреди]

U svojim dvadesetima, Temudžin se nametnuo kao vođa rastućoj skupini mongolskih plemena. Nije rijetka pojava da se u razdoblju takozvangog "stepskog feudalizma" pojavi karizmatski vođa, ujedini dotad razjedinjena etnički srodna ratnička plemena i povede ih u osvajačke ratove protiv susjednih civiliziranih zemalja (najpoznatiji je primjer Atila, no to se odnosi na nebrojene poglavare Huna, Germana, Avara, Turaka, ...). Ono što je razlikovalo Džingis kana od sličnih prethodnika je upornost i sustavnost, kao i dalekosežna vizija o prostranom nomadskom carstvu. Najdulji dio svoje ratničke karijere Temudžin nije utrošio na "osvajanje svijeta", nego mu je preko 20 godina u nebrojenim bitkama, pregovorima i lukavstvima trebalo da pokori samu Mongoliju. Tokom toga razdoblja uveo je decimalni sustav u vojni ustroj (mongolska divizija, "tuman", imala je 10.000 ljudi, što je otprilike standard za prosječnu diviziju modernih vojski), imenovao skupinu plemena Mongolima (dotad je vladao kaos u plemenskim imenima, od kojih je, uz više njih, najpoznatije tatarsko-no, to je ime i u potrebi za Temudžinovu rodu suprotstavljeno pleme), preuzeo alfabet susjednih Ujgura za pismo mongolskoga jezika, te donio zakonik ("Jasa") o društvenom ustroju. Nakon što je pokorio i ujedinio Mongole, dajući mu ime «Mongol» (prije su se koristila razna plemenska imena), što znači-hrabri: na velikom saboru (Kuriltaj) održanom 1206, skupina mongolskih vojnih, političkih i duhovnih poglavara proglasila je Temudžina za Džingis kana, to je "sveopćeg vladara". Na polju ratovodstva, Džingis kan je organizirao vojsku na sljedećim principima (koji su se, valja napomenuti, vremenom usavršavali): glavninu vojske je činilo mongolsko konjaništvo u kojem su dominirali strijelci lukom; usvojene su i usavršene opsadne tehnike koje je preuzeo zajedno s kineskim stručnjacima i inženjerima; u vojsci je vladala stroga disciplina- za razliku od razularenoga ponašanja karakterističnoga za većinu armija toga doba; i, konačno: Mongoli su imali nenadmašnu i izvanredno efikasnu obavještajnu službu koja im je omogućavala brzinu manevra, kao i primjenu psihološkog ratovanja preko širenja glasina. Ukratko- Džingis kan je oko 1200. godine ustrojio vojsku po principima koji su dominirali tek u 2. svjetskom ratu i poslije njega.

Rat protiv Kine[uredi - уреди]

U to doba Kina je bila podijeljena u tri države: Hsi Hsia, Kin i Sung, kao i izolirana velikim kineskim zidom od nomadskih plemena na sjeveru. Uzroci za višegodišnji rat, u kojemu je Džingis kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem Pekinga 1215 - nisu poznati. Često su navođene sljedeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenapučenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati opskrbu za život jer su bili na primitivnom stupnju društvenoga razvitka. Te tvrdnje su vjerovatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, uslijed više činitelja, a glavni je bio rastočenost i haos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija - koje su bile neprestane u prethodnim desetljećima i stoljećima i stalno su "visile u zraku". Nomadi sa sjevera (Huni, proto-Mongoli, Tibećani) su u tisućljeću prije Džingis kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju. Sraz dvaju svjetova koji su supostojali uz stalnu svijest o prijetnji "onoga drugoga": nomadskoga temeljenoga na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milionskoga seljaštva) sa svim rafinmanom hiljadugodišnje baštine koja je asimilirale mnoge vjerske, tehnološke i umjetničke tekovine-po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude mogla.

Džingis kan je krenuo u rat s oko 150.000 vojnika protiv 2 miliona neprijateljskih vojnika (to je najniža procjena- ostale govore o 3-5 miliona, i stanovništvu od preko 80 miliona). Rat koji je Džingis kan poveo protiv kineskih imperija, a koji je dokončao njegov unuk Kublaj kan 1279 osvajanjem cijele Kine, ima sve značajke genocida. Dovoljno je napomenuti da je Kina 1200., uoči mongolske invazije, imala oko 100 miliona stanovnika, a 1300, kada se već unekoliko demografski počela oporavljati- 60 miliona.

U ostalom pogledu, rat protiv kineskih država je bio plodotvoran: Džingis kan je preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, te, najvažnije, uzeo za savjetnika siniziranoga Mandžurca Jeliu-Čutsaja, koji je mudrim savjetima spriječio daljnje širenje brutalnosti i humanizirajuće djelovao u smjeru očuvanja i zaštite kineskoga naroda i civilizacije općenito.

Rat protiv prednje Azije[uredi - уреди]

Nakon kineskoga pohoda, Džingis kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u doticaj s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih Irana, Iraka, bivšega sovjetskoga Turkestana, Afganistana i dijelove okolnih zemalja, poglavito na području Kavkaza. Mongoli su uspostavili uspješne trgovačke veze s Horezmom, i, po svim podacima, Džingis kan nije planirao sukob s tom državom. No, budući da je horezmijski šah, otkrivši u jednom trgovačkom karavanu mongolske špijune, reagirao nasilno i neke od njih smaknuo, a druge ponizio (u skladu s onodobnim tabuima-obrijavši im bradu, što je bila smrtna uvreda za pravovjerne muslimane- a Džingis kan je, diplomatski, za suradnju s muslimanskim carstvom koristio uglavnom muslimanske trgovce)- rat je, po kodeksima onoga vremena, bio neizbježan. Razjareni Džingis kan je skupio i ustrojio vojsku od oko 130.000 vojnika (u to doba cijeli mongolski narod nije brojao više od 600.000 ljudi) koja je uz krajnje napore prešla vrhunce Pamira, i, podijeljena u nekoliko odijeljenih bojnih postroja, u nekoliko bitaka potukla šahovu vojsku-broj koje se procjenjuje od 500.000 do 2 miliona. Sam je šah, bježeći pred mongolskim potjerama, umakao i umro u bijedi na jednom otočiću u Kasijskom moru. Veliki su se gradovi (Buhara, Merv, Nišapur,..) predali, pa iako je bilo nasilja nad stanovništvom (najviše u Buhari), do velikih masakara nije došlo- neko vrijeme.

Mongoli su, zavladavši Horezmijom, postavili marionetske upravitelje i nisu se puno miješali u život stanovništva. Nakon legendarnog i zastrašujućega govora u džamiji u Buhari (u koju je ujahao na konju i s govornice sebe proglasio bičem Božjim), Džingis kan se utaborio na području sadašnjega Irana, poslao svoga vojskovođu Subutaja u ekspediciju preko Kavkaza (u tom su izuzetnom pothvatu potučeni Rusi i njihovi saveznici Kumani), a u osvojenoj je zemlji uveo vjersku toleranciju, što je u praksi značilo toleriranje mazdaista i nestorijanskih kršćana. No, to je bio, uz mongolske privredne namete, fitilj koji je upalio općemuslimansku pobunu protiv mongolske vlasti i od njih favoriziranih vjerskih manjina. Stanovništvo velikih gradova je poubijalo ili istjeralo mongolske, ili od njih postavljene turske posade. Uslijedio je krvavi rat između mongolske vojske koja je brojala oko 100.000 ljudi i višemilionskoga stanovništva Horezmije.

Tokom opsada velikih gradova poput Merva, Samarkanda ili Herata, velik je broj gradskoga stanovništva stradao (po brojkama iz djela iranskoga povjesničara Rašid al-Din Fadl Allaha (1247-1318), koji je bio ministrom na dvoru Džingiskanovih potomaka- u Mervu preko 700.000 ljudi, a u Heratu preko milion i pol). U Nišapuru je pobijeno preko milion ljudi, kao i sve živo-uključujući i životinje. Najčešće citirane procjene govore o najmanje 7 miliona stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće. Nakon krvavoga gušenja pobune, Džingis kan je, zanesen fantazijama o besmrtnosti, poslao po taoističkoga mudraca, kineskoga alhemičara Čang-Čuna. Alhemičar mu je mirno saopćio da je besmrtnost, kako ju on želi postići, preko eliksira, neostvariva, no da to i nije pravi smisao življenja, te ga uputio u načela Taoizma. Principi "Tao te činga" duboko su se dojmili Džingis kana, koji je veoma dobro uočio da je u korijenima Taoizma i njegovo vlastito šamansko vjerovanje. Unatoč svim osvajačevim udvaranjima i tetošenjima, kineski mudrac se želio vratiti u domovinu- što mu je i udovoljeno, ali uz Džingis kanov poklon koji se sastojao od golema kovčega ispunjenoga draguljima i zlatom.

Rat protiv Tanguta i smrt[uredi - уреди]

Godine 1225 Džingis kan se vratio u Mongoliju. U svojim šezdesetima, poduzeo je mjere za nesmetan prijenos vlasti poslije smrti, što je urodilo plodom, jer je mongolsko carstvo njegovih neposrednih nasljednika bilo u snažnoj ekspanziji još skoro jedno stoljeće. Posljednja godina njegova života obilježena je opet ratovanjem: Tanguti, narod koji je vladao vazalskim carstvom Hsi Hsia, pobunio se i nije htio dalje plaćati danak. Došlo je do mongolske opsade, tokom koje je Džingis kan umro. Navodi se više uzroka: pad s konja, malarija, tangutska kletva- kao i iscrpljenost i ostarjelost. Tanguti su nakon Džingis kanove smrti istrijebljeni, a osvajač je pokopan na nepoznatome mjestu: budući da je posmrtna povorka ubijala uz put sve živo, od ljudi do stoke i ptica, a kasnije je pobijena i većina ljudstva povorke da bi se spriječilo oskvrnuće Džingis kanova groba- za posljednje se počivalište najvećega vladara Euroazije, usprkos brojnim istraživačkim ekspedicijama zadnjih desetljeća- ne zna. U doba Džingis kanove smrti, njegovo se carstvo prostiralo od Žutog mora do Kaspijskog jezera.

Baština i ocjena[uredi - уреди]

Uloga Džingis kana u svjetskoj povijesti je različito prosuđivana, i velik dio ocjena datih post festum ostaje dubioznim. Ono što nije upitno je neusporediv organizacijski i vojni genij, te posljedice koje je Džingis kanovo djelovanje ostavilo: u doba Kublaj kana, Džingisova unuka, mongolsko carstvo je pokrivalo preko 35 miliona kvadratnih kilometara (za usporedbu, carstvo Aleksandra Velikog je bilo četiri puta manje) sa znatno više od 100 miliona stanovnika, što je u to doba bilo oko 50% svjetske populacije, te je i u raspadnutome obliku bitno određivalo sudbinu triju civilizacijskih krugova: kineskoga, ruskoga i islamsko-prednjeazijskoga još dva stoljeća po smrti Džinis kana-štoviše, uzmemo li u obzir da je Timur lenk (Tamerlan) izravni potomak Džingis kana, a Moguli, vladari Indije, potomci Timur lenka (samo ime Mogul je hinduizirana varijanta riječi "Mongol"), tada baština srednjoazijskoga osvajača seže i u 19. stoljeće. Većina historičara se slaže u sljedećih nekoliko tačaka: Džingiskanovo osvajanje je bitno utjecalo na oblik buduće ruske civilizacije i potonje kulture, jer su ruski carevi svoje "karijere" započeli kao mongolski vazali, a sustav orijentalnoga despotizma je ucijepljen u rusko narodnosno biće ponajvećma u stoljećima provedenim u "tatarskom jarmu"; Evropa je krenula putem bujnoga razvitka i ekspanzije uslijed više činitelja, no jedan od njih je zasigurno bilo slabljenje islamskoga pritiska zbog mongolskoga razaranja prednje Azije; paradoksalno, Džingis kanovo osvojenje sadašnjih područja Irana, Turkestana i dijela Iraka (što su nastavili njegovi unuci) dovelo je do konačne turkizacije većega dijela srednje Azije jer su Mongoli, relativno malobrojni, uzrokovali seobu turkofonih naroda koji su činili dobar dio mongolskih jedinica; također, democid na velikom području od Irana do Mongolije je bitno odredio odnos snaga u budućnosti- nekad gusto napučeni Afganistan i okolne zemlje su bile skoro depopulirane; isto, mongolska vlast je dovela do emancipacije i afirmacije iranskoga duha u islamskoj civilizaciji, koji je postao dominantnim uključiv u svoju sferu utjecaja cijelu Indiju; magnetska sila velikih religijskih civilizacija, poglavito islamske i budističke, rastočila je mongolski sustav šamanskih vjerovanja i prakse, pa su se Mongoli izgubili u islamskoj i pravoslavno-kršćanskoj civilizaciji, dok su u samoj Mongoliji primili lamaistički budizam koji ih veže s Tibetancima. Među krajnje ironije povijesti spada činjenica da je mongolski narod, preci kojega su prolili, po više procjena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na planeti- i to narodom koji u svom pučkom vjerovanju štuje Džingis kana kao Bodisattvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i sućuti.