Codex Alimentarius

Izvor: Wikipedia

Codex Alimentarius (lat. "knjiga zakona o hrani") je zbroj međunarodno priznatih standarda, pravila postupanja, smjernica i drugih preporuka vezanih za hranu, proizvodnju hrane i sigurnost hrane za uporabu. Prihvaćen je i u Hrvatskoj od strane vlasti. Hrvatski zavod za norme obavlja poslove informativne središnjice za poslove vezane za Codex Alimentarius u Hrvatskoj.

Do 20. stoljeća, hrana se uglavnom konzumirala tamo, gdje se i proizvodila. Tijekom 20. stoljeća došlo je do mogućnosti transporta, čuvanja i kupnje-prodaje hrane na velikim udaljenostima pa je trebalo uspostaviti svjetske standarde za sve zemlje. U pitanju su određenja ograničenja u smislu zaštite zdravlja, ali ta ograničenja često za nerazvijene zemlje znače i ograničenja u smislu mogućnosti prodaje na razvijenijim tržištima. Da bi trgovina bila pravedna i da ne bi bilo ograničenja koja diskvalificiraju slabije proizvođače ustanovljen je ovaj Kodeks.

Ove standarde je razvila i održava ih Komisija Codex Alimentarius, tijelo koje je osnovano 1961. od strane UN-a tj. FAO-a (organizacije UN za poljoprivredu i hranu). Ovom projektu pridružila se također WHO (Svjetska zdravstvena organizacija također pod patronatom UN).

Codex Alimentarius je prepoznat od strane WTO-a kao međunarodna referentna točka za rješavanje sporova, koji se odnose na sigurnost hrane i zaštitu potrošača (npr. ako postoji spor između dvije države, u prednosti je ona koja je uvela Codex Alimentarius). Primjer jednog takvog konflikta je Europska Unija, koja je zabranila uvoz mesa krava, uzgojenih uz pomoć umjetnih hormona rasta iz SAD-a i Kanade. Zbog nepoštivanja pravila WTO-a, Europska Unija mora godišnje isplaćivati 116 milijuna dolara SAD-u i 11 milijuna dolara Kanadi.[1]

Raspon[uredi - уреди]

Codex Alimentarius službeno pokriva sve namirnice, obrađene, poluprerađene hrane ili sirove. Najveća pažnja je koncentrirana na hranu, koja se prodaja izravno potrošačima. Osim standarda za određene namirnice, Codex Alimentarius sadrži opće standarde, koji pokrivaju pitanja poput označavanja hrane, higijene hrane, prehrambenih aditiva i ostataka pesticida, i procedure za procjenu sigurnosti hrane dobivenih iz suvremene biotehnologije.

Kodeks također sadrži smjernice za postupak uvoza i izvoza kao i inspekcije i certifikacije sustava za hranu.

Opće[uredi - уреди]

  • Označavanje hrane (opći standard, smjernice o navođenju hranjivosti, smjernice o označavanju proizvoda)
  • Prehrambeni aditivi (opći standard, specifikacija za klasifikaciju hrane u smislu prisustva kemikalija)
  • Kontaminacija hrane (opći standard, tolerancije za određene kontaminante uključujući radionuklide, aflatoksina i druge mikotoksine)
  • Pesticidi ii veterinarski kemijski ostaci u hrani (najveće dozvoljene vrijednosti)
  • Procjena rizika i postupci za utvrđivanje sigurnosti hrane koja je dobivena iz biotehnologije (GMO hrana, DNK-modificirane biljke, DNK-modificirani organizmi, alergeni)
  • Higijena hrane (opći principi, pravila higijenske prakse u određenim industrijama ili s hranom objekata, smjernice za korištenje analize opasnosti i kritične kontrolne točke ili "HACCP sustav")
  • Metode analize i uzorkovanja

Posebni standardi[uredi - уреди]

Kontroverze[uredi - уреди]

Pristalice Codexa Alimentariusa, govore, da je to dobrovoljni referentni standard za hranu i da ne postoji obaveza država, da usvoje ove standarde kao članica bilo Kodeksa ili bilo koje druge međunarodne trgovinske organizacije.

S točke gledišta protivnika Kodeksa, jedan od glavnih uzroka zabrinutosti je, da je Codex Alimentarius priznat od strane Svjetske trgovinske organizacije kao međunarodni referentni standard za rješavanje sporova o sigurnosti hrane i potrošača.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]